Elementi sveukupnog rada Danice Ramljak

Predviđena zakonska mogućnost odlaganja radioaktivnog otpada u prostoru Instituta “Ruđer Bošković” (IRB) u Zagrebu, činilo se jesenas, uspješno je otklonjena intervencijom ravnateljice naše najveće znanstveno-istraživačke ustanove, Danice Ramljak, koja je u kratkom roku uspjela izrazito senzibilizirati javnost oko te prijetnje, pritom stekavši nezvaničnu titulu heroine našeg vremena i podneblja. Prije nekoliko dana, međutim, ravnateljica je za jedan dnevni list dala izjavu koja ukazuje na opasnost zloćudniju od neželjenih izotopa, ovaj put usmjerenu protiv nje same: “(…) Više od godinu dana trpim velike pritiske koji se ogledaju u prijetećim SMS-ovima, daje mi se na znanje da prate moje kretanje, o meni su počela kolati anonimna pisma u kojima me blate. (…) Vodi se jedan specijalni rat s ciljem da me se difamira. (…) Većini anonimnih pisama znam autore. To su pojedinci kojima sam stala na put zakonitim vođenjem Instituta…”

Ravnateljica IRB-a, naime, prijavila je USKOK-u zatečene nepravilnosti u financijskom poslovanju određenih svojih visokorangiranih kolega, a oni su je zatim stali proganjati opisanim metodama “specijalnog rata”; bar ona tako tvrdi. Ali, dok famozne institucije pravne države ne naprave svoj posao na tome predmetu, skloni smo ovdje iznijeti poneku indiciju za moguće prijepore u radu same Danice Ramljak, i to nipošto samo one kojima se bave poznata nam anonimna pisma. O tome smo u prošlih nekoliko brojeva “Novosti” već pisali, no ravnateljica IRB-a nije se osvrtala na naše višekratne pokušaje da o svemu porazgovaramo s njom osobno, pa nam je uskratila i odgovore na niz pitanja koja smo joj poslali e-mailom, u vezi s materijom koju obrađujemo u ovom članku.

Varaždinske beneficije

Danica Ramljak preuzela je vođenje IRB-a u proljeće 2009. godine, zahvaljujući tzv. političkoj volji što su je zastupali ministar znanosti i obrazovanja Dragan Primorac i utjecajni Miomir Žužul, čijemu “američkom krugu” pripada i Danica Ramljak. Njezino iskustvo i znanstveni dosezi iz dugih godina rada u medicinskim istraživačkim centrima u SAD-u ipak nisu bili ni približno dovoljni da se ovdje nametne po stručnom kriteriju, no to je nadoknađeno interesom višeg kadra HDZ-a u njezinu zagovaranju drastične komercijalizacije Instituta namjesto njegova bavljenja fundamentalnim istraživanjima. Štoviše, možda je Žužul imao i privatnih razloga gurati Danicu Ramljak među upravnu elitu hrvatske znanosti: upravo na jednoj od adresa u vlasništvu njegovom ili njegove obitelji u Zagrebu bila je navodno prijavljena njezina tvrtka Medora d.o.o. za savjetovanje u znanstvenom poslovanju.

Nadalje, to je poduzeće osnovala firma Medora Global Consultants LLC, registrirana u Americi, također u vlasništvu Danice Ramljak. Na račun njezine američke tvrtke – a ne hrvatske – prema tvrdnjama razmjerno nepoznatoga vinkovačkog internetskog portala “Tjednik” s kraja prošle godine, prebačeno je oko milijun i 800 tisuća kuna iz Biotehnološkog parka Varaždin (BVP), poduzeća za koje ćemo ovdje nužno odvojiti nešto više prostora. Grad Varaždin za BPV je već 2007. godine odvojio 78 hektara gradskog zemljišta u predjelu Brezje, odobrivši na njega hipotekarno jamstvo kod Privredne banke Zagreb za kredit od 12 i pol milijuna eura tvrtki Midia grupa, koja je trebala graditi BPV uz tada javno deklamiran blagoslov same Vlade. Biotehnološki park, inače, bio je od 2005. predstavljan kao najveća greenfield investicija u Hrvatskoj, u vidu poslovne zone za sofisticiranu farmakološku i srodnu industriju, gdje bi se zaposlilo tisuću i pol radnika, od čega dvije trećine visokokvalificiranih.

