Narodi pod čizmom diktatora
Nakon što su prosvjednici u arapskoj Sjevernoj Africi već otjerali s vlasti Zinea al-Abidinea Bena Alija u Alžiru i Hosnija Mubaraka u Egiptu, a libijski pukovnik Moamer Gadafi broji zadnje dane, na svijetu je, prema analizi “Novosti”, preostalo još 50 zemalja kojima upravljaju diktatori, apsolutni vladari ili ustavni monarsi s vrlo širokim ovlastima.
Najgora je situacija na afričkom kontinentu, gdje diktatori još kontroliraju preko 20 ili gotovo polovicu država, dok se među ostalima teško može naći neka u kojoj se u prihvatljivoj mjeri poštuju ljudska prava i slobode. Dobar dio afričkih autoritarnih režima potječe još od dekolonizacije, a Zimbabve je još uvijek pod čizmom istog vođe koji se borio za samostalnost, dok u brojnim zemljama vladaju potomci prvih vođa. Iako su mnogi od tih vođa u ranim revolucionarnim danima bili su nositelji marksističkih ideja i ugledni članovi Pokreta nesvrstanih, tijekom desetljeća pretvorili su se u bezočne tlačitelje i ubojice vlastitih građana.
Latinska Amerika je, pak, nakon ere desničarskih hunti i diktatora, sponzoriranih od strane američkih tajnih službi, koncem prošlog stoljeća krenula prema demokratskom socijalizmu izborom čitavog niza ljevičarskih predsjednika, počevši od Huga Chaveza 1998. u Venezueli do Josea Mujice u Urugvaju 2010, pa je na koncu preostala samo kubanska komunistička diktatura braće Castro. Iako su novi ljevičarski predsjednici probudili nadu u reafirmaciju socijalizma, Chavez je već jasno pokazao diktatorske pretenzije, omogućivši sebi neograničen reizbor.
Nakon pada Berlinskog zida i početnih vrludanja niza zemalja na putu prema demokraciji, među kojima i Hrvatske, posljednjim europskim diktatorom danas se općenito smatra bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko. Rusija Vladimira Putina i Dmitrija Medvjedeva daleko je od slobodne zemlje, a gotovo sve azijske države bivšeg SSSR-a pretvorile su se u diktature postkomunističkih vlastodržaca, pa zajedno s Kinom, Sjevernom Korejom i zemljama Indokine čine autoritarni pojas koji se proteže od istoka do zapada kontinenta.
Uz teokratski Iran, još jedna od autoritarnih regija je i Bliski istok, s vladavinom apsolutnih sultana i emira u većini naftom bogatih arapskih država, klasičnom diktaturom u Jemenu, nestabilnom demokracijom u Libanonu i izraelskom demokracijom koja ne vrijedi za Palestince. Iako je, primjerice, saudijski režim jedan od najgorih na svijetu, Amerikancima koji su srušili afganistanske talibane i iračkog diktatora Sadama Huseina tamo nije palo na pamet izvoziti demokraciju.
Prema redovitom istraživanju stanja političkih prava i građanskih sloboda u 194 svjetske zemlje, koje provodi američka organizacija Freedom House, 2009. godine njih je 47 ili 24 posto bilo označeno kao neslobodno, daljnjih 58 odnosno 30 posto kao djelomično slobodno, a 89 ili 46 posto, dakle manje od polovice, zaslužilo je ocjenu slobodne zemlje. U istraživanju koje na prava i slobode gleda s aspekta pojedinca, najbolje rezultate postižu liberalne demokracije, no slobodnima ili barem djelomično slobodnima označene su i mnoge latinoameričke zemlje koje su svoje ljevičarske predsjednike dobile na demokratskim izborima, za razliku od Rusije, koja je u području političkih prava dobila šest, a u području građanskih sloboda pet od maksimalno sedam negativnih bodova.
Države s najgorim režimima u tom istraživanju bile su Burma, Ekvatorijalna Gvineja, Eritreja, Libija, Sjeverna Koreja, Sudan, Turkmenistan i Uzbekistan, a slijede Bjelorusija, Čad, Gvineja, Kuba, Kina, Laos, Saudijska Arabija i Sirija.
