Medij promjene

Teoretičari i štovatelji novih medija su poput nekadašnjih (i preživjelih) članova klubova poznavatelja i štovatelja znanstvene fantastike. Uglavnom priznaju samo sudove posvećenih, onih koji su insideri među njima vladajućeg žargona i stvarnog ili umišljenog ekspertnog znanja. No, tema socijalne relevantnosti (nekada) novih medija ne može se izbjeći ni u široj, pa ni političkoj javnosti. Svaki noviji događaj, koji zaslužuje biti pisan velikim slovom i kojemu se treba ostati vjernim, ima danas i svoju (novo)medijsku stranu.

Tako je bilo i s uspješnom pobunom ili revolucijom u Egiptu. O prirodi toga nezavršenog događaja još će se dugo voditi diskusije. Je li taj narodni ustanak građanska, socijalistička ili neka treća revolucija, kojoj za sada nemamo ime? Sigurno, to je za budućnost, ne samo u Egiptu, bitno pitanje. No, pitanje je i kakva je to poruka koja ne samo da putuje, već i ostanemo li vjerni McLuhanu, jest sadržana u novim medijima? Jesu li oni po sebi napredni ili nazadni, kakva je tu dijalektika na djelu? Laički, zdravorazumski odgovor, onaj na prvu, kojem pribjegavaju svi koji zaziru od mišljenja (a vidjet ćemo da se tako u nuždi ponašaju ne samo političari, već i direktori novomedijskih korporacija) jest da su mediji, od kojih se najviše spominju mobitelske mreže i internetske društvene mreže, poput Twittera i Facebooka, puka neutralna sredstva prijenosa poruka. Po logici instrumentalnog uma: oni su oruđa, posude. A što će njima teći, što će se iz njih prelijevati, to ne ovisi o majstoru koji je posudu izradio. Politički, to mogu biti jednako i najcrnji reakcionarni i najbjelji progresivni stavovi. Još manje onda ima smisla pružatelja medijskih usluga bilo optuživati bilo hvaliti za njegovu ulogu u događajima.

No, svi osjećamo da je takvo razmišljanje kratko. Bez da ovdje pokušamo sažeti beskonačne diskusije o prirodi svake nove mreže na mreži svih mreža, a koje najčešće variraju mit poznat u povijesti svih potkulturnih pokreta o izvornoj nevinosti, demokratičnosti, čak i subverzivnosti medijskih radnika i njihovog proizvoda, koji se onda prostituiraju, prodaju velikom novcu, kojem nitko ne može odoljeti, nešto ipak možemo sa sigurnošću utvrditi.

Očito je da postoji proturječje između naraslih i za kapitalizam isuviše direktno društvenih proizvodnih snaga, koje se očituju i u novim medijima, s jedne, i zaostalih, točnije ugnjetačkih, atomizirajućih društvenih odnosa političkog i socijalnog sistema, s druge strane. Jesu li ta proturječja, ti antagonizmi produktivni ili ne? U slučaju Egipta bili su produktivni. Jesu li oni razrješivi u postojećem ili traže razrješenje u nadilaženju postojećih društvenih odnosa? U slučaju Egipta radilo se o ovom drugom. No, da upotreba novih medija puno češće koristi prvim alternativama, a to znači neproduktivnom učvršćenju ostajanja u postojećem, povećanju administriranog nadzora nad ljudima te njihovim isporučivanjem komercijalnoj eksploataciji, ne treba u oduševljenju iznimkom olako zaboraviti.

