Libiji prijeti građanski rat

Proteklog tjedna protuvladini prosvjedi nastavljeni su u Maroku, Tunisu, Jemenu, Bahreinu i Iranu, zemljama u kojima prosvjednici i dalje inzistiraju na reformama, dok se stanje u Egiptu smirilo. No zato su neredi iznenada počeli u Libiji, strelovitom se brzinom izrodivši u najkrvaviji dosadašnji arapski prosvjed. Šestog dana ustanka koji je počeo u Bengaziju, drugom najvećem gradu Libije, neredi su zahvatili prijestolnicu Tripoli, a snage sigurnosti ubile su stotine ljudi. Nasilje je toliko eskaliralo da je UN-ova visoka povjerenica za ljudska prava Navi Pillay ponašanje režima nazvala “zločinom protiv čovječnosti”, dok je zamjenik libijskog ambasadora u UN-u Ibrahim Dabaši otišao korak dalje proglasivši ga genocidom.

Arapska televizija Al Jazeera javila je i da se režim koristi metodama kao što su uskraćivanje hrane, lijekova, struje i pristupa telekomunikacijama, dok prosvjednici svjedoče i o prisustvu stranih plaćenika pristiglih iz okolnih zemalja.

Unatoč žestokom otporu režima, koji uključuje i zračne napade na civile, te izjavama libijskog predsjednika Moamera Gadafija da nema namjeru odstupiti, istočni dio zemlje zaposjeli su pobunjenici, pa je Gadafi praktički izgubio kontrolu nad tom važnom libijskom regijom. Vojska i vojni oficiri, ministri u vladi, te diplomati u stranim zemljama i Ujedinjenim narodima Gadafija hrpimice napuštaju, a brojni strani dužnosnici oštro su osudili  nasilje. Europske naftne kompanije započele su evakuaciju svojih državljana, dok je Velika Britanija, čiji je premijer David Cameron prošlog svibnja izdao dozvole britanskim kompanijama da Gadafijevom režimu prodaju oružje, sada tu prodaju suspendirala i Libiji i Bahreinu. Talijanski premijer Silvio Berlusconi, čija je zemlja vlasnik kompanije Eni, najvećeg proizvođača nafte u Libiji, nije, međutim, našao za shodno Gadafija “gnjaviti” zbog nasilja nad civilima.

Do zadnjeg metka

U podužem televizijskom obraćanju Gadafijev sin Saif al-Islam zaprijetio je da će se režim “boriti do zadnjeg metka”, upozorivši da budućnost Libije ovisi o lojalnosti plemena i klanova, zbog čega bi moglo doći do građanskog rata oko izvora nafte. Za nerede je okrivio islamske radikale i libijske emigrante, te obećao neke reforme, uključujući i konfederacijski ustroj zemlje.

Saif je dosad u domaćoj i svjetskoj javnosti figurirao kao reformist, a njegova je humanitarna organizacija čak objavila izvještaj o kršenjima ljudskih prava kritičan prema režimu. Saifov najvažniji saveznik je Šukri Ganem, predsjednik Nacionalne naftne kompanije, dok je s bratom Motasemom, savjetnikom za nacionalnu sigurnost, u rivalskom odnosu, te ga, za razliku od Motasema, stara garda unutar sigurnosnog sustava ne podržava.

Analitičari smatraju da će sposobnost režima da opstane ponajviše ovisiti o lojalnosti plemena i vojske režimu. U spomenutom obraćanju Saif al-Islam rekao je da “Libija nije ni Egipat ni Tunis, a njegov otac ni Ben Ali ni Mubarak“, čime je implicirao da vojska neće napustiti režim, niti će njegov otac pobjeći. No, pitanje je koliko vjerodostojno Saif može govoriti o lojalnosti vojske, s obzirom na to da ne uživa njezinu naklonost, dok je ona, s druge strane, razjedinjenija, više ispolitizirana i s manjim ugledom među narodom od onih Tunisa i Egipta. Gadafija je, osim toga, napustio i veći broj vojnih dužnosnika, od kojih su neki visoki časnici zrakoplovstva zatražili politički azil na Malti, dok je skupina vojnih čelnika pozvala vojnike da prestanu napadati civile i pridruže se rušenju Gadafija. S obzirom na te događaje, nije neizvjesna mogućnost da će doći do raskola vojske, što bi Saifovo upozorenje o građanskom ratu učinilo utemeljenim.

