Jeziku Srba u Hrvatskoj ne treba standardizacija

O odnosu hrvatskog i srpskog jezika, o pisanju neću i ne ću, o odnosu dijalekata i standardnog jezika, o jezičnom purizmu, o lingvistici i ideologiji, o tome trebaju li nam lektori i pravopisi i o još mnogočemu drugome u svojoj netom objavljenoj knjizi “Čiji je jezik” piše Mate Kapović, lingvist i docent na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Knjigu je u biblioteci “Facta” objavio “Algoritam”.

Autora mnogi prepoznaju i kao istaknutog u borbi studenata i profesora Filozofskog fakulteta protiv komercijalizacije visokog obrazovanja, a on sam jedno poglavlje posvećuje tome kako su se društveno-političke promjene odrazile na način kojim danas govorimo.

Predstavljanje knjige održano je na Međunarodni dan materinskog jezika. Bit će da je izdavač to namjerno napravio, samo nije jasno je li to ironično, jer principi čuvarnosti, prezerviranja i ugroženosti – što stoji u osnovi ideje jednog takvog Dana – vama nipošto nisu najvažniji kad je u pitanju jezik?

– Odgovor je prozaičan: izdavač je tražio neki zgodan datum povezan s nečim jezičnim. Ali ne mislim da se s konceptom materinjeg jezika mora nužno vezati priča o ugroženosti i čuvanju jezika i to na negativan način. Osim toga, treba razlikovati npr. nesuvislu i neznanstvenu buku koja se u Hrvatskoj tu i tamo stvara u vezi s anglizmima, a prije srbizmima, koji će tobože uništiti hrvatski jezik, i recimo borbu Kurda u Turskoj ili Baska u Francuskoj za škole na vlastitom jeziku.

Hrvatski nije ugrožen

Postoji li tako nešto kao što je jezik Srba u Hrvatskoj i može li se on standardizirati?

– Jezik Srba u Hrvatskoj svakako postoji, no drugo je pitanje kako ga nazvati i definirati. Tu bi recimo i jezik vaših novina svakako bio vrlo zanimljiv predmet nekog lingvističkog istraživanja, no njega zasad još nema. Ne mislim da je jeziku Srba u Hrvatskoj potreba posebna standardizacija. Osim toga, nije jasno o čemu se govori kada se govori o jeziku Srba u Hrvatskoj. Govori li se o jeziku kojim se pišu ćirilični članci u “Novostima”, o jeziku kojim pišu obrazovani građani Hrvatske koji se nacionalno izjašnjavaju kao Srbi, o jeziku kojim govori neki Srbin iz Like ili neki Srbin iz Zagreba?

Nema nam druge nego da i vas upitamo jesu li hrvatski i srpski isti jezik? Kad je prije pola godina vaša kolegica Snježana Kordić odgovorila na to pitanje potvrdno, slijedila je lavina optužbi na njezin račun. Očekujete li da će te i vi dobiti svoju porciju zdesna odgovorite li tako?

– Pitanje je, nažalost, kompleksno te je na njega jednostavno nemoguće odgovoriti samo s da ili ne jer se postavlja pitanje o čemu točno govorimo i na kojoj razini. U svakom slučaju, smatram da je to pitanje preispolitizirano i da bi o njemu trebalo raspravljati s manje emocija. Svima nam je jasno da odnos hrvatskoga i srpskoga sasvim sigurno nije isti kao odnos hrvatskog i mađarskoga pa ni hrvatskog i slovenskog. Hrvatski i srpski standard su vrlo slični i to nikome vjerojatno nije sporno kao ni to da se Hrvati i Srbi bez problema razumiju. Hoćemo li ih zvati sličnima ali posebnim standardnim jezicima ili varijantama istog standardnog jezika, kako to hoće Snježana Kordić, pitanje je političko-simboličke odluke. Realno stanje stvari to ionako neće bitno promijeniti. Također treba napomenuti da situacija kakvu mi imamo nije posebno neobična u svjetskim razmjerima. Recimo, odnosu hrvatskog i srpskog je vrlo sličan odnos indonezijskog u Indoneziji i malajskog u Maleziji ili hindskog u Indiji i urdskog u Pakistanu.