“Novosti” su najprije formirale listu od 50 autokrata, koji drže pod svojim čizmama ukupno 2,15 milijardi ljudi, a potom izdvojile 34 najgora režima. Prosječan današnji diktator na vlasti je 18 godina, a rekorderi su Fidel Castro na Kubi sa 57 godina, Hassanal Bolkiah u Bruneju sa 44 i Said Al Said u Omanu sa 41 godinom vladavine.
Latinska Amerika
Fidel Castro, Kuba
Vlada 57 godina nad 11 milijuna stanovnika
Vođa kubanske revolucije, koji uskoro puni 85 godina, toliko je dugo na vlasti da je više nije bio u stanju obnašati, pa je, zadržavši se na čelu Komunističke partije, 2008. predao predsjedničku funkciju Raulu, mlađem bratu kojem će uskoro biti 80. Ostarjela braća donijela su kubanskom narodu jednakost u siromaštvu, a sve neuspjehe revolucije, koju su iznevjerili osobnom diktaturom, pripisuju američkoj uroti.
Afrika
Omar al-Bašir, Sudan
Vlada 21 godinu nad 39 milijuna ljudi
Otkada je vojnim udarom preuzeo vlast i sve važne političke funkcije, ukinuo je stranke i neovisne medije, a uspostavio šerijatski zakon. U građanskom ratu protiv nearapskih plemena, koji je financirao naftom, ubijeno je između 200 i 400 tisuća civila, a raseljeno preko dva milijuna ljudi. Bašir je nakon zločina u Darfuru postao prvi šef neke države optužen u Haagu zbog genocida.
Robert Mugabe, Zimbabve
Vlada 31 godinu nad 12 milijuna ljudi
Proslavljeni vođa antikolonijalnog oslobodilačkog pokreta u tadašnjoj Rodeziji, od Zimbabvea je napravio zemlju s prosječnim životnim vijekom od 38 godina. Agrarnu reformu, koja je rezultirala propašću poljoprivrede, proveo je tako da je zemlju oduzetu bijelcima dodijelio svojim jatacima, umjesto bezemljašima. Mugabe brutalno sprječava opozicijska okupljanja i krši ljudska prava, a ni nakon izgubljenih izbora 2008. nije se maknuo s vlasti.
Teodoro Obiang Nguema, Ekvatorijalna Gvineja
Vlada 32 godinu nad 650 tisuća ljudi
Diktator koji je u krvavom udaru svrgnuo i pogubio ujaka vlada jednom od najmanjih, ali i najprosperitetnijih afričkih država. No prihodi od nafte, otkrivene 1995, završavaju u rukama vladajućih, a on sam navodno ima 700 milijuna dolara u američkim bankama, dok 70 posto ljudi živi od dva dolara dnevno. Otkad je 1991. legalizirao političke stranke sedam je puta “pobijedio” na izborima, nikad s manje od 96 posto glasova.
Mswati III, kralj Svazilanda
Vlada 25 godina nad 1,2 milijuna ljudi
Svaziland je jedina preostala afrička apsolutistička monarhija, koja ustavom donesenim tek 2006. zabranjuju političke stranke, a Mswatiju daje imunitet od progona i pravo odlučivanja o zakonima. Dok je Mswati poznat po luksuzu i poligamiji, siromašni Svaziland ima 40 posto populacije zaražene HIV-om i najmanji životni vijek od 32 godine, a 70 posto ljudi živi s manje od dolara dnevno.
Isayas Afewerki, Eritreja
Vlada 18 godina nad 5 milijuna stanovnika
Predsjednik Eritreje od njezinog odcjepljenja od Etiopije 1993. suspendirao je ustav, ukinuo izbore i privatne medije, zbog čega su ga Reporteri bez granica lani stavili na posljednje, 178. mjesto medijskih sloboda.
Idriss Déby, Čad
Vlada 20 godina nad 1,3 milijuna ljudi
Ogromnim predsjedničkim ovlastima pridružio je 2005. i neograničeno pravo reizbora, a iste godine Transparency International Čad je proglasio najkorumpiranijom državom svijeta. Provodi izvansudske likvidacije, torturu, zlostavljanje novinara i aktivista, a žene su žrtve silovanja i genitalnog sakaćenja. Održava se uz pomoć vojske, u koju najviše ulaže, pa je na nju potrošio i 30 milijuna dolara koje mu je Svjetska banka dala za gradnju naftovoda.