Do danas u Brezju nije izgrađeno ništa, niti je kroz čitavo proteklo vrijeme BPV imao ijednog zaposlenika, a kumulirani gubitak tvrtke – koja se očito ne bavi ničim – do prošle godine popeo se na oko 25 milijuna kuna. Midia je ostala aktivna drugdje, pa iste godine bilježimo njezino kreditiranje Dubrovačke biskupije u iznosu od 16 milijuna eura, dok je ta firma zauzvrat dobila ekskluzivno pravo gradnje na dva i pol milijuna kvadratnih metara crkvenog zemljišta oko Dubrovnika. To nije prvi takav Midijin posao u Dubrovniku, naprotiv, ta je firma poznata javnosti ponajprije zbog političkog skandala s golemim i više nego sumnjivo ishođenim povlasticama koje je tamošnja gradska vlast odobrila Midia grupi za izgradnju podzemne garaže nadomak Staromu gradu, što umnogome podsjeća na spomenute varaždinske beneficije.

“Hrvatska orijentacija”

Midia je vlasništvo britanskog poslovnjaka Normana Turnera, a njegov glavni čovjek u Hrvatskoj je Petar Thür, kadar iz menadžerskog inkubatora Miomira Žužula. Turnera, pak, ovamo je doveo njegov intimus i suradnik, inače glasoviti irski spin-doktor iliti muljator P. J. Mara, nekadašnji marketinški strateg Ive Sanadera. Njemu se u Hrvatskoj gubi trag baš nekako za vrijeme abdikacije bivšeg nam premijera, e da bi se u novije doba pojavio u vijestima o razvoju telekomunikacijskog biznisa u Južnoj Americi. Mara je u Hrvatskoj radio besplatno, samo uz plaćene putne troškove i smještaj, kako je svojevremeno izjavio Vladin glasnogovornik i njegov privatni suradnik Ratko Maček, no sva je prilika da ćemo još neko vrijeme otkrivati, zatim i otplaćivati to njegovo volontiranje. Ali, vrijeme je da se vratimo našoj heroini.

Danica Ramljak, dakle, vratila se u Hrvatsku usta punih “znanstvene izvrsnosti”, “orijentacije prema suradnji znanosti s gospodarstvom”, “svjetske prakse” i sl. O njezinoj američkoj karijeri, međutim, dosta govori i jedno pismo što ga je još 1993. godine dekanu Veterinarskog fakulteta u Zagrebu – s kojeg je potekla kao stručnjakinja – uputio William Ragland III, tadašnji profesor veterine na Sveučilištu Georgia i domaćin mlade znanstvenice na usavršavanju. Pismo svjedoči kako je doslovce šokirani Ragland, opisujući što je sve doživio s njezine strane, naposljetku zaključio da je Danica Ramljak, ukratko, jedna neotesana i krajnje nevjerodostojna osoba. No, budući da saznajemo kako danas više nije voljan javno komentirati to svoje ružno iskustvo, nećemo citirati živopisnije detalje iz dotičnog teksta.

Među ostalim, Danica Ramljak sudjelovala je u rukovodstvu Hrvatske kuće u Washingtonu, pa će Miomir Žužul kasnije u domaćim medijima, nakon svog povratka iz Amerike te povodom njezina ustoličenja u IRB-u, rado koristiti pojam “hrvatska orijentacija Ramljakove”. To će usmjerenje ona u nekom trenutku dokazivati i intervjuom za jedan opskurni portal, koji je još uvijek moguće pročitati na internetu, a gdje je žestokoj kritici izvrgla ondašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića zbog njegova odnosa prema Sinjskoj alci. Takav je mrski joj stav Danica Ramljak također usporedila s, po njoj, nedopustivim političkim i pravosudnim tretmanom “heroja Mirka Norca“, naime, ratnog zločinca iz njezina rodnog kraja. Nije se propustila ni pohvaliti jednim susretom s Carlom del Ponte u Washingtonu, gdje joj je, prema vlastitoj tvrdnji, očitala bukvicu zbog notornog antihrvatstva bivše haške tužiteljice. Ali, još gore se proveo čuveni hrvatsko-njemački znanstvenik Ivan Đikić, kojeg je Danica Ramljak javno optužila da svojim djelovanjem nanosi štetu Hrvatskoj.

Menadžerske sposobnosti

Pa, bit će da je ipak riječ o nekoj vrsti ideološke kompenzacije za manjak “znanstvene izvrsnosti” u koju se Danica Ramljak maltene zaklinje, s obzirom na upadljivi jaz između njezinih osobnih dostignuća i funkcije na koju je zasjela. Njezin razvikani rad – makar u hrvatskim medijima – o antikancerogenim svojstvima polifenola u kakau, nažalost, zapravo nije predstavljao nikakvo otkriće, nego tek razradu jednog od načina djelovanja odranije poznatog mehanizma. Zbog toga taj rad nije niti objavljen u nekom jačem znanstvenom časopisu, niti je u narednim godinama imao značajniji indeks citiranosti, ako govorimo o uobičajenim kriterijima za vrednovanje istraživanja. Ako govorimo o nekima drugim, najuputnije se pozvati na spomenutog Dragana Primorca koji je i sam sklon napuhivanju rezultata svog znanstvenog rada. Svejedno, njih dvoje takva svjetonazorska bliskost nije dugo zadržala u političkoj ljubavi, te su se u međuvremenu razišli, da bi ravnateljica danas i Primorca – uz ostale, koliko čujemo – sumnjičila za širenje manje poznatih informacija o njoj.

