Buđenje Bliskog istoka

Nakon prošlotjednog odlaska egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka, koji je abdicirao samo nekoliko tjedana poslije Tunižanina Ben Alija, analitičari su stali nagađati ne više hoće li itko, već tko će sljedeći pasti pod pritiskom uličnih demonstracija. Najviše oklada palo je na Alžir, još jednu sjevernoafričku državu koja grca u nezaposlenosti i korupciji, te već 19 godina živi pod izvanrednim stanjem, uvedenim 1992. godine po izbijanju građanskog rata u kojemu je vojska brutalno ugušila islamiste, jer su rastom popularnosti zaprijetili režimu.

Prosvjedi su se dogodili prošle nedjelje, a najavljeno je i da će se ubuduće događati jednom tjedno, no režim još nije ozbiljnije ugrožen. Strahuje se da bi alžirska revolucija mogla biti krvavija od onih u Tunisu i Egiptu, ne samo zato što je u nasilju ranih 1990-ih poginulo preko 150 tisuća ljudi, već i zato što je predsjednik Abdelaziz Bouteflika samo obećao skorašnje ukidanje izvanrednog stanja i smanjenje cijena hrane. U Alžiru se od 2005. godine prosvjeduje svakodnevno, a naročito nakon što je Bouteflika 2009. izmijenio ustav kako bi se mogao kandidirati za predsjednika i treći put.

Na redu Alžir?

No, za razliku od Tunisa i Egipta, Alžir je izvoznik nafte i plina, pa te prihode vlada može koristiti da udovolji zahtjevima građana i tako na neko vrijeme osujeti ozbiljnije proteste. Osim toga, slično kao i Egipat, ni Alžir nema ujedinjenu i koherentnu opoziciju koja bi organizacijski mogla kompenzirati manjak spontane masovnosti i strah od represije kojim režim odgovara na proteste.

Alžirske prosvjede vodi Nacionalna koordinacija za promjene i demokraciju, skupina aktivista za ljudska prava, sindikata i nekih opozicijskih stranaka, no njezin najveći nedostatak je činjenica da je glavni element koalicije stranka RCD, koju vodi Said Sadi, opozicionar koji ne uživa ugled jer je blizak šefu vojnoobavještajne službe generalu Mohamedu Medieneu. RCD je na prošlim izborima osvojio samo 19 od 389 zastupničkih mjesta, dok su opozicijski socijalisti odbili sudjelovati u Nacionalnoj koordinaciji. S druge strane, i Alžirci su relativno obrazovan narod koji prati medije, što se pokazalo važnim faktorom u egipatskim i tuniskim prosvjedima.

Demonstracije su se proteklog tjedna uobičajeno dogodile i u Jemenu, Jordanu i Maroku, ali i u Iraku, te Iranu i Bahreinu. Prošlogodišnja iranska “zelena revolucija”, koja je demografski nešto specifičnija od tuniske i egipatske, jer su u njoj sudjelovali gotovo isključivo mladi, tehnološki obrazovani građani, i ovaj je put dočekana represijom i informativnom blokadom, a dvojica opozicijskih vođa stavljeni su u kućni pritvor. Analitičari i od Irana očekuju mnogo, a prosvjed se doživljava kao pljuska režimu, budući da su tamošnji vođe dan ranije hvalili arapske ustanke kao “protuzapadne”. Za razliku od posvemašnje suzdržanosti kojom je američka administracija reagirala na pokušaje rušenja prijateljskih diktatora Tunisa i Egipta, državna tajnica Hillary Clinton izjavila je da “opoziciji i hrabrim ljudima na ulicama Irana želi istu priliku kakvu su Egipćani ugrabili prošlog tjedna”.

Demonstracije su se dogodile i u Bahreinu, otočnom kraljevstvu u Perzijskom zaljevu sa 1,2 milijuna stanovnika. Prosvjede su organizirali šijiti, koji se unatoč brojčanoj dominaciji nad sunitima smatraju diskriminiranima, a policija je također reagirala nasiljem. Bahrein već 12 godina vodi Hamad ibn Isa Al Khalifa koji je 2002. godine, uz navodno 98-postotnu podršku na referendumu, sebe proglasio kraljem, davši si usput i pravo veta na sve odluke parlamenta.

“Prijateljski vojni udar”

Osim uobičajenih boljki arapskih zemalja, Bahrein je zanimljiv jer predstavlja primjer o tome što bi se moglo dogoditi još nekim zemljama koje ekonomije temelje na nafti jednom kada nafte više ne bude. Iako ima ograničene količine naftnih rezervi, Bahrein nije dovoljno diversificirao ekonomiju, pa se 80 posto njegovog izvoza i 60 posto državnih prihoda još uvijek temelje na tom jedinom prirodnom resursu kojim raspolaže.

U utorak se prosvjedovalo i u libijskom gradu Bengaziju, gdje su građani tražili smjenu “korumpiranih vladara”, a za četvrtak je najavljen i “dan bijesa”, po uzoru na dosadašnje arapske ustanke.

