Bacanje jelki u smeće na pravoslavni Badnjak

I ove zime, recesiji usprkos, svojski su poharani rasadnici crnogoričnog drveća širom Hrvatske, te je mnoga mlada jela i smreka pala na žrtveniku estetskog nagnuća u kontekstu Božića, a nije puno bolje prošao ni bor. Stari običaj da se o Badnjaku dekorira zimzeleno drvce, zapravo, u ovdašnjem narodu baš i nije tako jako star – početkom ga smještaju negdje oko sredine 19. stoljeća – za razliku od kućnog posvećivanja panjeva s istom funkcijom, ali i znatno dužom tradicijom kod slavenske čeljadi. No, varijacija poganske navade u kršćanskom ruhu danas je svakako najintenzivnije vezana uz kićenje četinara, nerijetko bez obzira na strogo vjersko utemeljenje onih koji to prakticiraju.

Borovi pokraj kontejnera

I kao što valjda svi znaju da se drvce ukrašava na Badnjak – recimo, po gregorijanskom kalendaru – pa se već netom uoči ponoćke u Hrvatskoj više ne može kupiti ni slomljena grančica, jednako tako bi trebali znati i vrijeme kad se ukrasi skidaju i pohranjuju za idući ciklus. Pa, i znamo: na blagdan Sveta tri kralja iliti Bogojavljenje, dan koji ovdje lijepo prepoznajemo po tome što se odjednom na ulici spotičemo preko nebrojenih odbačenih mladica. Neki ih čak s viših katova bacaju kroz prozor, silaze po njih u dvorište, pa ih vuku do zelene hrpe uz prvi kontejner.

Unisono pospremanje božićne dekoracije 6. siječnja, međutim, u ovim je krajevima naročito izraženo kroz posljednjih dvadesetak godina. Dotad je poimanje toga roka bilo ponešto fleksibilnije, no baš u novije doba izračun je opterećen radikalno drukčijim tretmanom jednoga pratećeg faktora – činjenice da se 6. siječanj poklapa sa 24. prosincem tj. decembrom, po julijanskom kalendaru. To hoće reći da kršćani pravoslavci svoj Badnjak slave na taj dan, pa bi se dalo možda već i teorijski naslutiti kako u ovom slučaju dolazi do stanovite gužve na religijskom tržištu.

Ako se među znancima ili svojima najbližim raspitate za razlog zbog kojega se katoličko drvce odbacuje baš tada, velika je mogućnost da čujete upravo taj argument: zato što nastupa pravoslavni Božić, odnosno Badnjak. A ne što bi u igri bili ekološki ili ekumenski motivi, pa da rimokatolici prepuštaju stabalca “braći u Kristu”; pravoslavni vjernici nakon katoličkog Badnjaka u Hrvatskoj ustvari nemaju gdje ni kupiti jelku. I veliko je pitanje, ako bi imali gdje, koliko bi se njih odvažilo uprtiti drvo na rame ili paket-treger, pa se s njim veselo otputiti kući.

Distanciranje od bližnjih

Pritom nam nije ni na kraj pameti ustvrditi kako u obrnutom slučaju, kad bismo nekako zamijenili vjerničke te političke pozicije, poanta ne bi bila navlas ista. A upravo kao da jedna kalendarska mjera isključuje drugu, kao da se vrijeme ­­ne može odmjeravati na bezbroj načina, ovdje se vjera u boga očito realizira tek politizacijom kroz alternativna, svjetovna značenja. I dok je u slučaju upisivanja značenja kod elemenata božićne dekoracije i datiranja nekih momenata, kršćanstvo asimiliralo određene poganske topose, sad imamo nesumnjivu regresiju u tom smislu – poniranje natrag u poganstvo. Što samo po sebi ne bi nužno bilo loše, kad se ne bi zaodijevalo u ono što to definitivno nije.

Ostaje nam još odgovoriti na pitanje: kad bi onda katolici trebali raskititi božićno drvce? U pomoć smo pozvali našega uglednog teologa Adalberta Rebića, koji nam je najprije spomenuo kako su se nekad, još prije rata, ukrasi često držali sve do blagdana Svijećnice, 2. veljače.

– U novije vrijeme oni se uglavnom ne drže do kraja toga šireg božićnog kruga, nego do kraja užeg, dakle do predvečerja uoči prve nedjelje nakon Bogojavljenja, kad liturgijski i prestaje Božić. To je, inače, tako određeno na Drugom vatikanskom koncilu, i tada zapravo počinje redovno vrijeme kroz godinu. A istina je, danas ljudi sve češće skidaju ukrase već na Bogojavljenje, mada ne bih znao zbog čega je točno tako – riječi su teologa Rebića.

Pa evo, mi smo iznijeli najvjerojatniji razlog, bez obzira na to što se ukrasi s božićnog drvca skidaju na Tri kralja često i na zapadu, npr. u Austriji. Ipak, hrvatska tradicija nije u tom pogledu vezana uz austrougarsko nasljeđe, kao što svjedoči i naš sugovornik. Radi se o nekoliko dana razlike, točnije od jednog do šest, te se katolicima i ne bi trebalo biti teško strpjeti. I kao ljudima i kao vjernicima, pak, može im se na koncu poželjeti samo to da osvijeste kakav točno ukras skidaju sa svojega kršćanskog lika, onda kad na Tri kralja hitaju zbog distanciranja od bližnjih.