Intrigator

Goluža, HDZ, član

Ma, daj me pusti!

Prvo su bivši izbornik Lino Červar (HDZ, član) i rukometni svemoćnik Zoran Gobac (HDZ, član) potjerali kapetana rukometne reprezentacije Petra Metličića (HDZ, simpatizer). Potom je Gobac zaključio da su Červarovi dani odbrojani, pa je Lino odlučio otići. Zatim je instaliran početnik Slavko Goluža (HDZ, član) koji je upravo ovih dana reprezentaciju doveo na najniže grane u zadnjih devet sezona, dokazavši da najtalentiranija generacija hrvatskog momčadskog sporta može biti vođena još gore nego za mandata manično-depresivnog dr. Line i mr. Červara. Još ranije su odrađene brutalne čistke u kojima su nepoćudni Džomba, Špoljarić, Smajlagić, Kaleb i Dominiković postupno odstranjivani.

Sportski savezi tako su se još jednom pokazali fotokopijom jednostranačke države. Jer ako u rukometu igra sedmero igrača i skoro uvijek pobjeđuju Hrvati, onda u domaćoj politici nemušto cupka nekoliko stranaka, ali pobjeđuje uvijek HDZ – čak i unutar sebe. I prije Svjetskog prvenstva u Švedskoj znalo se da je Golužino imenovanje ruski rulet. Dok vodeći svjetski treneri sve više izgledaju kao Einsteini na steroidima, oboružani gadgetima i najnovijim znanstvenim spoznajama, Hrvatska ima još jednog selektora čije je glavno intelektualno dostignuće poštapalica “A, šta ja znam”.

Naposljetku, kad smušeno vođena momčad koja ne igra kontranapad, ne zna iskoristiti igrača više, čija obrana statira, a golmani se odmaraju, izgubi od Danske i Švedske samo sa četiri-pet golova razlike, pa u trenutku pisanja ovog teksta ide u borbu za peto mjesto, to zapravo nije loše s obzirom na prikazano i svjedoči da treba biti pravi umjetnik da s njom ne osvojite medalju. Za sada je identificirano nekoliko krivaca: tradicionalno nenaklonjeni suci, neraspoloženi golmani i živčani Ivano Balić (HDZ, simpatizer). Dakle, svi samo ne vladajuća sekta u svojoj ukupnosti, bez koje nitko u ovoj zemlji, pa tako ni rukometaši, ne smije ispustiti ni vjetar u prljave gaće.

Završimo riječima Ivana Balića, upućenima gospodinu izborniku nakon susreta s Poljacima: “Daj me pusti, ma pusti me…”

Petar Glodić

Klanac samaritanac

Laži istjerivača Srba

“Ma kakvi, pa to je laž. Službeno smo ih pozvali u moj ured u Vlaškoj 87 i ondje sam im objasnio o čemu je riječ, kakav je zakon i da jednostavno žive u prevelikom stanu, koji ne mogu otkupiti. Nisu se protivili.” Tim je riječima bivši šef MORH-ove potkomisije za dodjelu stanova Tomislav Klanac u intervjuu “Večernjem listu” odgovorio na tvrdnje Momira Dropca da su on i njegov pokojni brat Branislav bili prisiljeni na iseljenje iz stana u kojem danas živi premijerka Jadranka Kosor.

Intervju u kojem je Klanac opisao svoju verziju priče o deložaciji braće Drobac zaista nije za osobe slabih živaca. Klanac je prikazan kao žrtva lažljivog Momira Dropca, kojem je on, eto, samo pristojno objasnio da su nakon smrti njegovih roditelja nastupile nove okolnosti i da “po zakonu”, molit ću lijepo, oni ne mogu živjeti u stanu od 84 kvadrata. “Ništa nasilno ili spektakularno ili ilegalno, nije se dogodilo. Ali, eto, ja sam Klanac – istjerivač Srba, prema Ivanu Zvonimiru Čičku ili Miloradu Pupovcu. Zadirkivali su me moji ratni prijatelji, da sam onaj koji je uselio Kosoricu. Stavite se u moj položaj.”

Do kraja je dobri samaritanac Klanac isticao kako nikada nije želio deložirati djecu, kako mu je jako žao zbog smrti Branislava, ali nije zaboravio napomenuti da mu je jasno da se o Dropcu piše samo zbog premijerke Kosor, pa je to, kako reče, “pogodan teren da bi netko dobio svojih pet minuta slave”.

– Ništa ja ne lažem – kaže za “Novosti” Drobac.

