Arapsko ne neoliberalizmu

Iako su mnogi analitičari prosvjeda u arapskim zemljama podlegli romantici revolucije baš kao i milijuni tamošnjih stanovnika, pa prognozirali velike promjene nakon kojih Bliski istok više neće biti isti, dva mjeseca nakon prvog ustanka u Tunisu čini se da nijedan od pogođenih režima neće biti ozbiljnije ugrožen.

U Tunisu, čiji je predsjednik Zine El Abidine Ben Ali pobjegao iz zemlje nakon nekoliko dana demonstracija, a njegova stranka RCD ušla u proceduru za raspuštanje, prosvjednici su ipak nezadovoljni, jer će ustavne promjene donijeti podjednako omražena skupština koja se smatra Ben Alijevom bazom. U Alžiru, gdje su nove masovne demonstracije najavljene za ovaj vikend, predsjednik Abdelaziz Bouteflika obećao je tek da će izvanredno stanje koje je na snazi već 19 godina biti ukinuto “uskoro”. Jordanski kralj Abdulah II raspustio je vladu i imenovao novog premijera, no tamošnja opozicija smatra da ni on nije reformist. Prosvjede u Maroku, jednom od najbližih američkih saveznika izvan NATO-a, vlada je primirila obećanjima o intervenciji u cijene brašna, šećera, plina i benzina, a najavljeni prosvjed u Siriji nije se ni dogodio.

Uloga egipatske vojske

Istih dana kada su u susjedstvu plamtjeli “šumski požari revolucije”, u Libanonu je islamistički Hezbollah napustio vladu zbog međunarodne istrage ubojstva premijera Rafika Haririja 2005. godine, vjerojatno strahujući da bi istraga mogla dovesti do njih. Hezbollahov novi premijerski kandidat Nadžib Mikati potom je dobio podršku parlamenta, za čim su uslijedili ulični sukobi njihovih pristaša šijita sa sunitima, koje je predstavljao smijenjeni premijer Saad Hariri, Rafikov sin. U Jemenu je tradicionalna islamistička opozicija održala mirne demonstracije protiv 32-godišnje vladavine Alija Abdullaha Saleha, još jednog važnog američkog saveznika, te zauzvrat dobila samo Salehovo obećanje da ga neće naslijediti njegov sin. Čak i ako se obistini, to obećanje neće biti ni početak rješenja problema Jemena, jer je riječ o najsiromašnijoj i najzaostalijoj arapskoj državi, koju potresaju šijitska pobuna na sjeveru zemlje i pokret za odcjepljenje juga, kao i prisutnost Al-Qa’ide, a pritom imaju i rekordan broj komada oružja po stanovniku.

Što se tiče Egipta, neki su analitičari već drugog tjedna prosvjeda objavili da je tamošnja revolucija izgubljena. Američki profesor nacionalne sigurnosti Robert Springborg tako smatra da je vojska odigrala prljavu igru kako bi osigurala da upravo ona odabere nasljednika Hosnija Mubaraka. Vojska je na ulice poslala navodne promubarakove prosvjednike i postavila se kao neutralna sila čiju su zaštitu prosvjednici zatražili te tako osigurala da se ne prekine zapovjedni lanac kojim predsjedava Mubarak. Vojska je, tvrdi Springborg, zatim uklonila Hosnijeva sina Gamala, jedinog potencijalnog nasljednika iz civilnih redova, i tako prokrčila put k vlasti dvojici vlastitih ljudi – generalu Omaru Sulejmanu koji je postavljen za potpredsjednika i umirovljenom generalu Ahmedu Šafiku na mjestu premijera. Zatim su se bacili na razjedinjavanje ionako heterogene opozicije i krenuli u pregovore koji su, doduše privremeno, razvodnili prosvjede.

Klasni konflikt

Peter Macdiarmid, analitičar portala Stratfor, također smatra da su prosvjednici, uzdajući se u nju kao u garant sigurnosti, i nesvjesno vojsci omogućili preuzimanje vlasti nad državom. Kako javljaju američki mediji, tamošnji ministar obrane Robert Gates i admiral Michael Mullen od početka prosvjeda u stalnom su kontaktu s čelništvom egipatske vojske, čime praktički legitimiraju režim koji im je i dosad bio pouzdan partner. Potpredsjednik Sulejman, inače, jedna je od najjačih uzdanica američke obavještajne agencije CIA, pa je odigrao značajnu ulogu u otmicama, zatočenju i mučenju građana različitih zemalja koje je SAD sumnjičio za terorizam. Jedan takav slučaj priznanja pod torturom poslužio je američkoj vladi kao argument za pokretanje napada na Irak 2003.

