Prosvjeta i policija u štrajku

U Srbiji traje štrajk velikog dijela javnog sektora, onih koji su danas još u najboljoj poziciji. Štrajkaju nastavnici i policajci, a zdravstvene službe također najavljuju obustave rada. Nezadovoljni su zaradama i uvjetima rada. Vlada pokušava smiriti te štrajkove, ali ne ide: s nastavnicima je bio postignut dogovor, ali je trajao manje od jednog dana – trojica sindikalnih pregovarača potpisali su protokol, a onda, nakon povratka u bazu, naprasno saopćili da dogovor ne vrijedi.

Djeca u Srbiji ne idu u školu ili slušaju nastavu na skraćenim školskim satovima. Policajci traže zarade veće 40 posto. Njihovi sindikalisti tvrde da su uniforme i radnu obuću posljednji put dobili prije sedam godina. Sindikat ljekara i farmaceuta tvrdi da će i oni tražiti povećanje plaća ako to ostvare nastavnici i policajci.

Lažni optimizam

U protekle dvije godine u Srbiji je 250.000 ljudi ostalo bez posla, a čak njih 150.000 radili su kod malih poslodavaca. To jasno govori o katastrofalnom stanju ekonomije. Za to vrijeme, ministri su u permanentnoj izbornoj kampanji, a u prethodnom periodu su jednostavno širili lažni optimizam. Ta nepodnošljiva količina populizma dovela je na kraju do toga da je Vladu teško ozbiljno shvatiti: danas saopći da nema novca za nastavnike, a sutra objavi da ima još pet milijardi. Još jesenas se iz Vlade tvrdilo da je došao momenat za odmrzavanje penzija i zarada u javnom sektoru, jer se bilježi privredni oporavak. Time se sugeriralo da para negdje ima, samo su neraspoređene. Vlast je prosto tjerala ljude da traže više, jer je stvorila iluziju da u budžetu ima novca.

Kad je došlo do štrajka u policiji i prosvjeti, vidjelo se da u tim djelatnostima nije bilo socijalnog dijaloga i pregovaranja. Zbog toga nije bilo ni dogovora. Dijalog ograničava moć, a ministrima se to ne dopada. U prethodne tri godine mandata ove Vlade propuštena je prilika da se obave neophodne reforme i tu činjenicu treba staviti u sam centar današnje krize. Javni sektor u Srbiji je preglomazan i skup, neracionalan i neefikasan. Konačno, došlo se do trenutka istine. Premijer Mirko Cvetković, pritisnut sa svih strana, morao je ipak priznati da para nema, odnosno da bi podizanje plaća u javnom sektoru slomilo Srbiju.

Visoka inflacija

Inflacija u Srbiji je visoka, najviša u regiji i snažno se ubrzava. Ako bi došlo do povećanih budžetskih davanja za plaće i penzije, ta spirala bi se nastavila i vrlo je teško predvidjeti gdje bi se zaustavila. U najmanju ruku, budžetski bi se deficit udvostručio, što znači daljnja zaduživanja i sasvim izvjesnu dužničku krizu.

Postoji još jedna važna stavka s kojom se Srbija ove godine mora suočiti, a koja se gotovo i ne spominje: to je Zakon o restituciji i obaveze koje će iz njega proizaći. Za državne će financije to biti novo, vrlo opasno iskušenje.

Ostaje mnogo pitanja i jedan načelan odgovor. Ako se u Srbiji ne postigne dovoljan politički konsenzus i ne izvrše neophodne reforme, koje političari godinama obećavaju, svaka naredna godina ličit će na ovu ili će biti gora. Populizam i lažni optimizam ipak se ne mogu mazati na hljeb.