Strah od suvremenosti

Iskušenja ovogodišnjeg, sedmog po redu ZagrebDoxa, najvećeg regionalnog festivala dokumentarnog filma, i podrška koju bi dokumentarcima trebala davati država teme su razgovora s direktorom festivala Nenadom Puhovskim.

– Užasno je teško kad s jedne strane vlada ekonomska kriza, a s druge se strane, kako bi rekli stari revolucionari, vlast valja ulicama i nad nizom stvari nemamo kontrolu. Ali festival se kontinuirano razvija, uvođenjem novih cjelina i učvršćivanjem i razvijanjem suradnje s gledateljima te s hrvatskim i regionalnim autorima, dakle onima zbog kojih sve radimo. Takvu suradnju njegujemo od prvog Doxa. To se vidjelo na prošlom festivalu, kad su u okruženju najboljih svjetskih ostvarenja dva hrvatska dobila nagradu publike za najbolji film. Polako pozicioniramo ZagrebDox kao međunarodni festival: ne samo da dovodimo najbolje svjetske filmove, nego i da lansiramo hrvatski i regionalni film u svijet, a to je posao koji ne možemo napraviti sami. To mi se čini kao sljedeći korak u evoluciji festivala.

Nedostaju javne televizije

Ovaj je festival u znaku hrvatskih dokumentarnih filmova koji čine i polovinu regionalne konkurencije. Kakva je zapravo regionalna ponuda filmova?

– Sveukupna regionalna ponuda, uključujući i hrvatsku, pokazuje nedostatak jasnih produkcijskih vizija i organizacijske probleme. U Hrvatskoj smo u situaciji da HTV nije ušao u prave koprodukcije, a gradski Ured za kulturu radikalno je srezao sredstva za festival. I pored svega, napravljeno je dosta zanimljivih dobrih filmova. U regionalnoj produkciji kriza je također vrlo primjetna. Ove je godine manje srpskih filmova, iako imamo zanimljivih filmova u natjecateljskim i pratećim programima, recimo film o Vladi Divcu koji nije naš, ali se bavi našim problemima. Nadam se da je ekonomska kriza u regiji tek prolazna faza, zbog toga radimo sve da pomognemo filmove koji su zaslužili da budu u programu.

Da li bi u toj situaciji trebalo ići u koprodukcije kao što se to radi u igranim filmovima?

– Što se tiče regije, tu su najdalje otišle Srbija i Hrvatska, zahvaljujući pojedinim producentima, ali nam svima nedostaju javne televizije. Dokumentarac je prvenstveno televizijska forma. Ima dokumentaraca za kina, ali to je užasno skupo i komplicirano za produkciju. Zbog toga proizvedemo jedan dugometražni dokumentarac godišnje. Sve ostalo je forma koja je rađena za TV. Ako neki film želite koproducirati, u svijetu će vas prvo pitati imate li svoju nacionalnu televiziju. Mi ćemo reći: “Sorry, nemamo.” A to će reći i Crnogorci, Srbi, Bosanci… Da bismo to mogli ostvariti, nužno je uključivanje javnih televizijskih kuća, jer je važno da one stanu iza filmova iz svojih zemalja. Bez toga produkcije nema. U svijetu računaju da iza autora stoje televizije njihovih zemalja, svuda je tako osim u ovoj regiji. A tek je podrška nacionalnih TV kuća autorima početak prave priče o koprodukcijama.

Sanader bi se razgrabio

Kad govorimo o HTV-u, on još nije prikazao vaš film “Paviljon 22” koji je otkupio?

– Film stoji na policama HTV-a već sedam-osam godina. Znam da je trebao biti prikazan u “Latinici”, ali nije bio, da je bilo raznih varijanti prikazivanja koje su otpale i znam da ljudi na HTV-u znaju za postojanje filma i da su ga gledali. Pravo je HTV-a da taj film ne prikaže, ali se mora reći da sada, kad priče o merčepovcima ponovno, nakon skoro 20 godina, postaju interesantne, postoje generacije koje nemaju pojma što se tada radilo. HTV i ostale navodno javne televizije trebaju informirati gledatelja o čemu se tu zapravo radi. A o mnogim aferama koje postaju dijelom našeg života nikad nisu napravljeni filmovi. Na ovom festivalu prikazujemo “WikiLeaks”, film koji je krajem prošle godine radila švedska TV. Iako afera nije gotova, film postoji. U Hrvatskoj nema filma o Ivi Sanaderu ni o jednom od skandala o kojima se danas toliko govori, jer se jednostavno nitko ne bi štel mešati. Da netko napravi film o Sanaderu u mjeri koliko se danas zna o aferi, to bi se prodalo u 20 zemalja. Ne plediram za konfliktni, već za current affairs program, ne za trominutne reportaže u “Latinici” ili drugim emisijama kojih više nema, već za polusatne filmove koji su standardna produkcija svih televizija koje govore o problemima u njihovim sredinama. Mi toga nemamo. HTV se bavi Titom, Drugim svjetskim ratom, hrvatskim kraljevima, bavi se prošlošću, za što izdvaja velik novac, a ne sadašnjošću. To je strah od suvremenosti.

Koliko se “Paviljon 22” “tuče” s retrospektivom ratnog filma?

– To su dvije različite stvari, jer je Diana Nenadić napravila izbor filmova koji su snimani od 1991. do 1995, u kojima se vidi kako su ljudi reagirali na rat, bez naknadne pameti. Među njima ima vrlo zanimljivih filmova koji do sada nisu imali priliku biti prikazani u kritičkoj retrospektivi. Nitko nikad ne radi retrospektivu hrvatskog dokumentarizma, a najmanje HTV kojem bi to bio najjednostavniji posao, pa to radimo mi na ZagrebDoxu.

Mnogi se ustežu da rade filmove i na teme iz zadnjeg rata?

– Naši autori još nisu ni načeli niz tema, koje se biraju vrlo selektivno. Važno je danas, 20 godina nakon početka i 15 godina nakon svršetka rata, dati pravo autorima da imaju svoje viđenje rata. Ali mi danas imamo ljude koji na Trgu viču da samo suci koji su bili branitelji smiju suditi braniteljima. To je rečeno pred 15.000 ljudi koji su vikali “super!”, što je vrlo opasan eksces. Ako se tako govori o sucima, kako se osjećaju filmaši koji ipak ovise o nekim državnim parama i koji strepe da će ih netko lupiti po prstima i reći “to nije bilo tak”?