Demonstracije

Pošto se događaji odvijaju u dnevnom ritmu, pa će ovaj tekst, pisan prije demonstracija koje će se održati 2. marta, u vrijeme kad ga budete čitali sigurno biti faktografski zastario, zasjenjen novim događajima, prijeđimo odmah na interpretaciju dosadašnjih. Faktografiju ionako svi iole politički svjesni znaju. Najprije je nekoliko stotina ljudi protestiralo u utorak, 22. februara, a zatim više njih u četvrtak, 24. februara, kad je došlo i do prvog manjeg sukobljavanja s policijom. Dodatno zaoštravanje dogodilo se u subotu, 26. februara, nakon tzv. braniteljskog prosvjeda. Točnije bi taj događaj, u organizaciji ideologa tzv. domovinskog rata, trebalo opisati kao demonstracije. Dijelom protiv vladajućih, a dijelom NE toliko kao novu prijetnju silom spram bilo koga, već više kao ustrajavanje u hvaljenju svojedobno ratno provedenim nasiljem. Taj ratnički imidž, u koji samo nekima spada i opravdanje, da ne kažemo činjenje, ratnih zločina, ne može pobuditi simpatije većine stanovništva, koja ga ne dijeli!

Ta karavana ukopane ratne apologije NIJE većinski reprezentant ni veteranske populacije, koja ima problema već s faktičnom evidencijom, niti bilo koje političke stranke u cjelini. Dakle, spram “minulog rada” na koji se ti ljudi pozivaju, neki s razlogom, mnogi bez, nasilnost obračuna tzv. huligana i policije, koji se nakon toga dogodio, predstavlja humanizam i renesansu. Ili, hoćemo li tim jezikom: evropski prihvatljivu mjeru političkog ekstremizma, koji postoji u svakom velegradu EU-a.

Kad bismo pokušali, bez lažnog moraliziranja mainstreama o (ne)prihvatljivom nasilju i nenasilju, politički ocijeniti ta dva događa, naročito s obzirom na dosadašnju politiku istih ili sličnih aktera, morali bismo, ako smo pošteni, priznati da su oni učinili poveće promjene i to u dobrom smjeru. Ustvari, gledamo li historijski, onoliko koliko tu neke samostalne povijesti ima, a ne puko punktualno, grupe huligana, tzv. navijača i ratnika, nikad i nisu bile razdvojene. Iako je većina ljudi unovačenih u sve vojske zadnjih jugoslavenskih ratova privatno, naravno, spadala u pristojne građane. Ali nisu li i tzv. navijači podigli spomenik sebi kao ratnim borcima (što je društvo prihvatilo, bez da je itko išao istraživati stvarnu reprezentativnost)? Da je neka vojska u zadnjim ratovima rekla da huligane ne prima u svoje redove, ni to nismo čuli. No, sve je to već, s obzirom na odmaklost ratnog vremena i smjenu generacija, više-manje transgeneracijski prijenos.

Dakle, ti čuvari tekovina izvornog hrvatskog huliganstva, navijaštva i ratništva, dobrano su promijenili objekt svoje agresije. Reprezentanti ratnika, u koje se skvrčila neeuforična državotvornost, manje – njima još trebaju vanjski i unutrašnji srpski i bjelosvjetski neprijatelji. No, kad je Marko Perković Thompson u svojim pjesmama počeo otkrivati dobitnike i gubitnike tzv. tranzicije, avansirao je iz “mitskog” lika pravitelja nacije iz duha glazbe u običnog konferansjea događaja izražavanja društvenog nezadovoljstva. U međuvremenu su tzv. navijači mukotrpnije evoluirali gotovo sasvim. Ako se radi o pravim reprezentantima BBB-a, napokon smo dočekali da su Good Blue Boys, kako ih je u ratno vrijeme nazvao Boris Buden, zbog njihove, pravom huliganstvu nepojmljive, odanosti državotvornoj ideologiji, progledali. I pokrenuli ispravne klasne instinkte.