Paul Kagame, Ruanda
Vlada 10 godina nad 11 milijuna stanovnika
Bio je vođa Ruandske patriotske vojske koja se 1990. pobunila protiv vlade Hutua, odgovorne za ubojstvo 800 tisuća Tutsija i umjerenih Hutua. Njegova vojska pobijedila je 1994. otkada njegova stranka dominira svim institucijama. Na lanjskim izborima “osvojio” je 93 posto glasova. Opozicija nije smjela sudjelovati, a jedan od njenih lidera je ubijen.
Paul Biya, Kamerun
Vlada 28 godina nad 19 milijuna ljudi
Uz široke predsjedničke ovlasti i imunitet od kaznenog progona, ukinuo je i zabranu reizbora, pa na namještenim izborima svakih sedam godina redovno pobjeđuje. Navodno je “težak” 200 milijuna dolara.
José Eduardo dos Santos, Angola
Vlada 32 godine nad 18,5 milijuna ljudi
Oslobodioca zemlje Neta naslijedio je 1979, a prve i zadnje izbore, na kojima se protukandidat povukao, održao 1992. Iako je 2001. najavio da se uskoro povući, još uvijek je šef vladajuće marksističke partije i države.
Joseph Kabila Kabange, DR Kongo
Vlada 10 godina nad 71 milijun stanovnika
Kabila je vlast nad trećom po veličini afričkom državom preuzeo sa 30 godina, nakon što je ubijen njegov otac, diktator koji je zemljom vladao prethodnih 14 godina. Za očeva režima bio je i zapovjednik dječje vojske, a vojnu je karijeru brusio u Pekingu. Učestalost silovanja, koje se u njegovom društvu smatra normalnim, najgora je u svijetu.
Denis Sassou Nguesso, Republika Kongo
Vlada 17 godina nad 3,7 milijuna ljudi
Predsjednik je od vojnog udara 1997, ali je na istoj funkciji bio i od 1979. do 1992. u jednopartijskom sustavu. Iako je počeo kao marksist, kasnije je proveo neke reforme pod patronatom MMF-a. Francuski sudovi istražuju ga zbog nestanka izbjeglica, pronevjere državnih sredstava na kupovinu nekretnina u Francuskoj te mita koji je navodno primao od francuske naftne kompanije Elf.
Ali Bongo Ondimba, Gabon
Vlada 2 godine nad 1,5 milijuna ljudi
Iako je predsjednik tek od kraja 2009, Ondimba je sin Omara Bongoa, koji je Gabonom diktatorski vladao od 1967.
Abdelaziz Bouteflika, Alžir
Vlada 12 godina nad 35,5 milijuna ljudi
Alžir je polupredsjednička republika, u kojoj je Bouteflika po preuzimanju vlasti zadržao izvanredno stanje uvedeno još za građanskog rata 1992, a ukinuo ga tek prije tjedan dana, pod pritiskom recentnih prosvjeda. Prije dvije godine promijenio je ustav kako bi se mogao ponovno kandidirati.
Yoweri Museveni, Uganda
Vlada 24 godine nad 32,4 milijuna ljudi
Preuzeo je vlast u oružanoj pobuni, a prve izbore održao je deset godina kasnije, pa triput zaredom pobijedio. Provodi torturu, deportacije izbjeglica, dok je konflikt s pobunjenicima na zapadu zemlje rezultirao sa 1,4 milijuna prognanika.
Bliski istok
Kralj Abdulah, Saudijska Arabija
Vlada 6 godina nad 26 milijuna podanika
Apsolutna monarhija zapravo je eufemizam za naftom pogonjenu saudijsku diktaturu u kojoj ostarjeli, 87-godišnji kralj vlada dekretima, u kojoj se prakticiraju uhođenje i tortura, provodi najodvratnija represija prema ženama i u kojoj nije dozvoljen nikakav oblik prosvjeda. No besramno bogata dinastija vjeran je trgovački i politički partner Zapada.
Šeik Kalifa bin Zajed, Ujedinjeni Arapski Emirati
Vlada 7 godina nad 5 milijuna stanovnika
Emir je Abu Dabija i nasljedni predsjednik federacije koja uključuje još šest naftonosnih emirata. Iako su Emirati u modernizacijskom procesu prihvatili listu ljudskih prava, ona se ne primjenjuje na strane radnike, koji čine čak 80 posto populacije i često su u robovskom odnosu. Apsolutne monarhije na snazi su i u susjednim zemljama Kataru i Bahreinu, dok je Kuvajt nešto liberalnija ustavna monarhija s izravnom biranim parlamentom, no kojeg šeik Sabah svako toliko raspusti po svom nahođenju.
