Propast zbog škegronomike

Čovjek koji je prekinuo višegodišnju zavjeru šutnje zove se Tihomir Domazet, a po struci je doktor ekonomije. On je to učinio u tišini Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, istovremeno dok su se u medijima burno razotkrivali podaci o galopirajućoj nezaposlenosti, neisplaćenim plaćama i neplaćenim računima. Domazet je otišao korak dalje. Usporedbom s ekonomskim razvojem u Zapadnoj Europi i nekoliko tranzicijskih zemalja tokom posljednjih dvadeset godina, pokazao je dramatične razmjere ukupnog hrvatskog zaostajanja.

Govoreći na Akademijinom okruglom stolu o ekonomskom i društvenom razvoju, on je iznio ove brojke: Poljska je u godini 1989. imala samo trećinu hrvatskog bruto domaćeg proizvoda (38,4 posto), u 2010. već je ostvarila 12,1 posto više od Hrvatske. U samo dvadeset godina, kaže on, Poljaci su utrostručili svoj dohodak i tako nas dostigli i prestigli. Češka, do Drugog svjetskog rata jedna od industrijski najrazvijenijih zemalja Europe, imala je prije pada Berlinskog zida samo 11,3 posto veći BDP od Hrvatske. U prošloj godini ostvarila je 50,6 posto više. Slovačka, koja je za Hrvatskom zaostajala 16,8 posto, sada ima za skoro trećinu, odnosno za okruglih 30 posto više. I na kraju ono što možda najviše boli. Slovenija je godine 1989. imala samo 14,9 posto veći bruto domaći proizvod od Hrvatske. Danas ima 61,9 posto, odnosno četiri puta više.

Dva kobna udarca

Ostajući dosljedan svojoj odluci da gleda samo na Zapad, Domazet je usporedio Hrvatsku i sa Zapadnom Europom. Prema tom, najrazvijenijem dijelu kontinenta, Hrvatsko se zaostajanje tokom proteklih 20 godina udvostručilo. Odnosno sa 22,9 povećano je na 45,1 posto. Zapad je Hrvatskoj nekad bio nadomak ruke, dok je za Poljsku Hrvatska bila daleki Zapad.

Zašto je Hrvatska tako strašno zaostala? Postavljanje tog pitanja, hrvatska je politička klasa uporno izbjegavala, što se može zaključiti po igri sa statistikom, koja se nije mijenjala bez obzira na to tko je bio na vlasti. Neki bitni podaci sada se, naime, računaju na drukčiji način, pa BDP nije isto što i nekadašnji društveni proizvod, a ni kretanje cijena, odnosno inflacija, ne utvrđuju se na isti način kao prije. Samo po sebi to ne bi trebao biti problem, kad bi istovremeno bili preračunati i stari podaci, tako da se mogu uspoređivati s novim. Ali nisu. Umjesto toga, politika je usporedbu s “mračnom” prošlošću pretvorila u svojevrsni tabu. Domazet je sada pokazao i zašto.

Ako pitate obične ljude zašto je Hrvatska toliko zaostala, odgovor je jednostavan. Opljačkali su nas! Pritom se ne misli samo na aktualne korupcijske skandale, već u prvom redu na privatizaciju. Na pljačku stoljeća. Privatizacije su bila puna usta i opoziciji, ali ni Račanova vlast nije ništa promijenila. Političari su, zapravo, tokom godina nudili dva objektivna uzroka ekonomskih nevolja: prvo rat, a onda i svjetsku krizu. I u jednom i u drugom ima djelić istine. Rat, naravno, nije jeftin, ali on je istovremeno i motor ekonomije, jer ratne potrebe zapošljavaju i ljude i proizvodne kapacitete. Kod nas se to nije dogodilo, jer se skoro sve uvozilo, dok su se domaće tvornice zatvarale. Drugi objektivni uzrok, svjetska kriza, zaista je smanjila hrvatski izvoz, ali on je i tako bio mali i sve se više smanjivao. Kriza je taj proces samo ubrzala. Pravi su uzroci kod kuće, u domaćim dvoranama, kuloarima i kabinetima.

U potrazi za njima nezaobilazno je jedno ime: Borislav Škegro, koji se i sada, kao neki posebno važni savjetnik, pa i mogući džoker u kadrovskim kombinacijama, pojavljuje na ulazu u Banske dvore. Taj nekadašnji ministar financija i potpredsjednik Vlade, zadao je nacionalnoj ekonomiji dva kobna udarca, koja su je doslovno oborila na koljena.

Prvo je, nakon što je početkom 1994. srušena inflacija, odbacio računicu na kojoj se zasnivao stabilizacijski program i ojačao kunu sa 4,44, na 3,6 za jednu tadašnju njemačku marku. To je jedini pravi tečaj, objašnjavao je on, jer je uspostavljen ponudom i potražnjom. Bilo je, naravno, jasno da su devize potjecale iz čarapa osiromašenih građana, koji su mijenjali svoje ušteđevine da bi preživjeli, a da nisu zarađene izvozom. Ali jaka je kuna pogodovala brzom bogaćenju na uvozu i jeftinom pretvaranju novih bogatstava u devize. Od tada troškovi su proizvodnje stalno rasli, ali se tečaj kune nije mijenjao. Argument je ostao isti: on i sada odražava odnos ponude i potražnje. Ponovno se zaboravlja da višak deviza ne potječe od izvoza, već od kredita i rasprodaje imovine.

Jaka kuna – sveta krava

Drugi težak udarac hrvatska je ekonomija doživjela sredinom godine 1998, kad je proračun rebalansom povećan za cijelu trećinu. Početkom godine prešlo se s dotadašnjeg poreza na promet na sustav poreza na dodanu vrijednost, što je odmah znatno povećalo budžetske prihode. Bilo je jasno (tada je to uzaludno dokazivao dr. Guste Santini) kako je takvo povećanje poreznih prihoda jednokratno i da će se oni uskoro vratiti na staru razinu. Gospodin Škegro je, međutim, tvrdio nešto drugo: da se tek nakon uvođenja PDV-a pokazalo koliki je zaista hrvatski bruto domaći proizvod! Da je on, zapravo, znatno veći nego kad se izračunava “konzervativnom metodom”, pa je normalno da država za svoje potrebe uzima više.

Zašto je to krivo? Zato što se PDV naplaćuje na sve, pa naravno i na uvoz, pa po toj logici ispada kao da je sve što se uvozi proizvedeno u zemlji! Sljedeća je godina bila izborna, pa je trebalo osigurati dodatno financiranje izborne baze. Vladajućem HDZ-u ni to nije pomoglo, ali negativne posljedice po gospodarstvo nisu izostale. Gospodarski rast pao je na nulu, a nelikvidnost je zagušila poslovanje. Jedino je proračun nastavio rasti.

Očito je da se urušavanje ne može zaustaviti bez radikalnog napuštanja škegronomike. Kako, međutim, reagiraju i vlast i oporba? Iako su međusobnim optužbama i svađama pretvorili Sabor u balkansku krčmu, kad je o ekonomiji riječ, među njima kao da nema dubljeg spora. I za jedne i za druge politika prejake kune i znatno prevelikog proračuna ostaju  svete krave. Stara je istina, da je za političara na vlasti sve u redu, dok mu se nebo ne sruši na glavu. Kod nas, kako se čini, to vrijedi za cijelu političku klasu. Najveće se stranke silno trude da dokažu kako su oni drugi nesposobni za vlast. Moglo bi im se dogoditi da svi imaju pravo.