Hrvatski WikiLeaks okupirala desnica

U Hrvatskoj i okolnim državama osvanule su inačice WikiLeaksa. U Srbiji je registrirana stranica (www.wikileaks.rs) koja prenosi sadržaj originalne stranice, tzv. mirror site, a u Hrvatskoj je situacija posebno zanimljiva. Naime, vlasnik domene wikileaks.hr je Dean Golubić, nekadašnji šef mladeži HDZ-a Trnje, a danas predsjednik stranke Nacionalni demokrati. Ovaj ultradesničarski marginalac tako je uspio iskoristiti planetarni fenomen WikiLeaksa za samopromociju.

Postavlja se pitanje ima li i kod nas ljudi koji bi stvarno mogli pokrenuti priču sličnu WikiLeaksu, nekakav CroLeaks. Svi povjerljivi dokumenti kod nas se puštaju u javnost svjesno i s jasno određenim ciljem. Gotovo po pravilu, za to su iskorišteni novinari visokotiražnih listova, i inače bliski vlasti.

Sličnog su mišljenja i ljudi okupljeni oko inicijative za osnivanje Piratske stranke Hrvatske. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, uspjeli smo dobiti odgovor jednog od onih koji stoje iza ove inicijative. Želio je ostati anoniman, ne zbog skrivanja, nego zbog stava da identitet ne treba isticati.

– Vjerujemo da su ideje i djela ispred osobnog identiteta i interesa. Naš identitet jednostavno nije bitan u ovom trenutku – objašnjava u ime domaćih pirata.

Poluprivatne intrige

Hrvatski pirati o domaćem, lažnom WikiLeaksu misle da “politički marginalci, možda čak i veći od Piratske stranke, iskorištavaju medijsku buku za vlastitu promociju. Radi se o izrazito neprofesionalnom i površnom projektu, koji predstavlja opasnost za zviždače”, te najavljuju da će se pozabaviti tim problemom.

Nenad Romić, poznatiji kao Marcell Mars, dugogodišnji zagovornik slobodne razmjene znanja i poznavatelj regionalne haktivističke scene, za “Novosti” kaže da su “ljudi koji se u Hrvatskoj bave sigurnošću većinom pomahnitali desničarski paranoici, koji s potpuno kontroliranim medijima stvaraju perverzne neprincipijelne koalicije, bazirane na manipulacijama oko objave raznoraznih dokumenata, a koje onda rezultiraju skandalima koji rijetko dolaze na dnevni red pravne države”.

– Wikileaks.hr samo pokazuje razinu perverzije u prijevodu fenomena WikiLeaks u lokalni kontekst. Teško mi je zamisliti grupu ljudi koji ne bi bili pripadnici tzv. hrvatskog obavještajnog podzemlja i koji proslijeđene dokumente ne bi koristili isključivo za poluprivatne lokalne intrige – dodaje Marcell Mars.

WikiLeaks, Wikipedia, pirati, projekt Creative Commons, Science Commons, pokret otvorenog kôda i mnogi drugi projekti, prema našem sugovorniku, imaju uporište u hakerskoj kulturi. Mnogi se identificiraju s hakerima, iako je scena izrazito živa i diferencirana. Šire gledano, WikiLeaks je dio koncepta koji se razvijao godinama unazad. Razotkrivanje zavjera jedno je od temeljnih pitanja kojima se hakeri bave već desetljećima.

Aktivisti u politici

Prioritet hrvatskih pirata borba je za očuvanje slobodnog protoka informacija, pogotovo na internetu.

– Pirati, ne samo u Hrvatskoj i Srbiji, jednostavno ne prihvaćaju pokušaje vladajućih struktura da slobodu govora i slobodni protok informacija proglase kriminalnom radnjom. To je jedno od temeljnih socijalnih pitanja – objašnjavaju za “Novosti” osnovu svog programa.

U manifestu Piratske partije Srbije, koja još nije registrirana, stoji da pirati nisu političari nego aktivisti, ali aktivisti koji su ušli u politiku. Aktivizam je, prema njima, stvar prošlog stoljeća: danas je za stvarnu promjenu neophodno ući u politiku umjesto samo utjecati na nju. Što se drugih sfera politike tiče, srpski pirati imaju spreman odgovor. Njihov predstavnik, koji se potpisuje kao Blaeks, kaže da “ni jedna nova garnitura vlasti nije dovela sve profesionalce iz svojih krugova, već se profesionalci uglavnom nasleđuju. Mi smo otporni na primitivizam i zaista nas jedino interesuje osiguranje onoga najvrednijeg. Ne slava i prljavi novac. Danas je moguće rešiti mnoge probleme države jednostavno imajući predsednika, premijera i ministre koji se ne upiške kada im gurnete tonu para i moć u ruke, već žive svoj život. Malo je ljudi koji su sebe sačuvali. Vuk Karadžić je rekao: ‘Ljudi su gusto posejani, ali retko niču.'”

Neki, pak, misle da piratske stranke teško mogu uspjeti na našim prostorima: kažu da su Švedska i Njemačka, primjerice, prije njihova osnivanja imale veoma ozbiljne javne diskusije o intelektualnom vlasništvu.

– Temama i problemima koji proizlaze iz komunikacijskih tehnologija u Hrvatskoj se ne bavi niti jedna utjecajna politička stranka, a relevantne aktivističke inicijative, poput Prava na grad, Slobodnog Filozofskog ili ekoloških udruga, nemaju ni jednu od tih tema na svom radaru. To nije problem i nedostatak medijskog osvještavanja, marketinga, PR-a ili što su već najčešće paušalne ocjene dežurnih kritičara svake inicijative koja ne uspije, a teško da je imala ikakve šanse da uspije u bilo kojem trenutku svog postojanja – objašnjava Marcell Mars.

Pirati Hrvatske i Srbije neopterećeni prošlošću

Piratske stranke vjeruju da će do generiranja promjena neminovno doći čim se njihovi principi implementiraju u svakodnevnu politiku. Nismo ih pitali za socijalne i ekonomske programe, ali nas je zanimalo kako bi, primjerice, definirali pitanje srpsko-hrvatske, odnosno hrvatsko- srpske suradnje i što misle o tome. Hrvatski pirati smatraju da se ti odnosi ne razlikuju nimalo od hrvatsko-mađarskih ili hrvatsko-slovenskih odnosa: “Nismo opterećeni prošlošću, dapače, da je bilo više slobode govora i da glasovi nisu bili ušutkani, vjerojatno bi oba naroda uspjela izbjeći rasplet događaja koji je uslijedio nakon i tijekom raspada Jugoslavije. Dakle, to su za nas teme koje ne treba izbjegavati, no nisu prioritet.”

Njihovi kolege iz Srbije kažu da, što se pomirenja tiče, hakeri, pirati i ljudi otvorenog uma nisu ni prestajali s komunikacijom. “Male duše su imale problem s mržnjom. Naše vrednosti su iznad primitivizma. Sve piratske partije u svetu su povezane novim dinamičnim vezama, za koje ostale političke partije ni ne znaju da postoje”, kaže čovjek koji se potpisuje kao Blaeks.