Sultan Said Al Said, Oman
Vlada 41 godinu nad 2,6 milijuna ljudi
Dragi hrvatski gost, poznat po kolekciji superjahti, vlada putem tradicionalnog Divana, a iako je pripustio u svoju vladu čak tri žene, zabranjuje političke stranke i bilo kakvu opoziciju.
Abdulah II, Jordan
Vlada 12 godina nad 5 milijuna stanovnika
Ustavni monarh, od kojeg je poznatija njegova žena Rania, obećao je zemlju voditi prema demokraciji, no 2009. raspustio je parlament.
Ali Abdulah Saleh, Jemen
Vlada 33 godine nad 28 milijuna ljudi
Sjevernim Jemenom vladao je od 1978. a od ujedinjenja s Južnim Jemenom 1990. predsjednik je cijele zemlje. Salehov korumpirani i represivni režim, odgovoran za mučenja i likvidacije bez suda, također je postao meta recentnih protesta u arapskom svijetu, a diktatorov jedini ustupak za sada je obećanje da se 2013. neće ponovno kandidirati.
Bašar al-Asad, Sirija
Vlada 11 godina nad 23 milijuna ljudi
Da bi naslijedio oca Hafiza, koji je umro nakon 30 godina vladavine, promjenom ustava dobna granica za predsjednika spuštena je na 34 godine, koliko je tada imao Bašar. U permanentnom sukobu s Izraelom zbog Golanske visoravni, Bašarov režim na unutarnjem planu ne održava izbore, cenzurira, provodi arbitrarna hapšenja, mučenja, a nestanak nepoželjnih osoba uobičajena je pojava.
Ali Hamenei, Iran
Vlada 12 godina nad 77 milijuna stanovnika
Kao Vrhovni vođa iranske islamske teokracije, bez čijeg odobrenja ne vrijedi ni jedna odluka vlade, ajatolah Hamenei trenutačno sponzorira vlast predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada, pa je nakon upitnih rezultata predsjedničkih izbora 2009. njegova paravojna organizacija Basiđ pobila na desetke prosvjednika. Ajatolah direktno postavlja šefove sudova, medija, policije i vojske, a režim guši ljudska prava i slobode, provodi mučenja i egzekucije.
Bivši SSSR
Aleksandar Lukašenko, Bjelorusija
Vlada 17 godina nad 10 milijuna ljudi
Bivši komunistički moćnik 1994. je prvi put izabran za predsjednika, nakon čega je ustavom sebi omogućio da imenuje članove parlamenta i da se doživotno kandidira, a tek mu je 56 godina. Opozicijski lideri, koje nadgledaju tajne službe, često bivaju pretučeni na izborima. Kada je 2006. pobijedio sa 86 posto glasova, posljednji je europski diktator izjavio da je stvarna podrška bila 93,5 posto, no da je naredio da se objavi slabiji rezultat, kako ne bi ispalo da je bilo namješteno.
Ilham Alijev, Azerbejdžan
Vlada 8 godina nad 9 milijuna stanovnika
Kada je naslijedio oca Hejdara, to je bila prva dinastička sukcesija na području bivšeg SSSR-a. Ilham zabranjuje okupljanja opozicije, a kada njene lidere i pusti iz zatvora, oni na parlamentarnim izborima ne osvoje ni jedan mandat.
Nursultan Nazarbajev, Kazahstan
Vlada 22 godine nad 16 milijuna stanovnika
Postao je još 1984. šef vlade, a 1989. šef Komunističke partije Kazahstana, da bi 1991. bio izabran za predsjednika sa 91,5 posto glasova, naravno, bez protukandidata. Obitelj mu se u korumpiranom sustavu besramno obogatila, a on je policijskim mjerama ugušio opoziciju i sebi omogućio doživotni reizbor. Kako je već napunio 70, naložio je znanstvenicima da mu pronađu eliksir mladosti.