Slično kao vojsku i plemena, Gadafi je vladavinom po principu “podijeli pa vladaj” razjedinio i neformalnu opoziciju, koja je u zemlji praktički nevidljiva, a nešto je organiziranija u inozemstvu. Na sličan način uklonio je i islamističku prijetnju, amnestiravši i reintegriravši članove nekada protivničke Islamske borbene grupe.

Tijekom svoje dugotrajne vladavine Gadafi je vješto manipulirao i predstavnicima najvažnijih tamošnjih plemena, pa tako zemljom “upravlja” socijalno vijeće sastavljeno od 15 predstavnika najvažnijih klanova, koji su ujedno i visoki dužnosnici u represivnom sustavu. Stručnjaci upozoravaju da zbog takvog ustroja države Libijci, osim u kontekstu nekadašnje kolonijalne vladavine, nemaju izražen osjećaj nacionalnog jedinstva, što također argumentira upozorenje Gadafijevog sina o mogućnosti građanskog rata.

Za sada su se plemena okrenula protiv režima, pa je vodstvo plemena Varfala, jednog od najbrojnijeg unutar libijske populacije od 6,4 milijuna ljudi, objavilo da se priklanja pokretu protiv Gadafija, a isto su učinili i vođe oko 500 tisuća tamošnjih Tuarega. Vodstvo plemena al Zuvaja, koje naseljava naftom bogat istok zemlje, zaprijetilo je obustavom izvoza nafte ukoliko vlada ne prekine s nasiljem, dok je pedesetak uglednih vjerskih vođa apeliralo na muslimane u redovima vojske da ne pucaju na svoje sugrađane.

Unatoč dosadašnjim postupcima koji sugeriraju jedinstvo građana, plemenski vođe na istoku vjerojatno će pokušati za sebe osigurati veći udio u prihodima od nafte. Centar te regije upravo je Bengazi, grad s dugotrajnom poviješću otpora Gadafijevoj vlasti, koja je eskalirala nakon pokolja 1.200 zatvorenika u tamošnjim zatvorima 1996. godine. No, još od 1969, kada je u nenasilnom udaru preuzeo vlast, Gadafi tamošnja plemena diskriminira u dodjeli državnih funkcija, dajući prednost vlastitom plemenu Katafta, te ih zakida za prihode od nafte koja se tamo crpi.

Dva naftna centra

Gadafijev ekscentrični socijalizam, koji je u nekim fazama čak i eksperimentirao s antiklerikalnom interpretacijom islama, rezultirao je nekim naprecima, poput stopostotne pismenosti među djecom, ulaganja i razvoja turizma, produljenja životnog vijeka za 20 godina i deseterostrukog smanjenja smrti dojenčadi, no istovremeno i hipertrofiranom birokratiziranošću državnog aparata, u kojemu radi većina zaposlenih, te najvišom stopom nezaposlenosti mladih među sjevernoafričkim državama, koja ponegdje doseže i 50 posto. Isto tako, zabranjeno je sindikalno udruživanje, neovisni mediji ne postoje, politički protivnici progone se žestokom represijom i torturom, dok zakon za protivljenje Gadafijevoj ideologiji predviđa i smrtnu kaznu.

Najilustrativniji pokazatelj tragično lošeg upravljanja državom upravo je sektor nafte, jer je, kako piše magazin “The Economist”, libijska proizvodnja nafte po glavi stanovnika gotovo jednaka onoj Saudijske Arabije, no ta zemlja ima dvostruko veći BDP i neusporedivo razvijeniju infrastrukturu od Libije. Fred Halliday, britanski politolog i iskusan poznavatelj arapskih prilika, piše da je Gadafijev režim većinu novca koji nije strpao u vlastite džepove “spiskao na promašene projekte u zemlji i skupe avanture u inozemstvu”, uključujući i terorističke eskapade tijekom prošlog stoljeća.

