Demonstracije 2

Dok se stvari događaju, refleksija o njima ne može biti drugo doli work in progress, nezavršeni proces koji, zbog izvanjskog povoda kao što je tjedno izlaženje ovih novina, mora biti isprekidan omeđenim tekstovima. Ali ne u smislu žurnalističkog, a kamoli teorijskog patroniziranja nad praksom događanja demonstracija, već kao skromnog pokušaja teoretiziranja dosadašnje prakse. Događaj demonstracija pokušat ću analizirati kao politički, što je teže, a onda i kao medijski trenutak, što je zbog nasilno sprovedene zapuštenosti svih medija, nažalost, puno lakši posao.

Ad 1) POLITIKA: Očito je da demonstracije otvaraju, rečeno na tragu Badioua, političku sekvencu u subjektiviranju ovdašnjeg stanovništva, koja je u nas iznimno rijetka. Namjerno ostajemo pri neodređenijim kvalifikacijama sudionika pobune (radno funkcionira i npr. mnoštvo, dok nemamo klasnu analizu pobunjenih) da ne bismo odmah bili pojedeni od nemogućeg izbora između (navodno etničkih) Hrvata i (navodno neetničkih) građana kao subjekata demonstracija. Pravi izraz bio bi: buđenje političkog naroda. No, ono što je jasno, usprkos nekim parolama s ulice i medijskim spinovima iz “Jutarnjeg lista”, da o nekakvom hrvatskom proljeću, srećom, više ne može biti riječi.

Iako blokade, usmjerene protiv ljevice više no desnice (čak i nakon iskustva postfašističkog bala vampira devedesetih!), postavljene u mainstream još 1971, znaju isplivati. Tako novinara i komentatora Tihomira Ponoša u “Novom listu” viđeni odnos prema ciljevima prosvjeda potiče da ih okarakterizira kao kritiku svega postojećeg. To postojeće on i nabraja: vlast, opozicija, političke stranke, mediji, ekonomski sustav, krupne kompanije… Nedostaju samo vladajućima zabranjene K-riječi: kapitalizam i komunizam. Sudeći prema maršrutama koje se odrađuju u dvodnevnom ritmu, to je istina. Iako postoje i drugi, antikapitalistički i utopijski ciljevi, koji su vezani više uz vremensku no prostornu os pobune. Poput zahtjeva, kako organiziranih tako i anarhičnih, za više direktne demokracije i svojevrsnog vraćanja otuđene moći narodu. Prema Ponošu, potpuno na liniji nekadašnje sinergije staljinizirane partije i nacionalista, pretvorene u stanje hrvatskog stranačja, takav pristup (citat: “gotovo do razine negacije”) – kritika svega postojećeg – ne ostavlja prostora za fino nijansiranje. A to fino nijansiranje odvija se, naravno, na dvorovima, a ne na ulici.

Kada bi zaista postojalo neko kvalitetno novinarstvo, ne istraživačko već puka objektivnija kronika dvorskog života, i to bi bilo zanimljivo znati. No, ni toga u nas nema na način kvalitetniji od kvalitete praćenja uličnog događanja. Umjesto toga, dominira medijski bijeli šum, što je današnja glavna svrha proizvodnje tzv. masovnih medija. A na dvorovima, a ne na ulicama, jest redovno izvanredno stanje. Odatle se treba bojati nasilja, a ne od uličnih huligana, koji su sada samo anarho-individualistički refleks obrane od građanski pristojne vlasti.

Ako je politički cilj demonstracija bio izazvati prijevremene izbore i potaknuti smjenu vlasti, one su u tome već uspjele. Tko će na savjetovanje na Pantovčak, kod predsjednika, tko u Banske dvore, kod premijerke? Hoće li prije biti raspisani opći izbori, pa referendum oko ulaska u EU ili obrnuto? To su pitanja koja su sada povezana sa strategijama preživljavanja političke kaste, pojedinačno i u cjelini. Ona si ih sama, kao odsudna, postavlja, a mi koji joj ne pripadamo, bez obzira na to jesmo li je izabrali ili ne, možemo uživati u tom igrokazu uznemirenih sjena, koje su u panici zbog “izgubljenog doticaja s narodom”. Unutarstranačke borbe, u trenutku kada je politička sekvenca u životu naroda zahvatila čak i one koje još uvijek zovemo političarima, sigurno bjesne. Najžešće opet sigurno u HDZ-u, no u mjeri u kojoj je on imaginarna “stožerna stranka hrvatskog naroda” podrhtava cijeli panteon. Nije čudo što on onda kolektivno vidi Bruxelles kao svoj glavni grad spasa u za političare sigurnijoj luci od domaćih. No, čak i u takvom raju za vladajuće kao što je EU, ne mogu svi izborno ili neizborno preživjeti.

Za ljude na ulici ti su problemi Markovi konaci. Različite grupe posvuda upravo sastavljaju svoje popise zahtjeva usmjerenih prema vlasti ili, u boljem slučaju, politički artikuliraju svoju novoostvarenu subjektivnost, propitujući ne samo ciljeve već i metode svog budućeg političkog djelovanja. Presija događanja, prema kojoj mediji traže da se brzo artikuliraju “pozitivni” stavovi, jer nam inače navodno prijeti nihilizam neartikuliranosti, koji se brka sa svjesnim ostajanjem u negativitetu, ne bi trebala biti prva briga prosvjednika. Najdragocjeniji politički doprinosi protestnih događaja su upravo u isprobavanju i eksperimentiranju s oblicima direktne demokracije, koji na licu mjesta moraju rješavati problematiku političkih odluka koje među heterogenim akterima stalno iskrsavaju. Bivanje na ulici, poput rada na dosjetki i vicu, nadograđuje za većinu neočekivani događaj povratka politizacije, obnove društvene kritike i stavljanja na diskusiju raznolikih načela i strategije borbe. Šarolikost izraženog antikapitalizma učinila je da jeftina dosjetka mainstreama o lijevom i desnom političkom skretanju od jedinog pravog (njihovog) nadpolitičkog puta, više ne pali. Pitanje reforma ili revolucija ponovno je legitimno i može se politički postaviti.

Ad 2) MEDIJI: Dok političko pipanje po novom teritoriju u gustom vremenu od samo nekoliko tjedana može ubrzati povijest nadoknađujući praznjikave godine rijetkog vremena tavorenja u postojećem, jasno je da glavni mediji nisu zamašnjak nikakvih produktivnih promjena. Novinarstvo kao čuvar naroda od samovolje političke klase uigrano je ovdje već okrenulo ćurak naopako: u pravilu čuva postojeću vlast od naroda, dok se demokratski ne prestroji uz novu. Ti novi psi čuvari, kako medijsku klasu “tržišnog novinarstva” zove Serge Halimi, i sam novinar “Le Monde diplomatiquea”, zajedno sa svojim svijetom tajnih dvorskih sporazuma, čine budućnost novinarskog poziva krajnje tmurnom i neizvjesnom spram mogućnosti krahova, proizvedenih iz političkih a ne direktno tržišnih razloga. Mediji u sistemu stranačkih monopola, a u trenutku krize stranačke demokracije i discipliniranja svih, pa i onih koje smo nekada zvali alternativom mainstreamu, teško se odupiru svojoj propasti. Financijeri, beziznimno društveno moćni pripadnici vladajućih, trebaju ih da ih sada aktivno brane. Takvo, uistinu u odnosima moći objektivno na strani jačih novinarstvo demonstrantima ne treba. Imaju li snage za proizvodnju kontra-javnosti, ostaje da se vidi.