Život i smrt kompozitora “Lijepe naše”

Ako vas jednog dana put nanese u Novi Sad, odšetajte do Uspenskog groblja, koje je udaljeno pet-šest minuta pješačenja od centra. Tu ćete naći grobove mnogih poznatih i nepoznatih Srba, i ne samo njih, a u onoj glavnoj ulici, da je tako nazovem, i grob Josifa Runjanina, čiji slavni pastoral, “Lijepa naša”, “ne govori ni o barjacima, ni o topovima, već o tihim stadima, koja skromno pasu na livadama hrvatske Arkadije”, kako je pisao Krleža. Runjaninova slika gleda vas zamagljeno, kao da zuri iz starinskog, mutnog stakla. On nije dočekao da njegova “Lijepa naša” postane hrvatska himna, umro je 13 godina ranije. Smrt ga je zadesila 20. siječnja 1878., dvije godine nakon penzionisanja.

Premda je umro relativno mlad – imao je 57 godina, kad je smrt na njegove usne stavila ledenu ruku – historija tog života je historija ne samo jednog talenta, nego i povijest jedne hrabrosti. Bio je od onih što buru vole, od onih koji su istinski mladi, od onih čiji nemir znači jednu vrijednost. Bio je baš kao onaj ratnik iz romana, “kome ni smrt ne pomuti oko”.

Meteorski uspon

Rođen u Vinkovcima 26. studenog 1821., gdje je završio osnovnu školu i (nižu) gimnaziju, da bi se nešto kasnije kao običan vojnik obreo u Ogulinskoj krajiškoj pukovniji, zaboravljenoj od Boga i ljudi, kako mu se činilo. Tu ne ostaje dugo, i po potrebi službe premještaju ga u Glinu, u Prvu bansku pukovniju, kojom je komandirao pukovnik Josip Jelačić, budući hrvatski ban. Historijski podaci govore da su Jelačiću udarnu snagu predstavljali Srbi graničari, s pukovnikom (od 1858. generalom) Budom Budisavljevićem, ličnim prijateljem i kumom. Na komandnim položajima bila su još dva njegova brata i četiri sina, dok je Jelačićev ađutant bio Vaso Zastavniković, zet generala Bude. Zanimljiva prepiska vodila se između generala Bude i Josipa Jelačića, koja je deponirana u arhivu JAZU, uz koju je stajala napomena, da se ne smije otvoriti za života Franje Josipa.

U svojoj karijeri Runjanin je meteorski napredovao. Godine 1848. dobio je čin poručnika s odrednicom – talijanska fronta. Tamo se pokazao hrabar i više nego što legenda zahtijeva, pa iste godine dobiva čin natporučnika, a već 1849. unaprijeđen je u kapetana druge klase. A onda se vjerojatno nekom starom kenjcu (a takvi se uvijek nađu) učinilo da mladi dečko prebrzo napreduje, pa je na čin kapetana prve klase morao čekati punih osam godina.

Na raznim crtama bojišnica on će se naći još dva puta (1859. i 1866) kada je, poslije devet godina, dobio čin majora.

Umirovljenje nakon dvoboja

Svoju možda najtežu bitku vodio je s Otilijom Peraković, ali je i nju dobio – godine 1864. Otilija je postala njegova supruga. Trebalo je proći sedam godina od ulaska u bračnu luku, da bi na njegovim epoletama bila prikačena još jedna zvjezdica, koja također život znači – postao je potpukovnik. Ali uz zvjezdicu uslijedio je i premještaj u Meklenburg-Strelicku pukovniju, a dvije godine kasnije prekomandovan je u Veklarevu pukovniju. Prema zapisu Ratnog arhiva u Beču, Runjanin je 20. travnja 1875. imenovan komandantom rezerve, a nepunu godinu dana kasnije dobiva rješenje o umirovljenju i odlazi u Novi Sad, gdje će ostati do kraja života.

Umirovljenju je kumovao jedan dvoboj za koji nije imao više odobrenje, i u kojem je rasporio trbuh jednom mađarskom plemiću. Dogodilo se to tako, što je Runjanin putovao u Beč i na putu svratio u jedno prenoćište. U restoranu je lumpala grupa mađarskih husara, a jedan od njih prišao je Runjaninovom stolu i bezobrazno, bez pitanja, uzeo svijećnjak, zapalio cigaretu, a svijeću ugasio. O, to je bilo previše za jednog potpukovnika i kobno za obojicu: mađarski husar (koji je iz plemićke porodice) uredno je rasporen. Što se Runjanina tiče, umirovljen je, jer je i prije toga imao jedan dvoboj za koji nije imao odobrenje…

Kako je nastala “Lijepa naša”, o tome postoji nekoliko verzija, ali po svoj prilici Runjanin ju je prvi puta odsvirao na klaviru u kući trgovca Petra Peleša u Glini. Gotovo pola vijeka se čekalo da bude prihvaćena kao hrvatska himna, i tek u rujnu 1881., dakle 13 godina nakon Runjaninove smrti, to se, eto, dogodilo.

