Fizičari

Početkom 60-ih g. prošloga stoljeća švicarski dramatičar Friedrich Dürrenmatt napisao je dramu “Fizičari“. Pred vrhuncima hladnog rata, a prije zahuktavanja trke u nuklearnom naoružanju i njome izazvanog antinuklearnog pokreta, pisac preko svojih likova, tri “luda“ znanstvenika, koji umišljaju da su Isaac Newton, Albert Einstein i biblijski kralj Solomon, propituje mjesto tehničkoga uma, znanstvene etike i naše sposobnosti da se nosimo sa izazovima intelektualne odgovornosti u politički-znanstveno upravljanom svijetu. Problem je posvuda odmah prepoznat, te je od ciriške premijere 1962. g., drama izvođena širom svijeta, da bi u SSSR-u 80-ih po njoj bio snimljen i televizijski film. Pisac je onda u intervjuima objašnjavao da njegov uradak nije usmjeren protiv zanimanja fizičara kao takvih, već protiv specifične sistemske upotrebe njihova znanja i uloge u suvremenom svijetu. Tko bi tada pomislio da će samo nekoliko desetljeća kasnije duhovnu situaciju u mnogim zemljama, ne samo nerazvijenog svijeta, označiti jedna druga briga, oko identiteskih politika etniciteta, država-nacija, sukoba civilizacija i sl. itd. Tko bi dakle pomislio da će “fizičarima“ našeg vremena postati sistemski postavljeni eksperti za ta nenuklearna pitanja, povratka klasične frontovske borbe – “književnici“? Iako, već 80-ih se mnogo od budućih događaja, u svojoj strukturaciji, već dalo naslutiti. Ne samo u Srbiji ili Sloveniji, već i npr. u jednoj Francuskoj, čiji su medijski (samo)promovirani “novi filozofi“, još čekali da postanu odlikovani tumači volja jugoslavenskih naroda.

Sada kad se vlast jugosferne “književne stranke“, čiji članovi se samo prave ludima iako su odreda obični kalkulanti, možda ipak bliži kraju, a to vidimo po sarkastičnom praćenju u raznim “nacionalnim javnostima“ polemike (koja više i ne treba tekstova!) između Miljenka Jergovića i Velimira Viskovića, nije zgorega podsjetiti u čemu je tajna donedavne “književne“ moći pojedinaca, koji su sada npr. piscu Edi Popoviću samo smiješni. Iako se njihovim društvenim ulogama zadnjih desetljeća, uključivo Popovićevoj, u nenapisanim knjigama postkomunističkog smijeha i zaborava, još nitko na pravi način ne smije, jer mnogima je teško zaboraviti.

Zaboravljamo li svijet, to je ideologija pomoću koje gradimo drugi svijet. Polu-artikulirane “književne“ polemike odvraćaju pažnju od zaista važnih pitanja. Urednik Zareza Boris Postnikov to sažima u naslovu svoga teksta, koji glasi “Četnik, a ne radnik“. Nažalost, to nije isključujuća opozicija, ne samo zato što su mnogi povijesni četnici/ustaše i sl. bili i radnici, a njihovi remake klonovi danas mogu biti i poduzetnicima i menadžerima. Problem je drugdje i kada bismo ga trebali sažeti u naslov koji sadrži binarnu opoziciju on bi mogao glasiti: “Književnik, a ne (obični) Hrvat/Srbin/Bošnjak itd.“. Zapitajmo se kakav je to super-identitet koji je mislio da može preživjeti i kada je “ne-politički“ i “tržišno“ presađen u više od jednog jugoslavenskog naroda, kojima svima zajedno razvija hipohondrijske identitetske revindikacije, kako teorija diskursa naziva “manjinsku uvrijeđenost“, koja u svim međuljudskim odnosima traži, pa onda i nalazi, samo ono gdje ga veliki Drugi žulja? U čemu je tajna tog identitetskog viška otjelovljenog u liku fizičara, pardon književnika?

