Srce za luzere
U središtu zbivanja zadnjeg filma Mikea Leigha “Još jedna godina” sretan je i zadovoljan bračni par u kasnim pedesetim godinama. Fakultetski obrazovani Tom i Gerri omiljeni su i poštovani od svojih prijatelja, među kojima se ističu intelektualno im nedorasla, ali prpošna i seksipilna Mary, usamljenica otprilike njihovih godina koja čezne za ljubavnim partnerom i često posegne za čašicom, te obrazovani no fizički zapušteni Ken, koji pak čezne za Mary. Nove bitne trenutke u životu Toma i Gerri donose njihov razigrani sin Joe, koji je napokon pronašao djevojku i predstavio je roditeljima, te Tomov otuđeni brat Ronnie, kojeg nakon ženine smrti supružnici pozovu da neko vrijeme živi kod njih. Ta dva lika bitno su povezana s padom u nemilost i potom ponovnim prihvaćanjem Mary u okrilje “strogih ali pravednih i dobrih” Toma i Gerri; naime, Mary se zagrije za oko 25 godina mlađeg Joea, a kad on prvi put dovede djevojku Katie u roditeljsku kuću, osupnuta i povrijeđena Mary dočeka je s netrpeljivošću, što Joeove roditelje duboko uvrijedi. Koji mjesec kasnije, u Tomovom i Gerrinom domu Mary će dočekati Ronnie, koji će postati nesvjesni posrednik njezina povratka pod okrilje uzornog bračnog para…
Sretni i nesretni
“Još jedna godina” bavi se pitanjem sreće. Na prvi pogled, film nudi stav da je za sreću potrebno pronaći uzvraćenu ljubav, osobu s kojom se maksimalno slažete, što je preduvjet za trajno skladan zajednički život, a nije suvišan ni srodan stupanj obrazovanja. Nasuprot tome, kao da se poručuje kako je samački život, neovisno o nižem ili višem društvenom položaju,
odličan način da završite nesretni. No vrsnoća Leighova uratka, pored autorova uobičajeno visokog umijeća kreiranja životnosti karaktera i ugođaja, jest u načinu na koji tvori kompleksan značenjski svijet u kojem ništa ne mora biti onako kako na prvi pogled izgleda.
Otvarajuća sekvenca filma kojom dominira Imolda Staunton, utjeloviteljica naslovnog lika najnagrađivanijeg Leighova filma “Vera Drake”, strahovito je znakovita. Snažno uveden, njezin lik pojavljuje se samo u toj sekvenci, ali s bitnim dvostrukim značenjem za daljnji tijek filma: ona s jedne strane podriva kasniju navodnu Leighovu poruku o braku i obitelji kao preduvjetima sretnog života, jer je usprkos braku i obitelji tjeskobna i nesretna, a s druge srodnošću karaktera navješćuje da junake filma ne treba nužno tražiti u paru Tom i Gerri (njihova crtić-imena signal su za podrivanje njihova uzor-statusa), nego da bi prava filmska heroina mogla biti Mary.
Sterilna egzistencija
Naime, ako se zagrebe ispod površine, idealni suživot Toma i Gerri lako se može doživjeti i kao primjer sterilnosti tipične buržujske bračne egzistencije gdje se sve odvija po špranci, uz implicitno samočestitanje na vlastitoj uspješnosti nasuprot pokroviteljski tretiranim prijateljima luzerima. Simpatični Joe i njegova podjednako šaljiva djevojka tada se mogu shvatiti kao oponašatelji bračnog modela Toma i Gerri, pri čemu se gledatelji mogu upitati je li Katie doista spontano razigrana ili se pod svaku cijenu želi svidjeti Joeovim roditeljima. I naposljetku, je li Mary baš posve bezrazložno nesretna Joeovim izborom? Pa i Katie je, čini se, nešto starija od Joea, a pritom nije ni upola tako erotična kao Mary.
Ipak, ključan je trenutak filma njegov kraj, kad kamera ostaje na Mary, usamljenoj unutar okupljene sretne porodice na čelu s Tomom i Gerri. Trenutak je to, koji povezan s početkom i jednako beznadnim likom Imelde Staunton, sugerira kome je Mike Leigh doista podario svoje srce.