Neposlušnost ima cijenu
Valjda nikada, još od 1838. kada je Louis Daguerre na Boulevard du Temple u Parizu snimio čistača cipela, niti jedna amaterska fotografija nije koštala skoro 15.000 maraka ili, u ovim parama, 54.000 kuna, po važećem kursu Hrvatske narodne banke. Razumio bi čovjek da neke stare, za historiju vrijedne slike, kao i one što dokumentiraju kakav važan događaj, vrijede puno, ali ova kojoj je u Sarajevu određena cijena, kako god se pogleda, nije za nešto više osim profila na Facebooku ili, ako se razvije, porodičnog albuma.
Nastane svakog ljeta, samo u Makarskoj, brat bratu, nekoliko hiljada takvih snimaka. Znate, vidjeli ste: tri bračna para, preplanuli u licu, kosa ukočenih od soli, drže sitnu djecu u naručju, a onu malo krupniju pored sebe i smiješe se dok palme njišu grane, sunce zalazi ili talasi zapljuskuju žalo.
Očevi i malodobna djeca
E, baš jedna takva slika košta 15.000 maraka. Na njoj su, u Makarskoj, sa ženama i djecom: Zlatko Lagumdžija, predsjednik Socijaldemokratske partije BiH, Željko Komšić, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i Damir Hadžić, visokopozicionirani SDP-ovac, donedavno načelnik sarajevske općine Novi grad, a odnedavno kandidat za ministarsko mjesto u državnoj Vladi. Ko je držao aparat, ne zna se i nije važno. Autorstvo u procjeni vrijednosti nije bilo bitno, kao ni tehnička neispravnost. Bitan je, međutim, urednik “Slobodne Bosne”, Senad Avdić, koji bi, prema presudi Općinskog suda Centar u Sarajevu, Komšiću, Hadžiću i Lagumdžiji trebao isplatiti 9.000 maraka, plus još nešto, taman da dođe na 15. I to zato što je objavljivanjem opisane fotografije ugrozio očeve i malodobnu djecu. Majke se ne spominju u presudi sudije Lejle Fazlagić.
Avdić je davno napisao, pa više puta ponovio, kako ga ne zanima ni lijeva ni desna vlast, već efikasna i sposobna. Kako je odlučio držati se tog stava, e tako je, nakon godina prijateljstva sa Lagumdžijom, pa i Komšićem, postao neko ko nanosi duševnu bol, dok je sudskim putem “Slobodnoj Bosni”, kao jedinom sarajevskom printanom mediju koji ne služi nekoj političko-interesnoj (može i obrnuto) opciji, poručeno da 15.000 lako može biti i 150.000 maraka, odnosno koliko god treba, sve dok taj tjednik ne propadne ili od propasti pobjegne korporaciji u kojoj loše vijesti o “našima” prosto ne izlaze sve dok je to u interesu vlasnika kapitala.
S pravom je i još većom ironijom Senad Avdić ljut na, pored ostalih, sarajevsku gradsku vlast i gradonačelnika Aliju Behmena, koji poručuje kako će na svaki mogući način zaštiti počasnog građanina Sarajeva Petra Lukovića i njegove e-novine od gašenja što im prijeti ukoliko Emir Kusturica sudskim putem dobije 20.000 eura odštete, koliko traži zbog toga što je pomenuti beogradski portal prenio tekst o vezama reditelja sa srpskim obavještajnim podzemljem. I Avdić je, naime, građanin Sarajeva, tužen je jer je tekst o političkom reketu ilustrirao fotografijom izloženom svakome kome je do Facebooka – dakle, prenio ju je sa jednog medija na drugi – i u tom istom tekstu nije objavio ništa što nije tačno. Mali je problem, međutim, u tome što je Alija Behmen gradonačelnik Sarajeva postao voljom svog partijskog šefa Lagumdžije, dok Avdića, da ponovimo, ne zanima ni lijeva ni desna vlast. Niti služenje istoj. Lukovića bi, pak, mogla zapasti kolateralna korist: SDP bi mu mogao pomoći da spasi novine, a sebe predstaviti kao zaštitnika slobode medija, sve dok su ti mediji – tamo daleko.
Moglo bi se, naravno, Senadu Avdiću i inače, a u ovom slučaju naročito, zamjeriti štošta. To što, recimo, nije crnom trakom sakrio dječije oči i zaštitio ih od onoga od čega ih, inače, očevi ne štite. Naime, istoga, ali istoga dana u kojem je “Bosna” objavila “spornu” fotografiju, Željko Komšić je svu svoju obitelj pokazao novinarima jednog obiteljskog magazina. Lagumdžija, pak, nije ni na jedne izbore izašao da glasa, a da pod rukom nije imao suprugu, dok je u naručju držao sina. Porodi Hadžićeve žene su, naravno, uredno medijski bilježeni, baš kao da je uspjeh mlađahnog socijaliste proporcionalan broju nasljednika imetka što ga je volšebno stekla njegova najbliža obitelj, dok je on radio za plaću i suverenu Bosnu i Hercegovinu.
Državni neprijatelj br. jedan
Ni Avdić ni “Slobodna Bosna” nisu tuženi zbog onoga što je u novinama pisalo. A pisalo je, je li, kako je Federalna uprava policije dokumentirala i potvrdila navode sarajevskog biznismena Nihada Imamovića, prema kojima je SDP-u trebao platiti dva i po miliona maraka u kešu, kako bi izmjenama regulacionog plana u općini pod kontrolom socijaldemokrata mogao nastaviti gradnju poslovnog objekta. Slučaj je, uzgred, star dvije i po godine, ali sudskog procesa vidio nije. Niti će u dogledno vrijeme, pošto je SDP u ovom trenutku najmoćnija stranka tamo gdje većinu čine Bošnjaci.
Tako je, eto, Senad Avdić, jedan od najbolji pisaca u povijesti bosanskog novinarstva, autor za kojeg je davno rečeno kako mu mozak radi brzinom intel-pentiuma, postao državni neprijatelj broj jedan. Naravno, u sistemu u kojem je između Lagumdžije i države znak jednakosti. I tako se, što je jednako važno, pokazalo kako se, kada su medijske slobode u pitanju, Lagumdžijina vlast ne razlikuje od prethodnih. Nije zato loše podsjetiti kako je, u vrijeme kada je “Feral Tribune” u Sarajevu bio obožavan i kada su se bošnjački prvaci utrkivali kako u kupovini tako i u istupima za taj tjednik, novinar iz Lukavca Samir Šestan pokrenuo satirični magazin “Polikita”. Odjednom su se zaljubljenici u ismijavanje Franje Tuđmana našli u poziciji da budu ismijavani, pa je policija dobila nalog da, ako već ne može novinare, barem pokupi sve primjerke “Polikite” sa ulica i kioska.
I Avdić je, na sličan način, bio jedan od omiljenih Lagumdžijinih novinara, a “Slobodna Bosna” obavezna lektira crvene buržoazije, sve dok nije pokazao da novinar svoju vlast, po prirodi stvari, nema. Zato mu je šef SDP-a pokazao da neposlušnost ima cijenu. Ili, u prevodu, da je Bosna slobodna onoliko koliko vlast kaže. Problem je, međutim, što se još nije rodio onaj ko je Avdića ubijedio u takvu glupost. Zato je, valjda, danas jedina slobodna Bosna ona koju on uređuje i koja se, možda i više nego ikada prije, s pravom tako zove.