Islam Karimov, Uzbekistan
Vlada 22 godine nad 28 milijuna stanovnika
Bivši šef Komunističke partije Uzbekistana od 1990. predsjednik je države s neograničenom mogućnošću reizbora, čiji formalni protukandidati javno izjavljuju da su i oni – glasali za njega. Dok njegova obitelj vodi unosan biznis, zaštićena imunitetom od kaznenog progona, opozicijske stranke su zabranjene, tisuće oponenata su u zatvorima, a vojska masakrira prosvjednike. Dobar je s Rusima, a i američke je snage spremno ugostio prilikom invazije na Afganistan.
Gurbanguli Berdimuhamedov, Turkmenistan
Vlada 5 godina nad 5 milijuna ljudi
Ovaj zubar bio je ministar zdravstva za života svojeg prethodnika, ekscentričnog diktatora Turkmenbašija, šefa nekadašnje Komunističke partije, koja je još uvijek jedina stranka u zemlji. Nastavio je neke od ekscentričnih praksi svojeg prethodnika, poput zabrane opere i cirkusa, ali i totalitarne prakse, poput zabrane političkog organiziranja.
Emomali Rahmon, Tadžikistan
Vlada 19 godina nad 8 milijuna ljudi
Bivši sovjetski dužnosnik koji si je, kao i drugi kolege, omogućio beskonačan reizbor, dok on i njegova obitelj kontroliraju najveće biznise u državi.
Istočna Azija
Tan Šve, Burma
Vlada 19 godina nad 56 milijuna ljudi
Šef burmanske vojne hunte, izrasle iz komunističkog pokreta Ne Vina, beskrupulozno je lomio opoziciju, pa i proteste budističkih redovnika posljednjih godina. Osiromašenom narodu uskraćivao je međunarodnu pomoć nakon katastrofalnog ciklona Nargis 2008. Hunta je nedavno ipak pustila nobelovku Aung San Su Ći iz kućnog pritvora i provela izbore, na kojima je za prvog civilnog predsjednika izabran huntin čovjek, dok se ostarjeli Šve nominalno povukao.
Hu Džintao, Kina
Vlada 9 godina nad 1,34 milijarde ljudi
Predsjednik NR Kine i šef Komunističke partije koja prakticira brzorastući kapitalistički komunizam, za koji je u Huovom mandatu izmišljen termin “harmonično društvo”. Strogo kontroliranu ekonomsku liberalizaciju od početka 80-ih prati i totalitarna kontrola društva sa stotinama tisuća političkih zatvorenika, a u zemljama Trećeg svijeta Kina provodi dobar stari eksploatatorski imperijalizam angloameričkog tipa.
Nujen Fu Trong, Vijetnam
Vlada 1 mjesec nad 90 milijuna ljudi
Novoizabrani je šef vijetnamske Komunističke partije koja vlada zemljom od ujedinjenja 1975. Slično Kinezima, vijetnamski kapitalistički komunisti uz rekordne stope rasta trenutačno provode tranziciju prema tržišnoj ekonomiji, naravno bez opozicije, uz ograničenje ljudskih prava i sloboda, kontrolu medija i interneta.
Somali Sajašone, Laos
Vlada 5 godina nad 7 milijuna ljudi
Sajašone je na čelu jedine stranke u Laosu, kojim komunisti vladaju od 1975. Posljednjih godina, mjerkajući Kineze, poduzeli su partijski diktiranu modernizaciju.
Kim Jong-il, Sjeverna Koreja
Vlada 17 godina nad 24 milijuna ljudi
Dragi Vođa na čelu je najtotalitarnijeg svjetskog režima, naslijedivši ga od oca Kim Il-sunga, pokojnika koji je formalno još uvijek šef države, kao Vječni Predsjednik. Uz Kimov kult ličnosti, na opoziciju se ne smije ni pomisliti. Dok narod živi u siromaštvu, Dragi Vođa zabavlja se nuklearnim eksperimentima.
Hassanal Bolkiah, Brunej
Vlada 44 godine nad 400.000 podanika
Najdugotrajniji je apsolutni monarh, a još nije napunio ni 65 godina. Po ustavu nepogrešiv, postavio je sebe na sve moguće funkcije u državici na Borneu, koja se praktički sastoji od naftnih polja, velebne sultanske palače i parkirališta za njegovu kolekciju od 3.667 sportskih automobila.