Velika pljačka rudnika i radnika

Priču o kriminalu u Elektroprivredi Srbije (EPS) i posebno Kolubari, ponovno je aktualizirala Brankica Stanković u emisiji “Insajder”. Pod pritiskom javnog mnijenja, oglasilo se i Državno tužilaštvo, koje već dvije i pol godine ne poduzima ništa, mada je interna kontrola tog poduzeća podnijela krivičnu prijavu. Tužilaštvo je priopćilo da “radi na predmetu, koji je još u predkrivičnoj fazi” jer je “veoma komplikovan”. Saslušan je i najčešće spominjani bivši direktor Kolubare Dragan Tomić, koga je svojevremeno na to mjesto postavila Vlada Vojislava Koštunice. Saslušan je i direktor Vladan Jovičić, smijenjen 2002, također kadar Koštuničine stranke.

Dragan Tomić je bio direktor Kolubare od 2004. do 2008, a odatle je unaprijeđen u zamjenika generalnog direktora EPS-a. Jovičić je još član rukovodstva Kolubare, iako je imao problema 2002. i 2003, kad je protiv njega podignuta krivična prijava, ali dolaskom Koštuničine Vlade svi su ti postupci obustavljeni. Spomenimo da mu je tih godina advokat bio Zoran Stojković, koji će kao kadar DSS-a 2004. postati ministar pravde.

Palma u rudniku sreće

Zanimljivo je kako se vršila pljačka Kolubare. Postojala su tri efikasna načina. Prvi se odvijao kroz tzv. iznajmljivanje mašina za kopanje. Povlaštene firme i pojedinci iznajmljivali su uz proviziju na stotine kamiona i mašina za kopanje ugljena. Te su mašine prikazivale da rade po 24 sata dnevno, 31 dan u mjesecu, bez prestanka (neke čak i 25 sati u jednom danu!). Bilo je slučajeva, što se vidi iz popunjenih radnih naloga, da je jedna te ista mašina “radila” na tri mjesta u isto vrijeme, kao i toga da jedan čovjek na jednoj mašini radi neprekidno četiri dana. Istovremeno, za taj je rad fakturirano gorivo koje je plaćala Kolubara, a vlasnici mašina su ga na kopove dovozili sa svojih crpki, u svojim cisternama. Na prostoru gdje se neprekidno kopa vrlo je teško utvrditi tko je i koliko radio; za razdoblje od nekoliko godina, preko fiktivnog rada i plaćenih računa za gorivo, iz Kolubare je izvučeno više od 130 milijuna eura.

Drugi način za izvlačenje novca su “povlašteni trgovci ugljenom”. U Kolubari se vade ogromne količine lignita i on se upotrebljava uglavnom za rad termoelektrana u Lazarevcu i Obrenovcu. Oko deset postotaka lignita proda se povlaštenim trgovcima ugljenom. Ugljen im se prodaje ispod tržišne cijene, a oni ga kasnije prodaju javnim poduzećima (kotlovnicama i drugima) po trostruko većoj cijeni. Riječ je o stotinama hiljada tona. Među “povlaštenim trgovcima” velik je broj onih koji Kolubari već iznajmljuju mašine za kopanje. Ako uđu u “kompenzaciju” i tom prilikom imaju popust od trideset i više posto, vrlo je teško izračunati na čemu sve profitiraju.

Ono što posebno stvara sumnju da će tužilaštvo efikasno reagirati jest činjenica da ima istaknutih ljudi iz politike čije tvrtke iznajmljuju mašine Kolubari, a istovremeno trguju ugljenom kao povlašteni kupci. Jedan od njih je Dragan Marković Palma, član vladajuće koalicije i gradonačelnik Jagodine. On to i ne krije i tvrdi da ugljenom trguje trideset godina.

Čovjeka iz svoje stranke, velikog mešetara ugljenom, izvjesnog Radoslava Savatijevića zvanog Kene, Marković je čak uspio ubaciti u upravni odbor Kolubare, pa je jasno da se teško može očekivati regularno razrješenje ove situacije.

Treći su način izvlačenja novca radovi na infrastrukturi: zbog prirode poslovanja, u Kolubari se prilično troši okolna infrastruktura i često se angažiraju kapaciteti za popravke ili izgradnju. To se redovito događa no području općina Lazarevac, Aranđelovac, Ub i Obrenovac. Međutim, dešavalo se da na tim poslovima Kolubara angažira vlastite kapacitete i iznajmljene mašine i više desetina kilometara daleko od mjesta gdje treba raditi. Tako je zabilježeno da grade infrastrukturu u Topoli, koja nema baš nikakvoga doticaja s Kolubarom. Kad se usporedi napravljeno na terenu s prikazanim i naplaćenim radovima, razlika je golema.

Partizan, Dveri srpske…

Velik utjecaj u Kolubari imaju političke stranke, koje u dobroj mjeri određuju način izvlačenja para, no to je već postala višegodišnja tradicija. Kako to funkcionira kad su lokalni funkcioneri u pitanju, pokazuje primjer predsjednika lokalnog odbora SPS-a u Lazarevcu. Taj je funkcioner direktor Kolubara gradnje, tvrtke kćeri Kolubare, a zove se Slavoljub Pavlović Kolubarac. Vlasnik je automobila “lada niva”, koji je iznajmio tvrtki kojom rukovodi za 1.000 eura mjesečno, da se njime, navodno, na kopove vozi hrana radnicima. A to vozilo samo ne vrijedi više od 1.000 eura!

Iz iste “kolubarske” ekipe su i sponzori KK Partizan. Značajna su sredstva izdvajana za Srpsku pravoslavnu crkvu i njene aktivnosti, a desničarska organizacija Dveri srpske sponzorirana je sa 4,2 milijuna dinara.

I pored prašine koja se podigla u javnosti, teško da će doći do nekih krupnih hapšenja u Kolubari. Vlast je i previše u sve upletena da bi sada hapsila direktore koje je svojedobno postavljala politička konkurencija. Možda strada kakva sitnija riba, ako predmet ikada izađe iz predkrivične faze. Sve će to trajati dok jednom Evropska unija od Srbije ne zatraži da ozbiljno otvori borbu protiv kriminala i korupcije, bar onako kako je lani to zatražila od Hrvatske. U tom slučaju, Srbija bi imala ozbiljan manjak zatvorskih kapaciteta.