Intrigator

Frazeološki povratak Tuđmanu

Ovce sitnog zuba

Premijerka Jadranka Kosor otpočetka se svog mandata odlikovala populističkim govornim stilom. Tako je u svoje javne istupe rado ubacivala kuhinjsku metaforiku. Pa je u ljeto 2009. izjavila da je pola rebalansa proračuna smislila dok je prala suđe, time uspješno detronizirajući namještenu ozbiljnost visoke politike.

Po svemu tome nije se razlikovala od bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, koji je također građanstvo znao šarmirati kad više, kad manje uspješnim improvizacijama. Ali se zato razlikovala od svog neposrednog prethodnika, Ive Sanadera, nakon čije je verbalne bahatosti njezina povremeno uspješna spontanost bila osvježenje.

Bitno manje nekonvencionalna bila je nedavno dok je govorila o uštedama na državnoj razini, kad je ustvrdila da se smanjuje potrošnja uredskog materijala, spajalica, flomastera i olovaka, te da su smanjenja postignuta jer su Vladini funkcionari i službenici odustali od vode s okusima marelice i borovnice, a sve zarad pipuše. Tu je već petljala s podacima posve irelevantnima za borbu s krizom, i tim sitničarenjem gubila iz vida grubu stvarnost koja sa spajalicama ima malo zajedničkog.

Kako joj je mandat odmicao, njezini su politički uspjesi, prije svega u borbi s recesijom, bili mali, a od strane običnih ljudi percipirani su uglavnom kao nedostatni. Kriza se nastavlja i njezina prvotna ležernost više ne pije vodu. Osjeća to i premijerka, pa se u jednom od zadnjih istupa obratila promijenjenim stilom. Počela je, sve više frustrirana neuspjesima i posljedičnim gubitkom kredibiliteta i autoriteta, nezahvalnom stanovništvu zamjerati što ne prati njezine reforme na odgovarajući način. Pa nam je pod zadnje prigovorila što, eto, ne idemo u pastire, jer da je zbog naše nesuradljivosti, čega li, prisiljena uvoziti radnu snagu koja neće dizati nos na poslove ratara, stočara ili samaraša. A samo da smo drukčiji, ej! Naslonila se tu na jednu staru frazeologiju poznatu iz Tuđmanova vremena.

Taj bivši predsjednik, kako znamo, vječno je za nešto optuživao narod. Jedna od njegovih poznatijih izjava u tom smislu bila je ona o stoci sitnog zuba. Tu je Nenad Stazić u pravu kad kaže da je premijerkina “ovčja retorika” jako nalik na Tuđmanovu “sitnozubu”. Ljutne li nam se premijerka još koji put, bit će to jasan znak ne samo njezinog raspoloženja, nego i naših crnih perspektiva.

Rade Dragojević

Žužuli pred sudom

Montirani proces

Otprilike 124 godine nakon pokretanja istrage i 37 godina od podizanja optužnice, počelo je politički montirano suđenje članovima obitelji bivšeg ministra vanjskih poslova Miomira Žužula. Suprugu Tatjanu i brata Borisa, koji se shodno tome nisu ni pojavili, tereti se za navodno upropaštavanje tvornice čarapa Sloboda iz Velike Gorice. U boljševički konstruiranoj optužnici tvrdi se da je iz tvornice isisano 6,2 milijuna, dok neplaćeni porezi iznose 2,2 milijuna kuna. No jasno je kako su zapravo Žužulovi onemogućili zastarjelu manufakturu realsocijalističkog imena te iz komunističkog jarma oslobodili 200 zatočenih radnika.

Država tako ponovno pokazuje maćehinski odnos prema jednom od najistaknutijih sinova: onom koji je marljivo nastojao omogućiti rad Bechtelu bez zamarajućih natječaja, u čemu je, nažalost, spriječen. Žužul je također, uz oslobađanje duga prema državi, uz pravedne otpremnine, djelatnike Imostroja oslobodio nametnute radne obveze. Podizao je cijelu Imotsku krajinu pomogavši usponu Skladgradnje u vlasništvu članova šire obitelji, te ostvario nebrojene lobističke veze nakon mandata ambasadora u Sjedinjenim Državama, odakle je svakodnevno kontrolirao subverzivno nastrojene zaposlenike matičnog mu Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Radi se o ugledniku koji je naposljetku obogatio glazbenu kritiku opernim kolumnama u “Globusu” te, kako je lucidno izjavio jedan od urednika u EPH-u, postao prevažnim čovjekom za hrvatsku vanjsku politiku da bismo ga šamarali izmišljenim aferama.

Grandiozni su uspjesi Miomira Žužula ostvareni pri lobiranju za sve uspješniji koncern Podravka, uz nagradu od mizernih 720.000 kuna, kao i posredovanju na čuvenom opernom sastanku u Veroni, kada je dogovorena prodaja Plive, koja od tada također bilježi eksplozivne poslovne rezultate.

