Boksač, košarkaš i plivačica

Ovogodišnji ZagrebDox u znatnoj su mjeri obilježili filmovi o sportašima. Svečano otvorenje pripalo je srednjemetražnom portretu Željka Mavrovića, naslovljenom “Irokez”, rutinskom i mjestimično nedovoljno artikuliranom uratku u kojem je njegov mladi autor Matija Vukšić uspio uhvatiti tek dva emotivno povišena trenutka: Mavrovićev prvi susret s bivšim trenerom

nakon 12 godina, te bolno nošenje s, čini se, nepopravljivim mentalnim i fizičkim stanjem kćeri koja je preboljela težak oblik meningitisa.

Za razliku od “Irokeza”, dugometražni američki dokumentarac “Nekoć braća” Michaela Tolaijana o ratom okončanom prijateljstvu Vlade Divca i Dražena Petrovića emotivno je natopljen od prve do posljednje minute.

Ti si moja čokolada…

Rađen u “pravom” američkom stilu – jasno, pregledno, s nepogrešivo izvedenim naglascima i pojednostavljenim pristupom ideo-političkom kontekstu, film pogađa ravno u srce svakog tko je ikad volio košarku i njezine zvijezde, osobito neponovljivu jugoslavensku generaciju s kraja osamdesetih. Iako je većina gledatelja bila na rubu plača, bilo je i onih koji su Divca, filmskog protagonista i naratora, optuživali za mistificiranje, pa čak i lažiranje velikog prijateljstva s Draženom, no njih je u samom filmu najbolje demantirala majka poginule legende, primivši srpsku košarkašu ikonu u svoj dom i rekavši da je znala kako su on i Dražen često i dugo znali razgovarati telefonom na početku svojih američkih karijera. Jedina nesumnjiva neistina koju Divac u filmu izriče ona je kad tvrdi da je tek u Americi shvatio da postoji više vrsta čokolada, jer da je u Jugoslavija bila samo jedna – Čokolada?! Tipično podilaženje američkim predrasudama o tzv. komunističkim zemljama, no to je ipak sitnica u dojmljivoj cjelini, sitnica čiji se trpak okus uvijek može zasladiti kakvom “Braco i seka”, ili “Mikado” čokoladom.

Treći film o sportašima koji zaslužuje isticanje jest “Đurđica Bjedov ili o sreći” Eduarda Galića s početka sedamdesetih, prikazan u okviru autorove kratke retrospektive. U samo 12-ak minuta Galić je uspio napraviti zaokružen, atraktivan i provokativan portret nekoć slavne splitske plivačice, naglasivši distancu koju je osjećala spram masovnih ceremonijalnih proslava svog olimpijskog zlata i srebra te spram licemjernog mistificiranja sportskih uspjeha uz istovremeno zanemarivanje elementarnih temelja za njihovo ostvarivanje.

Svježi dokumentarci

U to proklamirano kolektivističko doba, izjava mlade, pametne i (nakon poroda) zadivljujuće vitke žene o tome kako je jedva čekala da se zaborave njezine medalje kako bi umjesto svima pripadale samo njoj, bila je doista nesvakidašnje alternativan individualistički istup.

Regionalna konkurencija nije oduševila, a dominacija hrvatskih autora u njoj bila je tek djelomično opravdana kvalitetom njihovih filmova. Pored sjajnog eksperimentalnog doksa “Prolaz za van” Vedrana i Sanje Šamanović, koji smo već spominjali u jednoj ranijoj prilici, te dobrih filmova renomiranog Gorana Devića (“Poplava”) i mladog Davora Kanjira (“Moji dobri i lijepi prijatelji”), najviše je pružila Vanja Sviličić uratkom “Jesam li sretna?”, u kojem

kamerom ulazi u radnu svakodnevicu hotelskih sobarica i direktno, bez ijedne namještene situacije a kamoli stereotipnih intervju-rješenja, svjedoči djeliću života kakav zaista jest. Svojevrsni nulti stupanj dokumentarizma, lišen stilskog cifranja i retoričkog pumpanja, film “Jesam li sretna?” jedan je od svježijih hrvatskih dokumentaraca posljednjih godina.