Rubovi i utroba imperija u plamenu

Rana večer u utorak, 29. ožujka 2010. u moskovskoj je podzemnoj željeznici izgledala gotovo kao i bilo kojeg drugog radnog dana. Vlakovi su vozili normalno, možda je tek putnika bilo nešto manje nego inače. Samo su sitni krvavi tragovi, polomljena stakla koja još nitko nije stigao zamijeniti i cvijeće položeno na tlo upućivali na teroristički napad koji se dogodio ni 12 sati ranije. Na dvije stanice, Lubjanki i Parku kulture, raznijele su se dvije mlade ženske osobe i ubile 40 ljudi. Doku Umarov, samoproglašeni emir Sjevernog Kavkaza, nekoliko tjedana prije toga poručio je ruskim vlastodršcima kako će “rat s Kavkaza preseliti u velike ruske gradove”.

U danima što su uslijedili nakon napada, ruski predsjednik Dmitrij Medvjedev tražio je odgovorne u nižim slojevima državnog aparata, a ruski premijer Vladimir Putin potiho je podilazio ruskim nacionalistima, ne čineći tako muslimanima što u Rusiji žive izvan sjevernokavkaskih republika i pokrajina život nimalo lakšim. Naviknuta na terorističke napade, samo pola dana nakon eksplozija bombi u podzemnoj željeznici, Moskva se vratila u kolotečinu.

Propust obavještajaca

Nešto slično dogodilo se i prošlog tjedna, kada je bombaš samoubojica napao međunarodni terminal moskovske zračne luke Domodjedovo, ubio 35 osoba i ranio ih više od stotinu. I opet je, čini se, prijetnja bila upućena nekoliko tjedana ranije, a Medvjedev je reagirao na jednak način: napao je šefove zračne luke i tražio od nižerangiranih dužnosnika ostavke. Aleksandar Bortnikov, šef ruske obavještajne službe (FSB) i Rašid Nurgalijev, ruski ministar unutarnjih poslova, bili su lišeni svake kritike i ni u jednom se trenutku nisu građanima Moskve obratili putem televizije, radija ili novina.

Medvjedev tvrdi da se napad dogodio zbog propusta dužnosnika zračne luke, zbog nedovoljno visokih mjera sigurnosti na ulasku u prostor u kojem se dočekuju putnici koji stižu međunarodnim letovima.

– Na Domodjedovo je mogao ući bilo tko – bjesnio je Medvjedev, zaboravljajući pritom na jednu stvar: u zračne luke širom svijeta ući i dočekati putnike zbilja najčešće može bilo tko. Iako je nezahvalno povlačiti paralele između Domodjedova i, recimo, zračne luke Pleso, tko god je ikada dočekivao prijatelja ili člana obitelji na Plesu, zna da bez problema može ući u zračnu luku te npr. u ruksaku unijeti bilo što.

Terorističke napade ne sprječavaju toliko sigurnosne službe zračnih luka, rigidno kontrolirajući ulaze kroz koje se može proći samo ako to dopusti detektor metala, što obično rezultira stvaranjem gužvi pa je također potencijalno zanimljiva meta teroristima. Uostalom, u Rusiji su se 2003. dvije djevojke raznijele na ulasku na rok koncert, netom prije prolaska kroz detektor metala. Ubile su 16 osoba. Terorističke napade sprječavaju obavještajne službe i državni aparat koji dobro funkcionira, a tu na površinu isplivavaju pravi problemi današnje Rusije.

– Nijedna sigurnosna služba na svijetu ne može iskorijeniti terorizam niti sa stopostotnom sigurnošću spriječiti napade. No učestalost terorističkih napada u Rusiji – a svjetski mediji ih registriraju samo kada se dogode u Moskvi ili u Sankt Peterburgu – dovodi u pitanje učinkovitost ruskih obavještajnih službi – kaže Fjodor Lukjanov, glavni urednik časopisa “Russia in Global Affairs”, stručnog časopisa za vanjskopolitičke teme.

Sigurnosne službe i Kremlj su previše zauzeti sami sobom da bi se mogli uspješno baviti sigurnošću građana. Održavanje moći Vladimiru Putinu, koji je i sam potekao iz obavještajnih krugova, nije nimalo laka stvar. A upravo je to gomilanje moći i uspostavljanje kontrole nad strateški najvažnijim dijelovima sustava dovelo do uništavanja institucija ruske države. Zbog modela vladanja, koji strukturom donekle podsjeća na hrvatske prilike (i u Rusiji je važno ne zamjeriti se i uslugom zadužiti onoga kojeg si zaposlio: u proteklom desetljeću broj državnih birokrata u Rusiji je narastao za 66 posto, sa 527 na 878 tisuća; trošak njihova održavanja je narastao sa 15 na 20 posto BDP-a), učinkovitost sustava rapidno pada, pa se događa da se informacije jednostavno ne “spuštaju” s jedne razine na drugu. Kada su 2004. dvojica bombaša samoubojica oteli dva aviona sa zračne luke Domodjedovo te se raznijeli i ubili 88 ljudi, nekoliko sati prije toga lokalna ih je policija zadržala i ubrzo pustila, jer nije imala razloga da ih duže drži u pritvoru. S druge strane, otkako je Putin prvi put postao predsjednik pa sve do danas, bez obzira na brojne terorističke napade u Rusiji, niti jedan visoko rangirani državni dužnosnik zadužen za sigurnost građana nije smijenjen s položaja.

Umarov ostvario najave

– Doku Umarov je ostvario svoje najave, islamski separatisti sa Sjevernog Kavkaza uspješno su prenijeli “rat” u Rusiju – objašnjava Lukjanov.

Svojim ponašanjem i specifičnim doživljavanjem Sjevernog Kavkaza, Moskva stvara plodno tlo za širenje Umarovljevih istomišljenika.

– Rusija se dovela u zatvoreni krug međuetničkog nasilja koje se širi sa Sjevernog Kavkaza zahvaljujući tome što u ostatku države nailazi na, recimo to cinično, dobar odaziv – kaže Jekaterina Sokirjanskaja iz Memorijala, ruske nevladine udruge za ljudska prava.

Na Kavkazu među mladim muslimanima buja netrpeljivost prema svemu što je rusko, a mladi Rusi to uglavnom dočekuju jednakom količinom mržnje. “Rusija Rusima!” vikale su prije dva mjeseca grupe nogometnih navijača pod Kremljom, mahom ultranacionalisti i skinhedsi, nakon što je ubijen navijač jednog moskovskog kluba a sumnja pala na neke muslimane s Kavkaza. Osumnjičeni su ubrzo pobjegli iz pritvora – zli jezici tvrde nakon što su potkupili policajce – a velike navijačke skupine krenule su u odmazdu. Slika koja je najviše uzbunila civilne udruge bio je sam Putin koji je s istim tim navijačima položio cvijeće na grob preminulog im kolege.

Rusiji ove godine predstoje predsjednički izbori, a odluči li se Putin vratiti na najvažniju poziciju, očito neće zazirati od populizma najgore vrste. Točnije, shvate li se nedavni događaji poput suđenja Hodorkovskom ili posljedica terorističkog napada na Domodjedovo kao dokazi da se ruska politika, kako prema Kavkazu tako i prema korupciji u državnom aparatu, neće nimalo mijenjati, teško da se stanovnici Moskve imaju nadati bilo čemu osim – novom nasilju.