Premijera “Balona” u “Exitu”

Kada se u isto vrijeme i na istom mjestu na pozornici nađu zajedno takvi glumci kao što su Ksenija Marinković, Krešimir Mikić i Vili Matula, onda bi, bez obzira na to da li igraju klasiku ili glume nešto moderno, uspjeh morao biti zagarantiran. Tako je trebalo biti i u kazalištu “Exit”, na premijeri komada “Balon” Mate Matišića, u režiji Mislava Brečića, s ovim sjajnim glumački trolistom u prvom planu, ali pravog uspjeha nije bilo.

Predstava “Balon” je urbana tužno-smiješna priča iz kvarta, ovaj put o glumcu, našem susjedu, koji je uronjen u vlastito obožavanje među jednostavnim ljudima, ali kao i svi mi, on je ujedno i svjedok privatnih nesreća, društvenih zala i kriminala svake vrste. Da li u takvom okruženju njegov zanat ima stvarnu vrijednost ili je to samo mjehur od sapunice – balon? Za koga on igra i zašto?

Otkliznuće u kerempuhovsku sapunicu

S jedne strane, on svijetom hoda pomalo drogiran adrenalinom vlastite važnosti, ali što se događa kada taština malo popusti i kada se glumac iz te izmaglice socijalne neodgovornosti strovali na zemlju? Kada, na primjer, shvati da mu je žena trudna, da susjedi ispod njih upravo preživljavaju tragediju gubitka vlastitog djeteta ili da je on, glumac, svjedok čitavog lanca kamatarenja, iznude i zločina u kojem ljudi završavaju s metkom u potiljku i zaliveni betonom u temeljima urbanih vila? Čak je, kao uputa gledaocima, na velikom platnu bila projicirana mapa Zagreba s označenim mjestima na kojima su izvršene egzekucije.

Glumac je naravno nespretan i infantilan, a stvarnost je krvoločno stvarna: u takvoj situaciji dobiva se kombinacija crne komedije ili pak teške drame s duhovitim grčem, kako hoćete. E, taj spoj jeze i smijeha u isto vrijeme “Exitova” ekipa, barem na premijeri, nije uspjela pronaći. Iz pozicije takvog dubljeg i kompleksnijeg zahtjeva karikaturalno je izgledalo kako Krešimir Mikić igra ubojicu-građevinskog poduzetnika, s jakim hercegovačkim naglaskom, ili kako Vili Matula igra svećenika, u kojeg se prerušava da bi otkrio kriminalne radnje ovog prvog.

Predstava dobro počinje, naznačavajući nam otužni urbani milje u kojem sami živimo, ali u sredini se pretvara u jeftinu kerempuhovsku sapunicu, lišavajući svake odgovornosti i one na pozornici i one u gledalištu. Živimo u gradu u kojem neki ljudi završavaju zaliveni betonom u temeljima modernih vila, pokraj kojih svaki dan prolazimo, zato što nisu platili “tamo gdje treba”, dok prosječni ljudi o tome pojma nemaju, zabavljeni svojim malim egoizmima, nespremni da pomognu i tamo gdje mogu – to je razorni lajtmotiv ove priče koji u ovoj predstavi, osim neobaveznog smijeha, nismo vidjeli. Osim toga, govori se i o čovjeku, ovaj put glumcu (mogao je to biti i bilo tko drugi) i njegovoj odgovornosti prema sebi i drugima, što je u današnje potrošačko vrijeme važna tema, ali to pitanje izgubilo se na pozornici nauštrb lake zabave. Ukratko, “Balonu” je nedostajalo “ono nešto” što veliku, značajnu i bitnu predstavu odvaja od prosječne. Kako se to dobiva, tajna je kazališta, ali u “Exitu” ona nije pronađena.

Odlični glumci

U razgovoru s izvođačima nakon premijere bilo je vidljivo da su se oni na probama mučili s ozbiljnošću teme koja je izgledala “dosadno”, pa su je, kako kažu, “obojili u smiješno” da bi postala zanimljiva. To samo znači da predstava naprosto nije gotova a, šire gledano, civilizacijsko je pitanje vremena u kojem živimo kako se suočavamo – svatko na svom poslu – s teškim pitanjima moralne destrukcije, nasilja i zločina, kada smo već od svega toga zapravo digli ruke. U kazalištu to je pitanje angažmana, koji u etičkom smislu umjetnost odvaja od zabave. Od one zabave, koja poput lošeg vina zapljuskuje naš film, televiziju i teatar, e da bi okrenuli glavu od samih sebe. Primjer “Exitove” predstave “Kauboji”, za koju se ne može dobiti karta mjesecima unaprijed, govori baš o tome: ispod kabaretske površine krije se unutarnja priča puna ironije i melankolije, upravo onog što “Balonu” nedostaje.

Ako ne želimo biti prestrogi, onda recimo da je u ovoj predstavi gluma zaista dobra. Ostanemo li na nivou komedije zabuna, na gegovima i igrama karaktera, onda je to polje u kojem se troje prvorazrednih glumaca, Mikić-Marinković-Matula (uz solidnu Anu Maras), snalaze kao riba u vodi. Oni su jednostavno majstori transformacije i animatori lucidnih detalja pa je publika – vidi se po aplauzu na kraju – nesumnjivo uživala u njihovoj izvedbi.

Predstava je rađena na exitovski način, s raznorodnim suradnicima, od dramaturginje Tajane Gašparović preko suradnice za pokret Irme Omerzo i videoanimatora Nemanje Nikolića do autora plakata Borisa Grajnera. Na kraju, “Balon” sigurno nije jedna od udarnih i tvrdih predstava “Exita” na koje smo navikli, ali ona posjeduje onu drugu, također exitovsku kvalitetu – ležernost, superiornu glumu i neobičnu priču. Trojka.