Kao demonstracije same interesantna su i bitna i reagiranja na njih, jer ona sada, kad je situacija otvorena, poput performativa utječu na sam tok događaja. Dojučerašnji vođa Ivan Pernar, medijskim pojavljivanjem PRESTAJE biti vođa, što budi nadu da ipak još postoji ne samo negativna i manipulativna, već i informativna moć medija. Do jučer marginalne skupine na (i medijskoj) ljevici dobivaju svojim izjavama mjesto u čitanijim medijima. Tako Mreža anarhosindikalista (MASA) u potpisanom članku “Odgovor Andriji Hebrangu” dotiče i problematiku tzv. branitelja, dekonstruirajući desne mitove o “Domovinskom ratu kao Svetinji”, ali na jedan polovičan način. Naime, u Hrvatskoj su ti mitovi, nažalost, i desni i “lijevi”, pošto ih se “ljevičari rijetko kad dotiču”. Tvrdnja da se veterani, emocionalno vezani uz svoje iskustvo, desničarskom mitu o Ratu teško mogu oduprijeti, proturječi mom iskustvu na radu mirenja veterana svih vojski u zadnjim ratovima. Tu još piše: “Ne treba zaboraviti kako su branitelji dio radničke klase, kao i svi drugi radnici te kako će ih poslodavci i vladajuće elite uvijek koristiti za svoje ciljeve, u miru ih odvajajući od ostatka radnika, a u ratu kao topovsko meso svog kapitala i imperijalističkih ciljeva.” Misli li se u toj bezvremenoj konstrukciji na prirodu sadašnjih NATO-ovih, nekih budućih ili i prošlih jugoslavenskih ratova?

No, dok se društvene grupe koje je, kako je netko već primijetio, mainstream počeo aktivno tretirati kao podkulturni folklor, muče s formuliranjem svojih gledišta, svjesne potrebe za alternativom, oni koje još uvijek zovemo političarima nemaju s tim problema. Oni plivaju u postojećem, jer su to postojeće samo. Tako se predsjednik Ivo Josipović zgraža nad tučom nekolicine s policijom (ne i nad policijskom brutalnošću, s tzv. kolateralnim žrtvama), dok istovremeno normalizira poruku mirnog tzv. braniteljskog skupa, gdje se na transparentu moglo čitati o Merčepu kao heroju, a Stanimiroviću kao zločincu, kao uobičajenu desnu politiku. On kaže: “Na prosvjedu su bile dvije grupe ljudi, jedna koja je legitimno izražavala nezadovoljstvo, i druga grupa nasilnika koji su uvrijedili Zagreb svojim divljaštvom.”

Zbilja, teško se ne zapitati u stilu romana “Izgubljena čast Katarine Blum” njemačkog književnika Heinricha Bölla: kako nastaje i kamo vodi nasilje? Vjerojatno u beskonačno promoviranje mirenja među državama Jugoslavije, kroz normalizaciju rubnog neoliberalnog kapitalizma u svima? Ispostavlja se da i cijela saborska klasa složno istupa protiv ulice, kad osjeća da je u igri više od redovne podjele uloga na poziciju i opoziciju. Sada će kontrolirani mediji biti zaduženi za stvaranje magle, gatanje narodu o tome što je masa htjela reći i zašto je se svi trebamo bojati. Plus, naravno, razvlačenje pameti na mini-teorije zavjere u koje više ni zavjerenici ne vjeruju. U stilu: iza demonstracija stoje opozicijske stranke. Ne, iza demonstracija stoje baš vladajući. Pravi vođa tzv. branitelja, a ustvari novog desnog okupljanja, koje će biti strašnije od HDZ-a, je Željko Sačić. Ne, ustvari on nije pravi vođa, iza njega stoji opozicijska desnica. Ne, iza njega stoje baš vladajući. I sve tako. Toj javnosti pada naklada prodanih medijskih sadržaja. Kao što, u odgovoru na idejnu zbrku koja ne čudi, u svom tekstu, pozivu na demonstracije u srijedu, 2. marta, kaže univerzitetski aktivist Mate Kapović: “Do ideološke konsolidacije i razvoja ideja dolazi (se) najlakše i najbrže kroz direktnu akciju.” Mnogi će to ovih dana prvi put sami otkriti.

A što sve to, s obzirom na mjesto na kojem pišemo, znači za Srbe u Hrvatskoj? Za početak zamislimo ljude koji se odozdo bore protiv nametnutog straha, npr. ovom strašnom i subverzivnom parolom: “Živjelo bratstvo hrvatskog i srpskog naroda!”