Desnica ili o “sudbini” srpskog pisca u Hrvatskoj

Profesor Dušan Marinković, predstojnik Katedre za srpsku i crnogorsku književnost na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, piše sveobuhvatnu biografiju poznatog pisca Vladana Desnice. Rad je u završnoj fazi i mogao bi biti zgotovljen ove godine. Marinković, koji je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao studij filozofije i jugoslavenskih jezika i književnosti, bio je lektor u Kölnu i Grazu, predavač na brojnim slavistikama u Evropi i lektor i predavač na lektoratima za strane slaviste. Na Filozofskom fakultetu koncipirao je i vodi studij srpskog jezika i književnosti u sklopu studija južnoslavenskih jezika i književnosti.

Otkud ideja o pisanju biografije Vladana Desnice, je li ona dugo sazrijevala?

– U poplavi autobiografskih i biografskih tekstova posljednjih dvadesetak godina, odluka da se napiše/sačini/organizira biografija jednog značajnog i nezaobilaznog autora ne predstavlja ništa neobično i posebno, iako je već ozbiljna predradnja napravljena objavljivanjem kraće klasične biografije Vladana Desnice koja je objavljena u okviru potreba druge knjige “Hotimično iskustvo – Diskurzivna proza Vladana Desnice”. Međutim, možda je upravo uvid do kojeg se došlo istraživanjem Desničine biografije za potrebe “Hotimičnog iskustva” bilo presudno: otvarala su se brojna područja s kojima činjenice njegove biografije stoje u neposrednim ili vrlo raspoznatljivim/indirektnim vezama, a o čemu se inače ne govori često ili govori površno ili uopće ne govori ili govori čak dijametralno suprotno od naloga što ih interpretatoru “nalažu” elementarne biografske ili opće društvene činjenice. Dodatno, pisanje takve biografije znači i oduživanje kulturne sredine svome zaslužnome pripadniku, neovisno o njezinim pokadšto ambivalentnim relacijama prema njemu, za njegova života i u periodu nakon toga. Valja napomenuti da uz građu klasične biografije ova biografija pretendira da organizira i njegovu stvaralačku biografiju, što je bio posebno složen zahvat zbog pomanjkanja građe za neke periode, pogotovo one rane u kojima je pripremao zbirke, ali tekstove nije objavljivao – naime, savezničkim bombardiranjem Splita kad je direktno pogođena kuća Desnica, izgorio je ili naknadno raznesen/opljačkan sav materijal važan za stjecanje potpunijeg uvida u život i rad autora do tog trenutka. U motivacijskom sklopu za formiranje Desničine biografije nalazi se i ona građa koja sagledava hrvatsku kulturnu zajednicu kao multietničku i multikonfesionalnu i višejezičnu itd., a u slučaju Vladana Desnice i ocrtavanje jednog modela “sudbine” srpskog pisca u Hrvatskoj. Što se pak tiče ideološkog horizonta, onda i problematika odnosa socijalističke vlasti i njezinih ideologa prema pripadnicima porodice plemenitaške i građanske tradicije.

Britka polemička svijest

Koji je ključni biografski podatak vezan uz Desnicu?

– Zanimljivo pitanje, ovako formulirano! Neovisno o tome što se biograf nalazi u poziciji da za svoje potrebe neizbježno konceptualizira činjenice nekog biografskog materijala, ipak bi promatrano s horizonta njegove stvaralačke biografije odgovor bio malo jednostavniji, jer se bez bojazni da će izbor biti neadekvatan, može reći da je taj “element-podatak” Desničina odluka da se napuštajući pravnu službu i visoko pozicioniran status (šef pravne službe) definitivno i isključivo posveti književnom radu i da živi od tog rada kao slobodni umjetnik, pošto je to imalo značajne reperkusije na cjelokupan život autora i njegove porodice. Naime, on je 1949. godine radio kao šef pravne službe u Ministarstvu financija NR Hrvatske i odlučuje pod pritiskom stvaralačkih izazova (i kao pisca primarnih književnih rodova i kao prevodioca i kao esejiste i kao kritičara pa i kompozitora itd.) da se nanovo okuša i da samo dijelom obnovi one svoje radove/teme koje su ratne neprilike i nedaće zauvijek odnijele i nastavi s onima koje su se nametale po mjeri iskustva što ga je stjecao. To je značilo također i to da se ta trauma nepopravljivih/nenadomjestivih gubitaka konačno prevladala, jer se godinama bojao i same pomisli na prazan list papira. Također: izraz snažne samosvijesti koja je preuzela na sebe odgovornost da će moći toliko zaraditi da može dati punu podršku mnogoljudnoj porodici, užoj i široj. Taj čin sadržava i nekoliko drugih oznaka ne manje važnih za njega personalno, pošto je konačno nadvladao, ovladao traumatičnim iskustvom gubitka dviju knjiga pripremljenih za štampu i koje je povukao neposredno pred rat bojeći se da bi mogle stradati u ratu koji je predviđao: radilo se knjizi pjesama i knjizi proza. Dodatno: prema vlastitom svjedočenju, u ukradenom/zabunom odnijetom koferu nalazio se i velik materijal treće, esejističko-kritičarske knjige, knjige koju nikad neće uspjeti da objavi te brojni rukopisi u nastajanju. Upravo objavljivanju takve kritičko-esejističke knjige nakon rata  opirao se blok napadača na Desnicu, jer je u nju uvrstio i svoje polemičke odgovore na kontinuirane i nesmiljene napade, pa je mislio da će na taj način ipak uspjeti koliko-toliko da uspostavi polemički kontekst koji je uvijek izostajao. Velika je šteta što ta knjiga eseja, polemika i kritika nije objavljena, jer bi Desnicu pokazala u dodatnom osvjetljenju kao kritičara pa i teoretičara filma te britku i otvorenu polemičku svijest.