Čini se da je kod nas najproblematičniji sam naziv “srpskohrvatski”. On je neprikladan zato što izostavlja dva naroda koji također govore štokavski – Crnogorce i Bosance. Osim toga, kao naziv za sve dijalekte koji se govori na području Hrvatske, BiH, Crne Gore i Srbije je neprimjeren jer se tu opet radi o principu dijeljenja jezika na osnovi nacionalnih država, dok je u stvarnosti čitavo područje na kojima se govori južnoslavenskim jezicima područje dijalekatskog kontinuuma, tj. dijalekti se postupno prelijevaju jedni u druge, od bugarskog na jugoistoku do slovenskog na sjeverozapadu, ne obazirući se pretjerano na državne granice. Općenito je u lingvistici teško egzaktno definirati jezik. Obično se kaže da su jezici dijalekti s vojskom i mornaricom. Kada se govori o jezicima, pa čak i u lingvistici, obično se govori o jezicima nacionalnih država, odnosno standardnim jezicima. Stoga nema ništa sporno u tome da se govori i o hrvatskom jeziku kao službenom jeziku u Hrvatskoj. Ne smatram da je hrvatski jezik, što se toga tiče, ni na koji način ugrožen.

Neoliberalizam u jeziku

Kako komentirate da je iz najnovijeg izdanja “Pustolovina Huckleberryja Finna” izbačen originalni pojam pisca Marka Twaina “nigger” (crnjo) i zamijenjen politički korektnim pojmom “slave” (rob)?

– To je loš potez. Knjiga treba ostati onakva kako je napisana. Tadašnje političko-društvene okolnosti i upotreba ove riječi, koja se iz današnje perspektive nikako ne može opravdati, trebaju biti objašnjene u predgovoru, pogovoru ili opaskama prevodioca a ne putem jezične cenzure.

Može li se generalno reći da je u bivšoj Jugoslaviji dominiralo ono što se obično naziva unitarističkim nasiljem nad jezikom, dok u današnjoj Hrvatskoj dominira purističko nasilje? Jesu li takve generalizacije moguće?

– Teško je i nezahvalno generalizirati. Prije 1990. je svakako bilo unitarističkih ideja što se tiče jezika, no o njima se danas često pretjeruje, kao što se zanemaruje i to da je u takvim idejama često sudjelovala i hrvatska strana. Tu su nam potrebna trezvena i nepristrana istraživanja kakvih je danas malo. U Hrvatskoj je purizam bio puno izraženiji u 1990-ima. Takva nastojanja među kroatistima, naravno, nisu ni danas mrtva, premda su posve neznanstvena i lingvistički se nikako ne mogu opravdati. Purizam je prije svega izraz ksenofobije u jeziku (“brojenje krvnih zrnaca riječima”) i protiv njega se svakako treba boriti. Jezično posuđivanje je sastavni dio jezika, događa se otkad ljudski jezik postoji i jezične posuđenice same po sebi nikako ne mogu biti “loše” ili “neispravne”.

U jednom poglavlju govorite o ideološkim eufemizmima koji se, među ostalim, koriste da bi se prikrila gruba realnost. Tako se izbjegavaju izrazi poput “lakšeg otpuštanja radnika” i “smanjivanja radničkih prava” i mijenjaju s pojmovima “fleksibilizacija” i “racionalizacija”. O čemu se tu radi?

– Jezik se često koristi u svrhe manipulacije na način da se kroz njega simbolički pokušava prikriti stvarno stanje stvari ili se nešto pokušava prikazati u drugačijem svjetlu. Tako se primjerice umjesto da se govori o smanjivanju radničkih prava, ekoloških i drugih propisa i o pogodovanju kapitalu govori o “stvaranju poduzetničke klime”, dok se borba za društveni interes i socijalna i radnička prava proglašava “stvaranjem antipoduzetničke klime”. Takve jezične manipulacije ne tiču se samo lingvistike nego i drugih područja, a borba protiv njih mora biti sastavni dio svake društvene borbe za socijalnu pravdu i napredak.