Zato su događaji poput egipatskih dobar lakmus za test progresivnosti i retrogradnosti društvenih subjekata i na primjeru njihova odnosa spram novih medija. “Egipat inspirira ljude, ne zato što tamo komuniciraju preko Twittera. On inspirira ljude zato što pokazuje ujedinjen i uporan narod u zahtjevu za boljom budućnošću. Iran nije odvratan zato što njegove vlasti koriste Facebook ne bi li slijedile i hapsile pripadnike opozicije. Iran je odvratan zato što vlast kontinuirano krši prava svoga naroda”, rekla je ovih dana američka državna tajnica Hillary Rodham Clinton. Dakle, čini se da ona o medijima govori zastarjelo i neosviješteno, kao o pukom neutralnom oruđu. No, vijest ima i nastavak, u kojem ona pledira za američkom državnom materijalnom pomoći svim cyber disidentima u borbi za demokraciju, širom svijeta. Pa ipak, činjenice govore da će Obamina administracija ove godine upumpati 25 milijuna dolara pomoći takvim aktivnostima, pa i preko Twittera, ali NE u Egiptu ili na Bliskom istokom, već u Kini, Rusiji i Indiji. Ne treba zaboraviti i da je u svome osvajanju Bijele kuće 2008. američki predsjednik Barack Obama u kampanji mnoge nade položio baš u tzv. društvene mreže. I uspio. Znači li to da je američki narod trebao promjenu, a kako će se ta želja medijski organizirati i izraziti, ustvari nije bitno? Vjerojatno bi Obama sada volio da ga tako razumijemo, iako su mnogi ljudi oko njega tada potrošili puno energije i imaginacije da se dosjete za njega korisnom načinu upotrebe medija.

No, još poučnije od ponašanja političara je ponašanje menadžmenta samih društvenih mreža pretvorenih u korporacije. Kompanije Facebook Inc. i Twitter Inc., dakle oni koji zgrću milijune reklamirajući djelotvornost novih društvenih odnosa koji da se uspostavljaju baš njihovim posredovanjem, u trenutku kada sudjeluju u stvarno relevantnom društvenom događaju, o njemu odjednom nemaju NIKAKAV komentar! Poput nekakve sekte koja štiti naddržavnu i nadpolitičku tajnu, o kojoj se usto čini da o njoj svi sve znaju (a znamo samo kada mreže rade i kada su ugašene), oni sada kažu da se suzdržavaju od svakog komentara o svome utjecaju na egipatske događaje. Jasno je i zašto. Pa ustanci i revolucije ipak (još uvijek i tek sada!) kvare posao. Pa i onaj komuniciranja kao posla. Jer jedna je stvar, uz financijsku potporu svoje i tko zna kojih još vlada u svijetu, pomagati disidente skrojene po euroatlantskom uzoru boraca za slobodni svijet izjednačen sa slobodnim tržištem svega, pa i medijske društvenosti, a sasvim druga biti od koristi ustancima protiv neoliberalne dominacije svojom zemljom. Zemljom koja svojim ustankom izlazi iz sebe same i postaje kako potaknuta tako i poticatelj promjenama i u drugim zemljama. A to vlade svih vladajućih poredaka, ma gdje bili, ne vole vidjeti. A bez pomoći vlada, barem hegemone većine, nema ni korporativnih društvenih mreža (odreda sa sjedištem u SAD-u).

Zato ne treba biti američki profesor marketinga, kao što to je David Bell, da bi se zaključilo: “Oni (vlasnici društvenih mreža) ne žele se dovesti u situaciju u kojoj bi ih se smatralo odgovornima… dogodi li se nešto negativno ili katastrofično. Isto tako oni mogu biti ranjivi na dezinformacije. Ljudi mogu reći stvari (preko Facebooka i Twittera) koje nisu nužno istinite.”

To se zove strukturnom cenzurom. Ovaj put ne za korisnike društvenih mreža, već, da li paradoksalno, za njihove zaposlenike i apologete. Zato kada gledamo egipatske ustanike kako zahvaljuju društvenim mrežama za njihovu ulogu u revoluciji protiv Mubarakove vladavine, moramo biti svjesni da se, hegelovskim žargonom rečeno, tu radi o lukavstvu povijesnog uma. Iako Wael Ghonim, jedan od vođa egipatske pobune, izjavljuje kako želi upoznati osnivača Facebooka Marka Zuckerberga i zahvaliti mu, jasno je da Facebook egipatskih ustanika i Facebook američkih poduzetnika NIJE ista radna organizacija. Proizvodne snage pokrenute u SAD-u nadišle su, ovih dana značajno baš u Egiptu, proizvodne odnose koje bi ta zemlja da širi svijetom.