Koji je njegov značaj za književnost?

– Ako pojam književnosti ne shvatimo isključivo u užem smislu, kao proizvodnju literarnih tekstova, onda je Desnica bitno učestvovao u smjeni, odnosno izmjeni opće ideološke slike razdoblja na tragu promjena što su uslijedile nakon jugoslavenske informbiroovske avanture/stresa u vremenskom periodu 1950-1960. godine, dekadi toliko značajnoj za rastvaranje monolitnog ideološkog horizonta na svim planovima društvene prakse – ne samo književne i što nije dovoljno ni istraženo ni adekvatno interpretirano. Takvi su mu najpoznatiji i najznačajniji tekstovi, takvi su mu intervjui, javni nastupi, predavanja, konačno u mnogo čemu i privatni i društveni život. U užem pak smislu, Desnica je snažno u svojim prozama (romanima i pripovijetkama) otvorio naraciju intelektualnosti zapostavljajući događajnost i njegov motivacijski sklop, u centar interesa postavljajući ono ljudsko iskustvo koje potkopava naivnu vjeru u beskonfliktnu zbilju i sigurnu budućnost, mogućnost racionalnog ovladavanja i kontroliranja iracionalnim silnicama čovjeka pojedinačno i ljudi udruženih u društvene zajednice, zapostavljanje tumačenja društvenog konteksta nauštrb označavanja personalne, individualne pozicije, jedna karnevalizirana pozicija spram svih harmoničnih i racionalno stiliziranih koncepcija smisla itd.

Očovječenje čovjeka kao cilj

Kako Desnica u svojim djelima tretira pojmove “kultura” i “intelektualac”?

– Bilo bi preveliko pojednostavljenje na ovako složeno pitanje odgovoriti telegrafski, jer svaki od ovih pojmova je toliko neodređen da bi ih uvijek nanovo trebalo tumačiti, obrazlagati njihovo značenje za svaku pojedinačnu upotrebnu praksu. Utoliko moramo odnos raspoznavanja pojmova svesti na onu tematizaciju koja proizlazi iz Desničinih tekstova na nivou opusa u cjelini, dakle svega onoga što je realizirao. Kultura je za Desnicu ne samo obrazovanje kao ovladanost nekim socijalnim vještinama nego i pamćenje/zaborav/projektiranje, naprosto sveukupnost očitovanja čovjeka kao bića, a to će reći i ono što još nije ili sebi nije ni omogućio da osvijesti kao vlastito djelovanje/očitovanje, ono što jest nekakav cilj a da nije puko trajanje, iako je i to jedna od često korištenih pozicija kojima esejizira brojne teme: smrt, prolaznost, postojanje, smisao, svjetlo, sunce, ideologija, umjetnost, igra, sloboda itd. Kultura je i ono čega još nema, jer je intencionalno, jer već sad djeluje na mnogobrojne procese izmjene postojećeg. Tako je i s pojmom intelektualca.