U analizi obavještajnog portala Stratfor, koja se bavi mogućim scenarijima libijskog ustanka, naglašava se činjenica da Libija ima dva praktički neovisna naftna centra, izvore na zapadu zemlje vezane za luku u Tripoliju, koji je ujedno i središte Gadafijeve podrške, te onaj na istoku koji uključuje Bengazi i nekoliko drugih gradova, u kojima vlada opozicija. Takva situacija, navodi se u analizi, doprinosi mogućnosti produženoga građanskog rata, jer bi obje strane imale sredstva za njegovo vođenje, pa i razbijanju države na dva dijela.

Normalizacija kratkog daha

Gadafijevi vanjskopolitički apetiti bili su golemi, pa je on bio važan faktor u pokretu nesvrstanih i osnivač Arapske unije, a 2008. godine čak se proglasio “kraljem afričkih kraljeva”. U to vrijeme Libija je bila nestalna članica Vijeća sigurnosti, a Gadafi je obavio i prvi posjet SAD-u i prisustvovao samitu G8. Ti događaji bili su vrhunac međunarodne rehabilitacije njegovog  režima, koji se tijekom 1970-ih i 1980-ih godina miješao u događaje u arapskim zemljama, nakon čega su se situacije u njima često pogoršavale. Gadafi je optuživan za naoružavanje terorističkih skupina IRA, ETA i FARC, a sveobuhvatna međunarodna izolacija uslijedila je nakon napada na američki avion koji se srušio pokraj škotskog grada Lockerbieja 1988. Taj je napad bio odmazda za američko bombardiranje Libije 1986, koje je uslijedilo nakon libijskog terorističkog napada na berlinsku diskoteku koju su posjećivali američki vojnici. Normalizaciji su pomogli Gadafijevo preuzimanje odgovornosti za taj napad, uključivanje u Bushov “rat protiv terorizma” i odricanje od proizvodnje oružja za masovno uništenje, no samo nakratko, jer je već krajem 2009. u UN-u žestoko napao Vijeće sigurnosti i bivše kolonijalne vladare Afrike.

Igor Dekanić: Raste utjecaj Rusije

Komentirajući za “Novosti” mogući utjecaj nemira u arapskim zemljama na industriju nafte, Igor Dekanić, profesor na Rudarsko-geološko-naftom fakultetu u Zagrebu, kaže kako su kao izravna posljedica tih političkih nestabilnosti cijene nafte u posljednjih tjedan dana već skočile za 10-12 posto, nešto više u Europi nego u SAD-u, dijelom i kao posljedica špekulacija na tržištu. Kada je u pitanju Libija, Dekanić kaže da ona “proizvodi 80-ak milijuna tona nafte, od čega se veći dio izvozi, a najveći dio toga na mediteransko tržište, odnosno tržište južne Europe”.

– Najveći korisnik libijske nafte je Italija, pa je odmah pala vrijednost dionica Enija na milanskoj burzi, te austrijska kompanija OMV, koja desetak posto nafte dobiva iz Libije. Neke od velikih kompanija djelomično su prekinule proizvodnju, a kada je u pitanju libijski izvoz na svjetsko tržište, koji je sigurno preko 50 milijuna tona, taj se utjecaj već vidi kroz ovaj porast cijena. No, mora se reći i da do sada nije došlo do naznaka prekida snabdijevanja, niti se to očekuje. Činjenica je i da globalni naftni sustav ima dovoljno rezervi da nadomjesti libijsku proizvodnju, što je Saudijska Arabija i potvrdila na nedavno održanom sastanku zemalja izvoznica nafte u Rijadu. Iako je ona udaljenija od Europe, a njezina nafta nije takve kvalitete kao libijska, pa bi to sigurno utjecalo na porast troškova rafinerija koje prerađuju libijsku naftu, ni tada ne bi došlo do velikog poremećaja u snabdijevanju – objašnjava Dekanić.

Bahrein, drugi proizvođač nafte u kojemu se događaju nemiri, za naftu nije toliko važan, smatra Dekanić, “ali ima veliku geopolitičku važnost jer je sjedište Pete američke flote koja je važno američko uporište na Srednjem istoku”.

– Dodao bih da, gledajući na duži rok, ova nestabilnost u Libiji geopolitički naglašava važnost Rusije. Njezin utjecaj time raste, jer je ona politički stabilna, kao i trgovački putovi iz nje, zbog čega sasvim sigurno raste utjecaj ruskih kompanija i strateških saveza koje su one nedavno sklopile s najvećim američkim i britanskim naftnim kompanijama – zaključuje Dekanić.