Iskrivljavanje slike o vlastitom radu, kao i radu drugih, u Danice Ramljak očito ide pod ruku s njezinom pričom o menadžerskim joj sposobnostima, koje se inače ne mogu drukčije dokazati. Recimo, poduzeće Medora d.o.o. bilo je toliko uspješno da je državi ostala dužna oko 80 tisuća kuna na ime poreza i obaveznih doprinosa, a sam račun firme zablokiran je zbog duga dobavljaču, i to kad je ona već bila na čelu IRB-a. Tu informaciju prenosimo s rečenog portala “Tjednik”, gdje je spomenut i sukob interesa ravnateljice čije privatno poduzeće, dakle, obavlja djelatnost srodnu onoj koju obavlja javna institucija kojom upravlja ista persona. I šteta je što nam ravnateljica nije odgovorila na e-mail; bilo bi doista zanimljivo vidjeti što bi o svemu tome mogla reći, izuzev uopćenog demantiranja svih optužbi na svoj račun.

Tako barem ravnateljica IRB-a demantira motivaciju što joj se spočitava kad je posrijedi njezin odnos prema novonastajućim trima zakonima u području znanosti i visokog obrazovanja. Radovan Fuchs, resorni ministar koji predvodi tu legislativnu akciju s prvenstvenom svrhom komercijalizacije i paralelne etatizacije djelatnosti, s Danicom Ramljak našao je zajednički jezik isključivo s razloga specifične pozicije IRB-a, koji sebi u zamjenu za izvjesne Vladine popuste može dopustiti suvišak institucionalne sebičnosti u relaciji spram drugih, manjih znanstvenih instituta u Hrvatskoj. No, taktički problem nastaje kad se tome ispriječi slobodnomisleći pojedinac kao što je IRB-ov fizičar Saša Blagus, koji će pored spomenutih dvaju ključnih aspekata novih zakona svojoj ravnateljici na nos javno nabiti i sužavanje prostora demokracije u njihovoj ustanovi te sustavu općenito.

Uređivanje medijske slike

I dok se Danica Ramljak po medijima pjeni od načelnog spomena kriminalaca što se valjda kriju i po ventilacijskom traktu Instituta, jer se DORH očito muči da ih locira, pripomenimo tek da je prema kuloarskim govorkanjima zacijelo riječ o nekolicini njezinih kolega koji se nisu lako mirili s nametnutom im konkurencijom u osebujnom tretiranju raznih poslovnih mogućnosti na toj ustanovi. Kriminala je tamo vjerojatno i bilo, no paranoja koju ravnateljica širi načelnim i repetitivnim govorom o njemu, već je polučila i gori efekt u atmosferi koja vlada Institutom otkako ga je ona preuzela pod svoje. Ali, pritom joj se ne može poreći stanovita dosljednost, jer se uz sustavno puštanje histeričnih vapaja u javnost, ravnateljica IRB-a zdušno brine i da mediji ne bi objavili štogod baš neželjeno. Tako i ovaj set podataka o kojima se nije udostojila očitovati, naime, prije određenog vremena trebao je biti publiciran u jednima od najtiražnijih naših novina, ali je ta nakana osujećena zahvaljujući njezinoj direktnoj i diskretnoj intervenciji kod izdavača.

Uređuje, dakle, Danica Ramljak medijsku sliku o sebi koliko god može i ne može, pa je tako bilo i onomad s radioaktivnim otpadom koji Zagrebu inače uopće nije zaprijetio više negoli mu prijeti već poduži niz godina – gotovo nimalo, jer se radi o materiji niže radioaktivnosti, koja se koristi i na samom IRB-u ili u drugim našim laboratorijima, u bolnicama itd.

A za kraj, kao dobar primjer napora toga tipa može nam poslužiti nedavna podrška Danici Ramljak od uglednoga hrvatsko-kanadskog znanstvenika Igora Štagljara, povodom slučaja Saše Blagusa, na jednom manjem domaćem portalu. Štagljar, međutim – premda to nije napomenuto – na čelu je tzv. spin off tvrtke IRB-a pod nazivom Biozyne, inače javno-privatnog karaktera, a gdje ga je postavila upravo Danica Ramljak.