Zlo u ratu, dobrota u miru

U ratnim i poratnim godinama nije se pričalo o miniranju i rušenju pravoslavne crkve u središtu Vinkovaca, barem ne javno. Tako je bilo sve do dolaska svećenika Predraga Azapa u grad: samo je njegova upornost, uz otvorenost i vedrinu, pridonijela početku obnove crkve i duhovnog života pravoslavnih Srba u Vinkovcima.

Priča o vinkovačkoj pravoslavnoj crkvi Silaska Sv. Duha na apostole tipična je priča o ljudskom zlu u ratnim vremenima i dobroti u miru. U ratnu jesen 1991. crkva, stara dva stoljeća, srušena je do temelja, da bi se potom na njezinu mjestu parkirali automobili. Ponovno je podignuta 17 godina kasnije, uz ponosno podsjećanje da je upravo u njoj, davne 1821. godine, kršten Josif Runjanin, u hrvatskoj povijesti poznat kao skladatelj “Lijepe naše”.

– Stradanje pravoslavne crkve u Vinkovcima simbolizira stradanja i patnju pravoslavnih Srba u gradu na Bosutu: u strašnim ratnim vremenima, brojni su Srbi napustili grad, neke su  kuće minirane, crkva je srušena. Vinkovčani se živo sjećaju 24. rujna 1991, kada su avioni JNA gađali ciljeve u središtu Vinkovaca, pri čemu je teško oštećen i katolički župni dvor.  Dan kasnije, za odmazdu, minirana je i do temelja srušena pravoslavna crkva. Prethodno je detaljno opljačkana, ikonostas je ukraden, sve vrijedno od inventara je nestalo, skinuta su čak i zvona – prisjeća se vinkovački paroh, protojerej Predrag Azap.

Od pritisaka do pomoći

Prota Azap kroz 20 je godina, koliko je u svećeničkoj službi, obnavljao objekte Srpske pravoslavne crkve u Pačetinu, Marincima i, na kraju, u Vinkovcima. Upravo za vinkovačku crkvu kaže da je bila kruna njegova graditeljskog rada, ali i velik izazov. Kako se vjernička služba ipak nije mogla odvijati na gradskom parkiralištu, na mjestu srušene crkve, svećenik i vjernici od jednog su poznatoga vinkovačkog poduzetnika u privremeni najam dobili prostorije za crkvene namjene. Uz pomoć nekoliko mlađih vjernika, postavljen je drveni križ na mjesto na kojem je do 1991. stajao sveti hram.

– Već sam sutradan doživio strašna šikaniranja i pritiske, pojedinci su čak pisali peticiju i tražili zabranu rada Srpske pravoslavne crkve, pa i protjerivanje iz Vinkovaca – govori prota.

Umjesto odustajanja, paroh je nastavio prikupljati dokumentaciju i novac za novi parohijski dom i crkvu. Prije sedam godina, uz potporu Ministarstva obnove, dovršen je parohijski dom, u koji su se uselili svećenik i njegova obitelj. Godinu kasnije postavljen je i temeljni kamen za novu crkvu. Lobiranja su nastavljena, pisane su molbe i zahtijevana odobrenja, da bi u rujnu 2007. konačno počela izgradnja nove pravoslavne crkve. Sakralni je objekt, replika izvorne građevine iz 1793, brzo dovršen, i to novcem koji je osiguralo Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, ukupno 2,7 milijuna kuna.

Detalj iz tog doba pokazuje kako dobrih i plemenitih ljudi ima svagdje i da ih nije teško naći, bez obzira na moguću osudu sredine u kojoj žive.

– Zahvaljujući jednom žitelju Starih Mikanovaca, čiju bih anonimnost sačuvao iako je učinio veliko i iznimno djelo za našu crkvu, na čemu sam mu i osobno i u ime SPC-a neizmjerno zahvalan, doznali smo da bi na rubu šume nedaleko njegova sela mogla biti zakopana ukradena crkvena zvona. Predstavkom smo se obratili vinkovačkoj policiji, koja je ubrzo pronašla i iskopala naša tri zvona. Izlivena su od kvalitetnog materijala, pa su bila u dosta dobrom stanju: najveće teži 850 kilograma i doista je trebalo snage i umješnosti da se odnese i zakopa. Osim zvona, uskoro nam je vraćen i oltarski krst, koji je nakon restauracije ponovno postavljen na crkvu – priča paroh Azap.

Distancirana Katolička crkva

Dovršetak gradnje nije značio i kraj radova: trebalo je urediti interijer crkve, nabaviti novi ikonostas i drugi inventar. Za to su angažirani vrhunski stručnjaci iz Vojvodine. Pomogle su i lokalne vlasti, no ponajviše se uzelo iz blagajne u koju su se slijevale naknade za imovinu oduzetu crkvenoj općini. U međuvremenu se promijenio i odnos lokalnih vlasti prema svećeniku i njegovu angažmanu.

– Suradnja s gradskim i županijskim vlastima značajno se poboljšala, no još me više raduje činjenica da sam jako dobro primljen među običnim ljudima. Često sam u društvu Vinkovčana na kavi i u ugodnom razgovoru. Nažalost, to se ne može reći za predstavnike Katoličke crkve, koji su poprilično distancirani. Ponašali su se kao da se boje povratka pravoslavne crkve u Vinkovce – upozorava Azap, dodajući kako su se ekumenski susreti u ovom gradu prvi put održali tek lani.

Pravoslavnom svećeniku u Vinkovcima ne ide u prilog ni broj vjernika. U šali kaže kako je u vrijeme kad je rođen Runjanin bilo više krštenja i vjenčanja nego danas: otkako se, prije sedam godina, doselio u Vinkovce, održao je samo dva obreda vjenčanja, 14 krštenja i čak 80 sahrana. Tek 45 obitelji prima svećenika na blagoslov kuće, a vjernici na bogosluženja i molitve dolaze iz 80-ak obitelji.

– Kad su se prije dvije godine održavali izbori za vukovarsko-srijemskog dožupana iz redova srpske zajednice, doznao sam da je u Vinkovcima više od 1.200 Srba s pravom glasa. Mnogi od njih, iz različitih razloga, a najčešće zbog neugodnih iskustava iz vremena rata, još strahuju izjasniti se kao Srbi – kaže svećenik Predrag Azap.

Nisu htjeli tužbe i procese

“Onaj koji kleči pred Bogom, može stajati pred svakim!” izreka je koje se drži Predrag Azap, pa i kad je riječ o pokretanju odgovornosti za rušenje pravoslavne crkve u Vinkovcima.

– Postojale su razne verzije o rušenju našega hrama, a mnogi Vinkovčani znaju tko je to učinio. No, mi smo se vodili principom nezamjeranja: cilj nam je bio da se crkva ponovno podigne, nismo htjeli nikakve tužbe i procese. To se pokazalo ispravnim. Svi objekti su s Božjom pomoći i uz velikodušnu materijalnu potporu države ponovno izgrađeni i to mi je satisfakcija i ono što me, uz zdravlje moje obitelji i vjernika, najviše raduje – kaže prota Azap.

Dresovi za odbojkašice

O Azapovoj otvorenosti govori i jedna neobična donacija: Ženskom odbojkaškom klubu Cestorad iz Vinkovaca, jednom od trenutačno najuspješnijih sportskih kolektiva u Hrvatskoj, donirao je – uz pomoć svojih novosadskih i vinkovačkih prijatelja – komplet dresova, želeći time dati doprinos razvoju sporta i ženske odbojke u ovom gradu.