Diletantski do bola

Od svog drugog kino-filma “Oprosti za kung fu”, Ognjen Sviličić uglavnom je nizao uspjehe afirmiravši se kao najpouzdaniji hrvatski filmsko-televizijski autor, osobito cijenjen kao vrsni scenarist. Bitna scenaristička suradnja na istaknutim filmovima Tomislava Radića (“Što je Iva snimila 21. listopada 2003.”) i Branka Schmidta (“Put lubenica”, “Metastaze”), te autorska zrelost u vlastitom projektu “Armin” i zanatska kompetentnost na formulaičnom tlu u popularnoj TV seriji “Stipe u gostima”, čiji je kreator i scenarist, učinili su da se Sviličića isključivo percipira kao siguran oslonac domaće slikopisne proizvodnje. Stoga je šok koji je svojim novim kino-uratkom “2 sunčana dana” priredio većini kritičara na prošloljetnoj Puli, gdje je film premijerno prikazan, bio tim veći.

Velike oscilacije

Zaboravilo se, međutim, da je Sviličićeva filmografija zapravo vrlo oscilativna i da je “Oprosti za kung fu”, kad se 2004. pojavio, izazvao pravu senzaciju. Jer nitko nije očekivao da će autor koji je kino-debi zabilježio bljedunjavim uratkom “Da mi je biti morski pas” i koji se zasigurno nije proslavio TV dramom “Ante se vraća kući”, a još manje scenarističkom suradnjom na najlošijem Radićevom filmu “Holding”, donijeti silnu svježinu lakonskim minimalističkim djelcem o suočavanju rasizmom obilježenog “hrvatskog iskona” s vlastitim najgorim strahovima u obliku inorasne “zmije u njedrima”.

I nakon filma “Oprosti za kung fu”, Sviličić je ostvario neke scenarističke suradnje koje su bile ispod nivoa na koji nas je navikao u tom razdoblju: TV serija “Bumerang” Daniela Kušana, TV mini-serija “Tužni bogataš” Davora Žemagača, kino-film “Slovenka” Damjana Kozolea. Svejedno, nitko nije očekivao da će baš na vlastitom projektu, nakon što je “Arminom” počeo graditi međunarodnu poziciju, toliko izgubiti orijentaciju i srozati se na razinu čistog diletantizma. Naime, “2 sunčana dana” upravo su to.

Rasrđen nekim opaskama stranih kritičara upućenima “Arminu”, Sviličić je proizvoljno zaključio da su stranci od njega očekivali balkansku egzotiku nalik Kusturici, pa da mu zbog toga prigovaraju. Među ostalim i time potaknut, odlučio se u sljedećem projektu obračunati s “bahatim Zapadnjacima”, i tako je nastala ideja za “2 sunčana dana”. Bračni par – hladni poslovnjak i njegova u braku nezadovolj(e)na supruga – ljetuju u Dalmaciji i odlaze na planinski izlet u aranžmanu lokalnih “turističkih djelatnika”. Izlet se pretvara u traumu kad se strana supruga iz čista mira splete s domaćim vodičem, notornim primitivcem, poslije čega je ugrize zmija, pa je suprug pokušava spasiti, a i vodič se ponovno upliće, da bi se stvar okončala tzv. otvorenim krajem koji ipak sluti na happy end.

Duh Stjepana Sabljaka

Pritom je psihomotivacijski sklop likova, osobito supruge, proizvoljan do ridikuloznosti, kao i tretman osnovne komunikacije (domaći i stranci prvo se ne razumiju, a onda odjednom savršeno pogađaju što oni drugi misle i govore), režija prostora nevjerojatno je nekompetentna (supruga se udalji desetak metara od skupine, i hop, već u sljedećem kadru ispadne da je kilometrima daleko odlutala), a završna poruka o strancu koji misli da humanost mora kupovati novcem deplasirana.

Što nakon svega pomisliti, nego da je u Ognjena Sviličića ušao duh Stjepana Sabljaka? Toliko je, naime, njegov film sadržajno banalan i oblikovno nemušt. No dok bi za Sabljaka ovo bio respektabilan domet, za Sviličića je izvor rijetko viđene blamaže, za koju se valja nadati da mu se više nikada neće ponoviti.