Korektna pokazna vježba

Philip Roth: “Svatković” (Algoritam, 2011)

Kada je, prije nepune četiri godine, dobio ugledno godišnje priznanje fundacije PEN/Faulkner za svoj kratki roman “Everyman”, Philipu Rothu bio je to već treći put da se penje na istu pozornicu: vole ga, eto, žiriji nagrada, hvale ga relevantni kritičari, a ponetko, poput nobelovke Nadine Gordimer, požuri pa ga, uz Fuentesa i Márqueza, svrsta među “tri najbolja svjetska romanopisca”. U okolnostima takve globalne glorifikacije, lokalni trud urednika Zlatka Crnkovića da nam ponudi priključak s brzorastućim Rothovim opusom ima sasvim dobre razloge: preveden kao “Svatković”, laureat s početka priče četvrti je autorov naslov koji u posljednjih desetak godina izlazi u njegovoj biblioteci.

Konzervativna naracija

To što se provizorne skice suvremenoga svjetskog kanona ne pišu bez Rothova imena ne znači, jasno, da autora morate voljeti; ako njegovu opusu ni inače niste skloni, sasvim je moguće da ćete u manje ambicioznom i manje uspjelom tekstu, kao što je ovaj, uspjeti pročitati tek lanac uzroka i posljedica koji od konzervativne naracije vodi ka konzervativnoj ideologiji. Na početku toga lanca stoji sveznajući pripovjedač i otvara roman scenom sahrane neimenovanoga glavnog lika. Situacija vrlo pogodna za ubrzanu rekapitulaciju životnog puta: dok pred rakom defiliraju rodbina i prijatelji, doznajemo da je pokojnik doživio pristojnu starost, ostavivši iza sebe tri propala braka i poneku, manje ili više diskretnu ljubavnu vezu; dvojicu sinova koji ga preziru i njihovu polusestru koja ga voli; karijeru uspješnoga grafičkog urednika u njujorškoj marketinškoj agenciji; dokone umirovljeničke dane u rezidencijalnom primorskom naselju, kamo se odselio nakon mitskog 11. rujna; da je potomak židovske obitelji i da ga je otac, draguljarski obrtnik, od početka učio temeljnim životnim vrijednostima, istrajnosti i pouzdanosti…

A nakon što funeralni uvod zacrta koordinate životopisa, ostatak će romana u analeptičkom zahvatu među njih upisivati epizode i detalje, od mladićke spoznaje vlastite “konvencionalnosti” i “prosječnosti” te konzekventnoga odustajanja od nesigurne karijere slikara u korist isplativijega advertajzerskog angažmana, preko pomame vanbračnih erotskih vratolomija u pomalo zakašnjeloj poslovičnoj krizi srednjih godina, pa sve do neuspjelih pokušaja staračkoga mirenja s prolaznošću postojanja.

Kroz te se turbulencije poput crvene niti provlači motiv bolesti: nakon puknuća slijepoga crijeva u tridesetima, svijest o konačnosti postaje temeljno obilježje njegove egzistencije, a stvar se pogoršava u zrelijim godinama, kada nastupe problemi sa srcem, pa grčevita borba sa smrću polako kreće prema ishodu koji je, što da se radi, poprilično neizbježan. Šteta što se pritom nije moglo izbjeći ni neke elemente njezina prikaza: ako se već kontrapunktiranje bolećivosti glavnoga lika zdravlju i životnoj energiji starijega brata može smatrati korektnim književnim potezom, iritantno frekventan lajtmotiv plivanja i borbe s oceanom počiva ipak na nepodnošljivo ofucanoj metafori.

Sočna psovka

Tematsko-problemski sklop “Svatkovića” nije, naravno, nov: prototekst romana je istoimeni komad anonimnoga engleskog autora iz petnaestog stoljeća, a kršćanska je moralka, u skladu sa zakonitostima nove epohe, kod Rotha, između ostaloga, ostala i bez glazure transcendencije. Njegov protagonist tako eksplicitno odustaje od vjere, pa mu preostaju stoički fatalizam i karnalna svedenost na “golu egzistenciju”. Tjelesnost pritom postaje osnovnim ideološkim operatorom, izdajući se za fundament pretpostavljene zbilje; nije, doduše, da morate pretjerano analitički cjepidlačiti kako biste u romanu čiji je naslov šifra za školsku definiciju ideologije – partikularna uzurpacija općeg – pronašli kontaminirane tragove nelegitimnog poopćavanja.

Hrvatski čitatelji imaju pritom privilegiranu poziciju: tekst koji je objavljen 2006, kada je ekonomski optimizam bio na vrhuncu, u ruke im, evo, dolazi pri samom dnu recesijskih dubina. Zato na njemu mogu proći ubrzani tečaj iz nepredvidivosti značenjskih transformacija: činjenica da je brat glavnoga lika prvi milijun nagomilao radeći u Goldman Sachsu odjednom dobiva ciničan prizvuk, baš kao i usputan detalj o udvostručenju cijene nekretnina, pa pripovjedačevo navođenje “onog tolerantnog razumijevanja kakvo krasi svakog civiliziranog čovjeka: da su nejednakost i nevolja neriješene zagonetke” naposljetku pomalo vuče na sočnu psovku.

Nije da se Roth zamara takvim problemima – njegov reprezentativni primjerak za proučavanje conditio humana i ne može nego dolaziti iz američke više srednje klase – ali “Svatković” je, čak i mimo skliskih ideoloških uporišta, roman koji pati od niza kompozicijskih nezgrapnosti i grubih doslovnosti: u najboljem je slučaju, stoga, tek korektna pokazna vježba iskusnoga pisca.