Danas je pjevamo i kad palimo petarde, i kad nešto slavimo, i kad nam po ramenima popadaju teške magle i kiše. S njom počinju svečanosti, s njom se one i završavaju.

Interesantno je napomenuti, kako je Runjanin poznat samo po “Lijepoj našoj”, baš kao i Rouget de Lisle, inženjerski kapetan, po “Marseljezi”. Za obojicu možemo napisati, da su bili “geniji jedne noći”, kad su im se javile inspiracije. Za “Marseljezu” Napoleon je rekao da je bila “najveći general Republike, i da su nečuvena čuda koje je počinila”. Komponirana između 25. i 26. travnja 1792., s tim što se najprije zvala “Ratna pjesma Rajnske armije”. Nju je jedan bataljon Marsejaca pjevao duž cijelog puta prema Parizu, gdje je i ušao pobjedonosno 30. srpnja 1792. Njezin kompozitor pao je uskoro u zaborav, ali poslije julske revolucije određena mu je mirovina, a na lijevom reveru zablistao je orden Legije časti. Dana 14. srpnja 1915. njegovi su ostaci prenijeti u Panteon.

Takvi su kapetani, što da im radiš!

Runjanin je umro sam, tako se valjda i umire. Na sprovodu mu nisu bile ni kćerka, ni supruga, koje su živjele u Gracu. Sahranjen je na Uspenskom groblju, uz počasnu pratnju, uz počasnu paljbu, uz počasnu šutnju tisuća ljudi.

Runjanin jest mrtav, ali njegovo ime još uvijek golica maštu, pa se o njemu pričaju i pišu razne legende, i kad bi čovjek pošao u potragu za svakom od njih, možda bi uzalud poderao cipele. Jedna ga spominje kao šajkaškog vođu, i heroja granice. Od carice je bio nagrađen činom zapovjednika Dunavske flote, jer je bio njezin miljenik. Priča dalje kaže kako se u njega zaljubila Rebeka, najmlađa kći trgovca Nunvajlera, koji je držao gostionicu i dućan s one druge, varadinske strane Dunava. Pričalo se i to, da je bila lijepa kao mlinarica s goblena, ali kapetan kao da nije puno mario za nju. “Važio je za oholog čovjeka i gizdavca, ali takvi su kapetani, što da im radiš? Na onom utegnutom teget-mundiru bilo je previše gajtana i zlatnih dugmadi, da bi se tek tako raskopčao put do srca.” A onda se dogodilo ono najgore: voda je podronila nasip i rasklimala daske na drvenom mostiću, i Dunav se nečujno sklopio nad njom – “nečujno kao lala u predvečerje”.

Za nesreću kažu da je vrlo društvena osoba, i da nikad ne dolazi sama. “Nakon toga kapetan se ušutio i natmurio… isplovljavao noću po nevremenu, kad se nitko nije usuđivao, gunđajući kako ide u lov na ljigave vodene vilenjake, koje malo tko zna, jer samo po najvećim olujama izranjaju.” I dogodilo se što se moralo dogoditi, munje su polomile jarbol i zapalile bure s petrolejem za fenjere, a njega teško ozlijeđenog posada je jedva uspjela spasti. Tada se sasvim povukao u veliku kuću, u vrtu sagradio kapelicu u kojoj je okačio izronjeno morsko zvono, a ostatak života provodio u molitvama, “mada je zapravo on umro još one noći, ali ga anđeli nisu odmah prepoznali onako naoružanog i oslijepjelog na jedno oko”. Autor ove neobične i lijepe priče nije nitko drugi nego Đorđe Balašević, pisac i pjevač, pjesnik i scenarist.

I Runjanin, i Rouget de Lisle bili su kompozitori samo jedne noći u životu, jer i jednog i drugog objašnjavaju samo preko jedne pjesme, preko “Lijepe naše” i preko “Marseljeze”.

Eto kako je to, netko cijeli život komponira, pjeva, fućka, svira, pa ode bez traga, a nekome je dovoljna jedna noć, jedna inspiracija, pa da ostane zapamćen zauvijek.