Sigurno da je znak intelektualac u “Proljećima Ivana Galeba” nešto specifično drugo od znaka intelektualac u “Ljestvama Jakovljevim” ili pokojoj od pripovijedaka ili intervjua ili nedovršenih tekstova (“Gadni mali gnom”). Ili ono što je svjedočio svojom egzistencijom. Ipak: moglo bi se zaključiti, da je za Desnicu intelektualac – u onim situacijama kad taj pojam ne ironizira dramatično upućujući na činjenicu koliko se intelektualci sve više pretvaraju u puku intelektualnu mašinu koja je potrebna za neki rad visoke tehnološke ili spoznajne složenosti – moralno odgovoran za sudjelovanje u zbilji, odnosno javnom životu. Reći će: “Stvar uvijek počinje odatle: čovjeku se čini da ima da saopći nešto što je vrijedno tog truda. Često to poprima intenzitet jednog imperativa. Ponekad vid jedne etičke dužnosti. Otkriti i formulirati neke istine o čovjeku i oko njega, i time, u konačnoj liniji, od svoje strane nešto doprinijeti vječitom cilju: očovječenju čovjeka – u tome je krajnja svrha i dublji smisao svake književne djelatnosti.”

Čiji je Desnica pisac, srpski ili hrvatski ili oboje?

– U ovim društvenim zajednicama/kulturama tako dugotrajnog pronalaženja, stvarno se čini opravdanim pitanje o “pripadnosti” autora kojoj od nacionalnih paradigmi. Desnica u tom smislu jest dionik i hrvatske kulture u cjelini i hrvatske književnosti, ali i srpske u cjelini. Međutim, on je reprezentativnim predstavnikom i one kulture koju bismo mogli označiti kao kulturu Srba u Hrvatskoj, pa tako i kulture društvene zajednice u kojoj se artikulirao. Vrlo će jasno odgovoriti Ivi Frangešu, koji ga je pitao u trenutku pokretanja velike edicije “Pet stoljeća hrvatske književnosti” kojoj od književnosti pripada, da ako se već ne može biti jugoslavenski pisac, da je onda i srpski i hrvatski pisac.

Koja je karakteristika njegovog književnog djela i čime je pridonio književnosti na južnoslavenskim prostorima?

– Snažno je upozorio da književnost/umjetnost ne može biti svedena na funkciju simplificiranog društvenog ideološkog oruđa/oružja.

Veparski napadi

Prigovarala mu se politička nepodobnost za sredinu 20. vijeka?

– Ne samo to, nego ga se jasno i nesmiljeno prozivalo za zastupanje politički neprihvatljivih stavova, što je u ono vrijeme bila izuzetno teška optužba koja nije išla samo za tim da se pacificira jedan aktivni “ja” s individualnim stavovima, nego i da se svima drugima sličnih ideja i stavova može dogoditi isto ili slično, dakle na nivou opomene i primjera. Međutim, to su bile ishitrene i najgrublje objede motivirane ne raščišćavanjem ideoloških ili političkih stavova Vladana Desnice, nego napadi kojima se išlo za “pripitomljavanjem” drugoga, a sam ih je Desnica nazivao veparskim u polemičkim odgovorima svojim napadačima.

Zbog njega i oko njega bilo je i sukoba?

– Mislim da je sukob iz kojeg je Desnica izišao kao neporažen što se tiče merituma spora, ali egzistencijalno ruiniran, bio prije svega na liniji onih procesa koji su se, doduše stidljivo i vrlo dozirano, otvorili nastupanjem na historijsko-kulturnu scenu nove generacije koja je bila daleko otvorenija prema pitanjima, a nad kojima su isključivu ingerenciju imale institucije onog vremena, od političkih, književnih, boračkih do sportskih i izviđačkih. Dakako, nastupanje nove generacije odvija se ipak na tragu procesa oslobađanja od neposrednog tutorstva Sovjetskog Saveza. Pravih velikih javnih sukoba i sporenja nije bilo, jer se sve odvijalo ili na liniji napada bez odgovora, što će rezultirati Desničinim sabiranjem tekstova odgovora na napade i što će nazvati “Progutane polemike”. Desnici je naprosto bilo godinama nemoguće oponirati svojim napadačima, među kojima su bili visoko pozicionirani književni djelatnici. Rezultat je bio stigmatiziran pojedinac od kojeg su se distancirali brojni pojedinci. Međutim, Desnica je bio u javnosti prepoznat i zbog svojih radova i ono nešto javnih nastupa i kao čovjek pojedinac izvan društvenih koterija, klanova, grupa, pojedinac koji zastupa isključivo sebe i svoje stavove i koji se ne boji te svoje stavove zastupati javno, pa uz to i polemično, britko i otvoreno, neovisno o tome kako će oni biti javno prihvaćeni. Nije zato niti malo neobično što će ga upravo mladi vrlo brzo pozvati na suradnju ili što će biti prvi pozvani književnik na otvaranju javne tribine “Književni petak”, nekada toliko značajnog intelektualnog okupljališta u Zagrebu čiji značaj ni danas nije dovoljno jasno valoriziran. Naravno, “Književni petak” već odavno ne može imati onaj značaj kao što je svojedobno imao.