Tajna Voynicheva rukopisa
Istraživači sa sveučilišta u Arizoni riješili su jednu od zagonetki vezanu uz ono što su nazivali “najmisterioznijim rukopisom na svijetu” – uz Voynichev rukopis, knjigu prepunu crteža i zapisa koje do danas nitko nije uspio objasniti. Datiranjem radioaktivnim ugljikom, ekipa predvođena Gregom Hodginsom s Odjela za fiziku otkrila je kako su stranice rukopisa s početka 15. stoljeća, što znači da je knjiga starija nego što se dosad smatralo. Ta vijest dodatno je potaknula kruženje fame o tom neobičnom rukopisu.
Kada je američki kolekcionar i prodavač starina Wilfrid M. Voynich 1912. godine u vili Mandragone u Frascaitu, kraj Rima, pronašao nepoznat rukopis, sigurno nije bio svjestan na kakvu je tajnu naišao. U prvi trenutak Voynich je odložio nađene papire po strani i posvetio se drugim vrijednim knjigama. Kada je tajanstveni rukopis konačno došao na red, utvrđeno je da je napisan jezikom koji nitko ne poznaje. S komadića papira priloženog uz rukopis moglo se doznati da je on prije pripadao Petrusu Beckxu, 22. generalu Družbe Isusove. Voynichev rukopis je bio dio njegove privatne knjižnice i prodan je od strane rodbine nakon generalove smrti.
Rukopis se u originalu sastojao od barem 116 folija, no sačuvano ih je samo 104. Na folijama su ilustracije i tekst napisan nepoznatim jezikom. Sve dok se ne pronađe ključ za dešifriranje teksta, ilustracije ostaju jedina informacija koja nam može razjasniti karakter ove čudesne knjige. Uz crteže biljaka, prisutni su i crteži malenih golih žena u kadama povezanim kompliciranim vodovodnim cijevima, koje više izgledaju kao anatomski dijelovi nego hidraulične naprave. Tu su i tajanstvene karte na kojima neki vide astronomske objekte gledane teleskopom, a neki žive stanice gledane mikroskopom. Prisutan je i neobičan kalendar zodijačkih znakova s malenim golim ljudima u kantama za smeće. Svi lingvisti koji su analizirali popratne tekstove ustvrdili su kako pismo i jezik rukopisa jednostavno nisu poznati.
Vrlo zanimljivu teoriju o Voynichevom rukopisu postavio je 1987. dr. Leo Levitov. U svojoj knjizi “Solution of the Voynich Manuscript” on pretpostavlja da je Voynichev rukopis jedini sačuvani osnovni dokument “velike hereze” nastale u Italiji i procvale u Languedocu sve do temeljitog zatiranja od strane križara 1230. godine. Male žene u kadama, koje su zbunjivale brojne znanstvenike, za Levitova predstavljaju sakrament katara, to jest smrt rezanjem vena kako bi se iskrvarilo u toploj vodi. Crteži biljaka, koje nisu botanički prepoznatljive vrste, nisu nikakav problem za Levitova koji kaže: “Ne postoji niti jedna takozvana botanička ilustracija u kojoj nije sadržan simbol katara koji predstavlja Izidu.” Boginja Izida pruža rješenje i za astrološke simbole: radi se o zvijezdama na njezinom ogrtaču.
Ove Levitovljeve pretpostavke imaju niz manjkavosti i lako ih je dovesti u pitanje. Jača strana njegove knjige je pokušaj prevođenja Voynicheva rukopisa. On tvrdi da je tekstove bilo teško dešifrirati upravo zbog toga što oni uopće nisu pisani u šiframa, već jednim posebnim pismom. Radi se adaptaciji poliglotskoga govornog jezika u književni jezik. Konkretno, riječ je o višem poliglotskom obliku srednjovjekovnog flamanskog s brojnim posuđenicama iz starofrancuskog i starogermanskog. Prijevod se uopće ne doima senzacionalnim: u njemu se neke riječi ponavljaju unedogled, poštujući kriptografske analize teksta. Svi oni koji su od Voynichevog rukopisa očekivali veliku senzaciju, ostat će ovime prilično razočarani. Ono što nije uspjelo velikom okultistu Johnu Deeu i ostalim istraživačima tog tajanstvenog rukopisa, uspjelo je Leu Levitovu, znanstveniku ruskog porijekla.
No, većina svjetskih stručnjaka odlučno negira Levitovljeve teorije i prijevode, napominjući da na pravo rješenje ove velike tajne još treba pričekati. Širom svijeta pokrenuta je putem interneta velika akcija transkripcije Voynichevog rukopisa i njegovog prebacivanja u kompjutore. Moderna tehnologija mogla bi ubrzati proces njegovog dešifriranja.