Još prije 15-ak g. preveo sam, u istoimenoj knjižici, oveći esej slovenskog sociologa Rastka Močnika “Koliko fašizma?“, u kome on tematizira instituciju koju naziva školskom književnošću, te lektiru u javnoj upotrebi, kao važne “kulturne“ sastavine fašizacije naših društava u 90-im g. Možda je sada, kad je ubitačni SPOJ između “spontane kulturne ideologije školskog aparata“ i “političke tehnologije koja organizira mase u ljubavi prema vođi“, uglavnom prošlost (koju samo EU-budućnost možda može oživjeti!), vrijeme da tamo iznijeti stavovi napokon, makar zakašnjelo, budu i šire shvaćeni. Ukratko, ovaj teoretičar tvrdi da postoje sistemski razlozi zašto se “kultura uopće“ u jednom trenutku uspostavila oko udžbeničke književnosti, oko naprava koje proizvode književnost udžbeničke vrste i oko osoba koje predstavljaju (ili bi to žarko htjele) školsku književnost. U situaciji kada je razočaranost u politiku (pokvareni svijet) ogromna, a potreba da se vjeruje (dobrome, našemu) vođi velika, demokracija djeluje pomoću magijskih načela. Politički establishment kao farsično uprizorenje lirskih subjekata, koji se uglavnom bave izgonom vraga komunizma iz demokracije, za svoje funkcioniranje tada treba osvetnike i šamane – magijsku praksu. U njoj će, na onoga tko vjeruje da je vračanje moguće, vradžbine i djelovati. No, kako uvjeriti nekog tko u politiku uopće ne vjeruje, da je ona ipak nužna? Pa onda i da su pojedinačni političari možda ipak vrijedni obožavanja? Tome služi jezik školske književnosti, kao, s jedne strane, neupotrebljiv, ljeporječiv, “bez funkcije“, a s druge, prepun korisne ironije, arhaizama, citata, šala i sentenci, pravi jezik na zalihi, pohranjeni jezik (storage language kaže Eric Havelock), čija se suvremena funkcija sada paradoksalno zasniva baš na njegovu arhaizmu. Tim jezikom povezuju se umišljene incestuoznih zajednica, koje za sebe tvrde da su narod. Proizvod estetike folklorista vlastitog folklora uvijek je i politički, jer proizvodi produktivnu iluziju, jezik uopće “nacionalnog društva“, a time i učinak cjeline. I sad slijedi ono najbitnije: taj jezik proizvodi “nepolitičko“, tj. nadpolitičko povjerenje spram političara! Heteronomnu osnovu vjere masa u “svoje“ vođe. Ono što su književnici dali političarima (posebnu analizu zaslužila bi teza da je Tuđman bio Prvi književnik, više no Prvi političar, pa isprva nije trpio drugih književnika, osim francuskih “novih filozofa“; tek kasnije se za mjesto u Partenonu mogu boriti aralice, pa jergovići itd. i sl.) Močnik opisuje kao rodno mjesto fašizacije: “Tamo gdje pojedini političar, kojemu su ljudi spremni povjerovati, treba izvanpolitičko uporište za to povjerenje, školska mu književnost priskrbljuje opće vjerničko uporište, koje je povrh toga još elitno nepoltično, jer je “literarno“, tj. umjetničko, dakle “nadideološko“.“ Tu je tajna “vlasti“ pretile književnosti, pa onda i pisaca. Oni u mediju novinarstva i urednikovanja, gdje upražnjavaju svoju književnost kao nadripolitičke, psihologizirane komentare politike, točnije političara, odsudnije no u samoj beletristici, proizvode logiku vjerničkih radnji, koje djeluju pomoću alibija. Taj alibi, ta alibi-javnost koja se stvara umjesto prave političke javnosti, a koju mnogi krivo shvaćaju kao čak zaslužnu za širenje polja demokracije, u stvari svako malo paktira sa povijesnim i suvremenim izvorima fašizacije. A to baš zato da bi “fizičari“, pardon “književnici“ mogli beskonačno promovirati sebe i svoje predstavnike u “mjesta općeg konsenzusa“, “zidanja političkog položaja“ itd. i sl. U tome je i dio tajne uspješne fašizacije medijskog mainsteama, iz kojega je, strukturnom cenzurom, protjerana znanost, teorija i filozofija, da bi “književni klanovi“, u stvari obični svijet tajnih sporazuma s moćnicima, kako ga naziva Serge Halimi, mogli beskonačno raspredati svoje estetizirane pripovijesti o fascinaciji vlašću.

Disidentstvo i zlopamćenje na vlasti, to je domet naših “fizičara“, ma kojem, EPH-ovom ili nekom drugom, klanu pripadali. No, kriza kapitalizma ima povoljne učinke, te obrće trend: s međuljudskih odnosa skida “estetske ucjene“ i repolitizira zbilju. Ljudi su danas MANJE razočarani u politiku, no u 90-im g. Samo su otpisali one koje zovemo “fizičari“, pardon “književnici“. U stvari nadpolitičari.