Novi prosede, nove mane

Alejandro González Iñárritu proslavio se filmovima koji su kombinirali realističko-naturalistički stil i narativnu kombinatoriku složenu od više pripovjednih linija (“Pasja ljubav”, “Babel”) ili tek rasutih fragmenata (“21 gram”), čija bi se uzročno-posljedična i vremenska povezanost tijekom odvijanja radnje otkrivala kao što se u trileru otkriva tko je zločinac.

Tvorac takve dramaturgije, koja je postala silno utjecajna, zapravo nije bio Iñárritu, nego njegov scenarist Guillermo Arriaga, koji je u jednom trenutku, nezadovoljan time što je Iñárritu bio u povlaštenom autorskom položaju, raskinuo suradnju i 2008. sam se okušao u redateljskim vodama, ostajući vjeran vlastitom narativnom trademarku (“Ravnica u plamenu”). Dvije godine kasnije, Iñárritu je polučio prvi film bez Arriage za scenarističkim kormilom – u dramaturškom smislu, “Biutiful” je očit zaokret od Arriagina modela.

Izdvojeni (anti)junak

U središtu filma – prvog Iñárrituovog u kojem se ni djelić radnje ne odvija na latinoameričkom ili angloameričkom tlu, nego je u potpunosti smješten u Barcelonu – jest Uxbal (Javier Bardem), sitni kriminalac koji posreduje između ilegalnih kineskih tekstilaca i jednako ilegalnih senegalskih uličnih raspačivača njihovih proizvoda, te pokušava biti što bolji otac svojoj maloljetnoj djeci koju je, kao i njega, napustila bipolarna majka odnosno supruga. Nakon što mu je dijagnosticirana neizlječiva bolest i prognozirano tek nekoliko mjeseci života, Uxbal, koji u sebi spaja dobronamjernost prema drugima i egoizam, nastoji osigurati kakvu-takvu budućnost djeci, istovremeno se na neki način pokušavajući pripremiti za ono što dolazi razgovorima sa ženom koja, poput njega, ima sposobnost komuniciranja s mrtvima.

Izdvojeni (anti)junak umjesto više ravnopravnih protagonista i linearna umjesto nelinearne naracije novosti su u Iñárrituovom prosedeu, s tim da je narativnu slojevitost karakterističnu za Arriagine scenarije pokušao zadržati drugim pripovjednim planom, u kojem su voditelji ilegalne kineske manufakture i senegalski dileri. No tu nastaje problem, jer taj drugi plan nedostatno je elaboriran – kad glavni voditelj ilegalnog kineskog biznisa ubije svog poslovnog i erotskog partnera ostavljajući ga u lokvi krvi, nema emocionalnog ni značenjskog impacta, jer odnos između njih dvojice tek je marginalno naznačen i za gledatelje de facto ne postoji; slična je stvar i sa suprugom senegalskog uličnog raspačivača, koja se silom prilika zbližava s Uxbalom, no Iñárritu tom odnosu, kao ni onom Senegalke i njezina supruga, ne osigurava dostatan dramaturški prostor.

Naturalistička baza

Prostora nema ni za iole snažnije naznačavanje naklonosti koju protagonist osjeća za jednu od kineskih radnica, pa onda i njegova silna tuga zbog njezine tragične smrti, kojoj je sam nehotice kumovao, djeluje nedovoljno pripremljeno i nedorečeno. Problem je i u onostranom sloju filma, koji je vjerojatno zamišljen kao sumorna, ali ipak i nadom obilježena nadgradnja turobne naturalističke baze, no u danom kontekstu taj se sloj doima odveć artificijelnim.

Interesantna obiteljska situacija u središtu radnje i uobičajeno odlični Bardem u glavnoj ulozi filmu osiguravaju solidnost, no njegovi dometi ostaju daleko od zajedničkih Iñárrituovih i Arriaginih radova. Nijedan od njih dvojice nije oduševio prvim samostalnim pokušajima, no lagana prednost, usprkos većem odjeku “Biutifula”, ide Arriaginoj “Ravnici u plamenu”.