U optužnici suda u Velikoj Gorici nedostaje samo klasična urbanorasistička formulacija o “rodijačkom” sistemu, a da se radi o pakovanju, svjedoči i činjenica da je Žužul toliko uspješan da od HBOR-a može dobiti 3,5 milijuna kuna kredita za svoje Međunarodno sveučilište u Dubrovniku, a da od tog novca ne napravi – ništa.

Petar Glodić

Istrage “komunističkih zločina”

Predizborno prekapanje

Izjava ministra policije Tomislava Karamarka da pokreće istragu komunističkih zločina jer je nedopustivo da u Hrvatskoj ima 900 jama s žrtvama za koje nitko nije odgovarao, izazvala je podijeljene reakcije. Mediji procjenjuje da jame kriju oko 90 tisuća ubijenih vojnika NDH i civila, ističući da je do 2001. zbog partizanskih ratnih zločina podneseno tek devet krivičnih prijava.

– Iako je nadležnost MUP-a da otkriva zločine, ne može se Karamarko očitovati na jednostran način i u predizborno vrijeme – ističe Ivan Fumić, bivši predsjednik Saveza antifašističkih boraca, koji dodaje da su operacije partizana zbog otpora ustaša trajale i nakon završetka Drugog svjetskog rata, a da se oni koji tada nastavljaju ratovati, po međunarodnom ratnom pravu smatraju odmetnicima.

– Ako je bilo zločina nakon što su borbe završene, na to se primjenjuje kazneni zakon – kaže Fumić.

Akademik Petar Strčić oko toga je suzdržaniji i navodi da bilo čiji zločin podliježe zakonima, pri čemu ratni zločini ne zastarijevaju i istraga se može potegnuti bilo kada.

– Druga je stvar što se u to miješa politika i što netko misli da na tome može postići bolji izborni rezultat. Prigovaralo se da SKH to pitanje nije htio potegnuti, ali on nije na vlasti već 20 godina. Što se čekalo do sada? – pita Strčić.

Karamarko je isticao da ima podršku i sadašnjeg predsjednika Ive Josipovića i bivšeg Stjepana Mesića, no Mesić je također javno ocijenio kako je ovdje riječ o političkoj kampanji, ponovivši svoj stav da se partizanski zločini napuhuju.

– Zločina je svakako bilo i oni se moraju procesuirati, ali se zbog toga ne smije gubiti iz vida tko je bio na pravoj, a tko na krivoj strani – kaže za “Novosti” Josipović.

Nenad Jovanović

DORH šuti o navodnim krivotvorinama koje terete glavnog državnog odvjetnika

Bajiću, gdje su dokazi

DORH ne daje dokaze za svoju tvrdnju da su dokumenti koji Mladena Bajića dovode u kontekst zataškavanja ratnih zločina falsificirani. Njihov autor Mario Barišić, bivši zapovjednik krim-službe šibenske Vojne policije, na tu nam se tvrdnju nasmijao

Državno odvjetništvo RH nedavno je objavilo da su 11. siječnja zatraženi izvidi od Vojne policije u vezi krivotvorene – tako makar smatra čestiti DORH – dokumentacije koja glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića stavlja u kontekst izravne odgovornosti za zataškavanje ratnih zločina u Lori i Kulinama. U izvještaju se tvrdi kako “DORH raspolaže podacima i dokazima da su ti ‘novi dokumenti’ odnosno izvješća nastali 1997. na području Šibenika”, da bi bili anonimno “1999. godine dostavljeni Županijskom državnom odvjetniku u Šibeniku s namjerom da se prikažu kao autentični”. Te osobe, nastavlja se, učinile su to da otklone interes Haaškog suda sa sebe, jer su posrijedi zlodjela za koja bi se moglo teretiti i njih same, dok Bajića – nipošto. Sve time biva puno jasnije, dakle, osim: koje su to osobe i što je kroz proteklih mjesec dana – ako već ne u prethodnih 12 godina od nastanka lažne dokumentacije – napravljeno u vezi s tim?

Podsjećamo da je taj DORH-ov izvještaj objavljen uz par drugih koji su se bavili istim predmetom, a nakon više medijskih evokacija toga slučaja, nanovo potaknutih kaznenom pri-javom protiv onodobnog vojnog tužitelja Mladena Bajića, koju su Darko Petričić i Domagoj Margetić jesenas podnijeli Haagu. Najsporniji dokument s nadnevkom 10. lipnja 1992. potpisao je tadašnji krim-zapovjednik šibenske Vojne policije Mario Barišić, koji splitske vojne istražitelje obavještava o nevinosti sedmorice građana srpske nacionalnosti za koje su se potonji raspitivali.

Bajić tvrdi da taj dokument, gdje Barišić također izražava drastičnu sumnju prema svjedočenju osobe koja prvotno tereti osumnjičene, nije vidio nitko prije šibenskog županijskog odvjetnika 1999. godine. A da ga je ’92. vidio baš Mladen Bajić kojem je to moralo doći na ruke, značilo bi da je skorim podizanjem optužnice protiv grupe drugih srpskih civila po iskazu istog svjedoka, posve zanemario službeni nalaz s terena. I da je potom suodgovoran za smrt dvojice pritvorenih u Lori, Gojka Bulovića i Nenada Kneževića. A neke od prvospomenute sedmorice Bajić je nastavio optuživati i nakon što ih je vojni sud već jednom oslobodio sumnje, bez obzira na saznanje kako se u Lori zatvoreni Srbi mrcvare nasmrt. Sve kasnije, pak, svodi se na zataškavanje pune istine.