– Otišli smo iz straha, jer smo znali što nas čeka ako ne pristanemo. Klanac nam je rekao kako se moramo iseliti, jer nam stan više ne pripada, iako i danas čuvam dokument u kojem lijepo piše da smo brat i ja nasljednici stanarskog prava. On nam je rekao da će nam useliti dvoje ljudi, jer imamo višak prostora, a ratni invalid, koji je dobio naš stan, rekao nam je da ćemo se iseliti na ovaj ili onaj način – odgovara Klancu Drobac.

E sad, kome vjerovati? Momi Dropcu, građaninu jedne, u to vrijeme, potpuno obespravljene nacionalnosti, kojem je na vrata pozvonila produžena ruka režima, ili ruci koja je Dropca i slične doživljavala kao uljeze u vlastitoj zemlji.

Bilo bi lijepo da je “Večernjakov” novinar umjesto prikaza velike Klančeve žrtve, istog priupitao kako to da Momirova majka do te 1994. godine, kada je umrla, nije dobila priliku za otkup stana, kakvu su dobile sve obitelji hrvatske nacionalnosti, i kako to da otkup nije ponuđen njenim sinovima, nasljednicima stanarskog prava. Trebao ga je pitati i kako to da je stan bio prevelik za braću Drobac, a nije bio prevelik za dvočlanu obitelj koja ga je na koncu dobila, Jadranku Kosor i njenog sina.

Saša Kosanović

Uklonjeni izvještaji

Redizajn pretvorbe

Nakon što su godinama na web-stranicama Državnog ureda za reviziju bili dostupni izvještaji o reviziji pretvorbe i privatizacije stotina tvrtki koje je HDZ-ov režim tijekom 90-ih raspodijelio odabranim tajkunima, izvještaji koji otkrivaju da je većina tvrtki bila privatizirana mimo zakona, ova je za novinare vrijedna dokumentacija naprosto nestala s interneta.

Njen nestanak nekako se poklopio s odlaskom glavne revizorice Šime Krasić u mirovinu u prosincu, što možemo smatrati pukom koincidencijom, te se dogodio samo nekoliko mjeseci nakon usvajanja ustavne odredbe o nezastarijevanju privatizacijskog kriminala koju, pak, možemo smatrati običnim populizmom, budući da se istraživanjem istog nitko nikada nije ozbiljno pozabavilo. Istina je da su novinari, od slučaja do slučaja, dobar dio izvještaja već pročešljali, no primjer novog potpredsjednika Vlade Domagoja Miloševića, čija tvrtka Pastor nije baš najuzornije privatizirana, pokazuje da im vladajući uvijek daju novog povoda za zavirivanje u revizijske nalaze.

Kako nas je umirila glasnogovornica Revizije Biserka Čoh Mikulec, izvještaji su tek privremeno uklonjeni radi redizajna web-stranice, a bit će vraćeni nakon što taj posao bude dovršen. Dok danas i najzahtjevniji portali uspijevaju prilikom redizajna održati kontinuitet sadržaja, za Državnu je reviziju taj proces složen i dugotrajan, pa traje već mjesecima. U tom se procesu, pojašnjava glasnogovornica, materijali postupno postavljaju, pa je nedavno portret Šime Krasić zamijenjen portretom novog glavnog revizora Ivana Klešića. Njegovom liku i djelu možemo pristupiti klikom miša, a izvještaje u međuvremenu moramo zatražiti dopisom. N. Bajto

Rukovanje (3)

Fimi-komedija

Nije li to onaj Ivica Kirin koji je pred Božić 2007. uslikan u lovu na veprove s haškim optuženikom Mladenom Markačem, kojeg je kao ministar policije trebao držati u kućnom pritvoru? Onaj Kirin kojeg Uskok sumnjiči da je za Fimi-mediju isisao iz MUP-a 17 milijuna kuna? Zar je moguće da takvom tipu javnu podršku pruža antikorupcijska heroina Jadranka Kosor?

Ne, nije to takav Kirin – objasnio je sam Kirin nakon što je njegov prošlotjedni susret s premijerkom izazvao kontroverze. Ovo je Kirin koji je, nakon svinjarija koje je činio kao ministar, podnio ostavku iz moralnih razloga, čime je, kako reče, dokazao svoju moralnost.

Stoga premijerka ni ovog puta nije zatečena u rukovanju s kriminalcem, već u principijelnoj obrani prvog postulata pravne države. Nitko nije Kirin dok mu se ne dokaže suprotno. N. Bajto

Kratko & jasno

Pavle Kalinić

Većina se pravila gluha

Kako komentirate činjenicu da je Nadan Vidošević od MORH-a dobio luksuzan stan za “iznimne zasluge” iako u Domovinskom ratu nije sudjelovao?