Beznadežnost stanja egipatske opozicije najbolje ilustrira činjenica da se kao najozbiljnija alternativa Mubarakovoj kliki uzima Muslimansko bratstvo, koje čak nije ni politička stranka, i koje je, rastrgano između želje da svrgne režim i potrebe da se otrese imidža babaroge koji su mu desetljećima nametali Mubarak i zapadni mediji, pristalo na pregovore s režimom, što je uzrokovalo i raskol u samome Bratstvu. S druge strane, značaj i uloga bivšeg UN-ova dužnosnika, nobelovca Muhameda ElBaradeija, koji je u zapadnim medijima promoviran kao potencijali vođa opozicije iz civilnih redova, ostala je nedorečena, pa on nije ni pozvan na pregovore s vladom proteklog vikenda. Na tim je pregovorima dogovoreno da će se razmotriti ustavne promjene, liberalizacija medija, progon korumpiranih dužnosnika i ukidanje izvanrednog stanja, no zbog činjenice da Mubarak ne namjerava otići prije jeseni, prosvjednici pregovore smatraju svojevrsnom kapitulacijom službene opozicije te se od nje ograđuju, tvrdeći da ih ne zanima što rade političke stranke jer ih one ne predstavljaju.

S jedne strane sami Egipćani, svojom opijenošću novootkrivenom snagom i glađu za slobodom, a s druge zapadni mediji jednostranim prikazivanjem egipatskih problema, stvorili su sliku da se svi problemi mogu riješiti uspostavom liberalne demokracije. No, upravo heterogenost opozicije i prosvjednika sugerira da je konflikt koji se tamo događa klasne prirode te da je u pitanju narodna pobuna protiv vladajućih elita. Naime, iako su političke i građanske slobode u tim zemlja na tragično niskim razinama, pa upravo njih prosvjednici zazivaju, u pozadini svih prosvjeda leže sustavni ekonomski i društveni problemi koji se ne mogu riješiti isključivo smjenom režima, jer su njihovi uzroci i globalnog karaktera, od ekonomskog sustava do ekoloških problema.

Bez pristupa hrani

Iako se u svim analizama arapskih događanja spominje činjenica da milijuni tamošnjih građana nemaju pristup hrani, eventualna rješenja tog problema praktički se ni ne razmatraju, nego se uzimaju kao neminovnost, a sami ih režimi pokušavaju sanirati kratkoročnim mjerama kojima interveniraju u tržište, svjesni njihove neodrživosti.

Prošlog je petka UN-ova Agencija za hranu i poljoprivredu objavila da su cijene hrane u svijetu dosegle 20-godišnji rekord, uzrokovan klimatskim nepogodama u Americi i Australiji. Početkom siječnja, cijene hrane skočile su u svim arapskim zemljama u kojima se događaju prosvjedi, pa su tamošnje vlade reagirale gomilanjem zaliha, subvencijama i smanjenjem poreza. No, problem arapskih zemalja s hranom strukturne je prirode, jer one uvoze više od polovice svoje hrane, najveći su svjetski uvoznici žitarica i kao takvi ranjivi na elementarne nepogode u stranim zemljama.

U tim su zemljama uz podršku američkih i europskih sila već provedene neoliberalne reforme, a one pretvorene u izvore jeftine radne snage za međunarodne multinacionalne kompanije. Prirodi resursi devastirani su, pa je, primjerice, Egipat od jedinstvene civilizacije koja je cvjetala u nekoć plodnoj dolini Nila postao uvoznik hrane, uništivši rijeku branama, hidroelektranama i umjetnim jezerima. Štoviše, zemlje Bliskog istoka koje imaju naftu u paradoksalnoj su situaciji da im ekonomije ovise o cijenama nafte, dok istovremeno rast cijena energije čini skupljom hranu, koju oni nemaju. Tako će biti sve dok fosilna goriva budu dominantna energija, dok su alternativna rješenja nešto o čemu stanovnici ovih tehnološki zaostalih, siromašnih zemalja mogu samo sanjati.

Stop “reformama”

No, ono što Zapad nudi Egiptu nastavak je takve politike, pa se tako američkim medijima već danima kotrljaju prikazi poželjne budućnosti Bliskog istoka po modelu Turske, koji u ekonomskom smislu predstavljaju deregulacija i jeftina radna snaga.

Iako priželjkuju slobodu i demokraciju kakva postoji na Zapadu, čini se da ni Egipćani ne žele neoliberalni model, jer je Mubarakov sin Gamal, koji ga je trebao naslijediti, bio iznimno omražen upravo stoga što je simbolizirao bogatu poslovnu elitu za čiji je račun namjeravao provoditi daljnje “reforme”.

Kako piše Salwa Ismail, profesorica međunarodne politike na Sveučilištu London, Mubarakovu vlast dotuklo je ukidanje socijalne države koju je uspostavo Naser, umjesto koje su “navodno slobodnim tržištem zagospodarili monopoli i oligopoli, dok su elite i režimski ljudi prigrabili cijela tržišta osnovnih roba, poput čelika, željeza, cementa i drva, a državno zemljište otuđili i pretvorili u privatne resorte za superbogate”. Ona piše da je razina otimačine resursa u Egiptu tolika da je zaprijetila budućim generacijama, baš kao i maskirana privatizacija zdravstva, školstva i drugih javnih usluga.

Zbog toga arapski prosvjednici koji se protive bivšim i budućim prozapadnim vladama na umu imaju nešto bitno složenije i opravdanije od navodnih islamističkih tendencija kakve im pripisuju te iste vlade koje su desetljećima podupirale njihove diktatore i koje i sada guše njihove revolucije, boreći se za kontinuitet “mubarakizma” bez Mubaraka.