U međuvremenu, u Egiptu se dogodio “prijateljski vojni udar”, pa je vlast preuzelo Vrhovno vijeće vojske, kojim predsjeda ministar obrane Mohamed Tantawi, a u njemu sjede još i šefovi vojnoobavještajne službe i vojnog stožera, te većina visokih oficira. Vijeće je raspustilo skupštinu i suspendiralo ustav, te imenovalo jednog umirovljenog suca koji bi trebao predsjedati vijećem za ustavne promjene. Novi ustav trebao bi biti napisan u idućih deset dana i stavljen na referendum za dva mjeseca. Još uvijek, međutim, nema točnog datuma za ukidanje izvanrednog stanja, a Vijeće je najavilo i zabranu štrajkova kako bi se normalizirao život prijestolnice.

Unatoč dosadašnjim pozitivnim potezima vojske i činjenici da njezino preuzimanje vlasti pozdravlja većina prosvjednika, pa je samo manji broj njih ostao na ulicama nakon što im je vojni vrh obećao ispuniti zahtjeve, neki analitičari tvrde da se teško može govoriti o demokratskoj reformi u situaciji u kojoj je vojni režim dramatično ojačao. Američki politolog George Friedeman tako smatra da se u Egiptu čak nije ni dogodila revolucija, jer je vojska koja je srž režima ostala na vlasti, iskoristivši prosvjede da prisili Mubaraka na ostavku, nakon čega je osnovala Vijeće i preuzela ključna ministarstva. Vojska i njeni budući postupci još uvijek su nepoznanica, tim više što u njoj postoje dvije struje, jedna koju predstavlja osvjedočeni antireformist 75-godišnji Tantawi, te druga kojom dominira mlađi oficir Sami Hafez Enan, zapovjednik ročničke vojske od 470 tisuća vojnika i protivnik “Mubarakove pudlice Tantawija”. Neki analitičari zbog toga predviđaju i mogućnost raskola, no definitivna je suglasnost da vojska neće tako lako prepustiti vlast.

Otvorene sve opcije

Njezin je primarni cilj zaštiti vlastite interese, ne samo političke, već i ekonomske, s obzirom na to da ima ogroman budžet, ali i nekretnine, farme, tvornice i trgovine koje funkcioniraju kao komercijalna poduzeća i čine trećinu egipatske ekonomije. Vojska je dosad imala pravo veta na svaki ekonomski projekt koji “ugrožava nacionalnu sigurnost” i obilato ga koristila, pa bi u slučaju liberalizacije ekonomije moralo doći i do privatizacije njezinih poduzeća. Tradicionalni ugled vojske u egipatskom društvu iz sadašnje je perspektive također teško procijeniti, jer među prosvjednicima postoji kritična masa koja strahuje od njezine pretjerane moći, koja dijelom proizlazi iz odsustva alternative donedavno vladajućoj stranci. Zna se da prosvjednici nisu htjeli Mubarakovog potpredsjednika Sulejmana ni druge čelnike njegove stranke, ali ni diplomata i nobelovca Muhameda ElBaradeija.

Bruce K. Rutherford, autor nekoliko knjiga o suvremenom Egiptu, potencijal vidi u Pokretu 6. travnja, koji je organizirao štrajk tekstilnih radnika, te protumubarakovoj skupini Kefaya, liberalno-sekularnoj stranci Ghad, Demokratskom frontu koji čine otpadnici iz vladajuće stranke i Muslimanskom bratstvu.

Arabist Khaled Hroub sa Sveučilišta Cambridge također smatra da su egipatski građani pokazali da im je dosta i “stabilnosti temeljene na oružanoj sigurnosti”, koju simbolizira vojska, ali i islamizma kao jedine alternative. Ako je to točno, promjena sustava kojoj oni teže trebala bi biti sekularna, no zasad su u Egiptu sve opcije otvorene.

Uskrsnuće panarabizma

Unatoč općem zazoru od Muslimanskog bratstva, James Traub u magazinu “Foreign Policy” piše da ono pokazuje “posvećenost demokratskom procesu” koji bi se temeljio na civilnoj vlasti s “islamskim zakonodavnim izvorom”, mogućnosti da parlament traži savjete religijskih učenjaka koji, međutim, ne bi bili obavezujući. Iako su Braća reakcionarna u pitanjima Izraela, prava žena i kršćana, neki analitičari tvrde da se bliskoistočni islamizam općenito nalazi usred ideološke transformacije. Asef Bayat s američkog Sveučilišta Illionis piše da se stara garda, ideološki tvrda, zalaže za tradicionalni koncept šure, autoritarnog ali pravednog vladanja na temelju konzultacija, dok mlađa generacija favorizira demokraciju po uzoru na tursku vladajuću stranku AKP. Bayat današnji Bliski istok naziva “postislamističkim”, argumentirajući to upravo iranskim “zelenim pokretom”, te egipatskom i tuniskom revolucijom. Palestinsko-američki autor Issa Khalaf ove pokrete naziva neonacionalizmom, cikličkom pojavom koja također nije islamistička, dok Lamis Andoni s “Al Jazeere” prosvjede vidi kao “uskrsnuće panarabizma”, također sekularnog, koji smatra da “sloboda i dostojanstvo doprinose izgradnji boljeg društva”.