– Nije on bio ni prvi, ni jedini, niti zadnji koji je dobio stan. Možete provjeriti i one koji su dobili vile.

Kakvi su vaši podaci o tajnim dodjelama stanova u razdoblju od 1991. do 1996. godine, a koji ovih dana izlaze u javnost?

– Hrvatski helsinški odbor o tome je pisao još 1993. i 1994. godine. Dakle, još tada su ti podaci postajali dostupni javnosti, ali se velika većina pravila gluha i nijema. Prema podacima koje smo imali, u Hrvatskoj je tada deložirano oko 15.000 ljudi. HHO je uspio nakon niza problema zaustaviti daljnje deložacije u Zagrebu, no u Splitu, nažalost, nismo za to imali dovoljno snage.

Jesu li svi ti generali i drugi likovi zaslužili takve velebne stanove i vile, iz kojih su u mnogim slučajevima prethodno izbačeni ljudi “krive” nacionalnosti?

– Naravno da velika većina nije zaslužila, ali što to mijenja na stvari? Većina onih koji su trebali dobiti stan nije ga dobila, ali to je kod nas tako posljednjih dvije tisuće godina.

Kako je to izgledalo 90-ih, dok ste bili u HHO-u? Poznato je da ste više puta svojim tijelom sprječavali deložacije.

– U HHO sam došao kada sam se vratio iz postrojbi Zbora narodne garde. Za mene je to vrijeme bilo identično kao i 80-ih. Do 1990. sam hapšen više puta zbog nezavisnih novina “Fokus”, a hapsio me isti milicajac koji me hapsio 90-ih, samo što je on u 90-ima postao policajac.

Jeste li ponosi na svoju ulogu u to vrijeme i što bi danas trebalo napraviti s onima koji su se takvim stanovima okoristili?

– Naravno da sam ponosan, jer se tada vrlo mali krug ljudi borio protiv takve nepravde. Sa mnom su bili Vjekoslav Magaš, Zoran Pusić, Ivan Zvonimir Čičak, Vlado Gotovac, Ivo Banac i, iznenadit ćete se, Dobroslav Paraga. Što se tiče onih koji su se domogli tih stanova, njima bi trebalo naplatiti punu cijenu kvadrata čak i ako su ih u međuvremenu prodali.

Dragan Grozdanić

Poliesterska sarma

Trgovčeva tara po zakonu vara

Odgovarajuće organizacije za zaštitu potrošača još se nisu dosjetile predložiti saborskim zastupnicima, koji su sa svoje strane zauzeti donošenjem eurotvornih zakona, da reguliraju razliku između ambalaže i proizvoda, koju zakonsku rupu trgovci koriste kako bi nam na našu štetu podvalili – poliestersku sarmu.

Kada u trgovačkom lancu kupite zapakirano jelo, poput paniranog pilećeg odreska, sarme ili salate od hobotnice, dobit ćete ga u nekoj od plastičnih posudica težine oko 15 grama. To znači da ćete, u slučaju da ste platili 100 grama hrane, dobiti 80 grama hrane i 15 grama polistirena. Ovako to izgleda na primjeru ćevapa: 100 grama stoji osam kuna ili 8 lipa po gramu. To znači da smo 120 lipa dali za ambalažu, a 6,8 kuna za hranu. No problem je u tome što se, kako smo se raspitali kod proizvođača, cijena plastične ambalaže kreće oko 25 lipa po komadu, što znači da nas je trgovac oderao gotovo za kunu samo na jednoj porciji ćevapa, a što je najgore, učinio je to po zakonu.

– Važećim propisima čiju primjenu nadzire Državni inspektorat u vezi korištenja potrebne ambalaže kod vaganja i određivanja cijene nije propisan način postupanja trgovca koji potrošačima prodaje gotova jela – kaže za “Novosti” glavni inspektor Kruno Kovačević. Njega ova situacija podsjeća na predratne rasprave u kojima se trgovce prozivalo zbog debljine papira u koji su umatali proizvod, kada se događalo da bi se neka skupa salama umatala u pak-papir. To je, dodaje Kovačević, riješeno propisom po kojem je trgovac dužan vagati proizvod u primjerenoj ambalaži.

No primjer s gotovim jelima pokazuje kako razlika između hrane i tare – težine same posudice – nije zakonski dovoljno regulirana, pri čemu, naravno, vaga ne radi u našu korist, već u korist trgovca.

Nenad Jovanović