Na pitanje o istrazi oko krivotvorenja izvještaja, iz DORH-a su nam poslali krajnje eliptičan dopis: “(…)odgovaramo Vam kako je na osnovu iskaza danih pred sudom utvrđeno da je riječ o lažnim i neautentičnim dokumentima”. Čijih iskaza, kojim sudom i kada, i što je bilo s vojnopolicijskim izvidima – to nismo saznali, bez obzira na vrlo precizan upit. Tako je još jednom Bajiću jasno sve, a nama i javnosti ništa, no ta je opstrukcija ionako sve, samo ne iznenađujuća.

Međutim, zanimljiva je izjava koju smo dobili od Maria Barišića, koji se na spomen Bajićeve opaske da na spornom dokumentu, uostalom, nedostaju pečat i urudžbeni broj, čak i kratko nasmijao. U to vrijeme, naime, nijedna vojna ni vojnopolicijska jedinica u Šibeniku, izuzev krovne 113. brigade HV-a, pečat nije koristila jer ga nije niti posjedovala.

– Da tamo stoji pečat, tek tad bi se moglo reći da je to falsifikat. Ako je Bajić zaista mislio na taj dokument s mojim potpisom, podsjetio bih ga da se kompletne istrage oko tih civila u vezi Lore i Kulina vode temeljem moje dokumentacije, pa tako i toga papira, čiju je autentičnost potvrdio i Vrhovni sud RH povodom suđenja “Lora 1”. A ako ih nema kod onih kojima je to poslano, znači da su tamo naknadno uništeni. I, na koncu, pitam se zašto Bajić spominje da te stvari zanimaju Haaški sud, a ne sam DORH – poentirao je Barišić, pozivajući Bajića da konačno dokaže tezu o falsifikatu.

Igor Lasić

Darinko Kosor

Nit’ je Željko dezerter, nit’ je Andrija zlikovac

HDZ je žestoko reagirao na vašu primjedbu da vlasti ne provode mjere gospodarskog oporavka. Kažu da svi kontradokazi tome stoje na vladinoj internetskoj stranici. Niste čitali?

– U redu, ali mene to ne zanima. Oni tamo imaju samo popis lijepih želja, dok ja i ostali hrvatski građani čekamo konkretne investicije i reforme koje će se moći nazvati poduzetim mjerama gospodarskog oporavka.

Što vam prvo pada na pamet kao argument o Vladinu neuspjehu?

– Pa, pitajte građane osjećaju li Vladinu uspješnost. Mi smo u HSLS-u prvi rekli da je Vladin program tih mjera relativno dobar, ali nije tako u praksi. Kad vidimo istinske efekte rada, opet ćemo prvi reći da se program dobro provodi. Najbolje mjerilo su građani, ponavljam – ako oni direktno osjećaju mjere na svojim plaćama, troškovima i drugom, onda mjera ima. Ako ne osjećaju, nema ih ili kao da ih nema.

Izjavu kojom ste uznemirili HDZ započeli ste upozorenjem da bi se egipatska revolucija mogla prenijeti na hrvatske ulice, također zbog socijalne nepravde. Mislili ste doslovno?

– Čak i ako kažemo da sam dijelom stilski pretjerivao, činjenica je da socijalne nemire imate u mnogim nama susjednim ili bliskim zemljama. Puno ozlijeđenih u Italiji, najava dugotrajnih protesta u Srbiji, više poginulih u Albaniji, traže se ostavke vlada itd. Grčku da i ne spominjem. Vjerujem da svaka zrela osoba to mora ozbiljno uzeti u obzir.

Kod nas nije bolje, dakle, nego u tim zemljama?

– Nije nam bolje, gledano u prosjeku, nažalost. Ako sam donekle radikalizirao svoju izjavu, učinio sam to u manjoj mjeri. Ali, oni koji se osjećaju prozvanima radije se sada okreću mojim riječima negoli stvarnom stanju o kojem se tu radi. Tako se ponašaju i inače, draže im se prepucavati negoli poduzeti nešto djelotvorno.

Naveli ste i da se SDP-ovci i HDZ-ovci bez razloga međusobno nazivaju zlikovcima i lopovima. No, razloga često ipak ima?

– Niti je Jovanović dezerter, niti je Hebrang zlikovac, na to sam mislio. Ako tako misle jedan o drugome, to je pogrešno i ne vodi ničemu konstruktivnom. Ako ne misle to, pak, onda govore radi dnevnog skretanja pažnje s gospodarstva. To bi odgovaralo i SDP-u, ne samo HDZ-u, naime, pošto niti socijaldemokrati ne nude kvalitetna rješenja za izlaz iz krize.

Igor Lasić