Liberalni antinacionalizam
U diskursu naknadne autostilizacije – ponovno glavne struje naše inteligencije – u građansku disidenciju spram nekada socijalističke stvarnosti, ta metamorfoza ne bi bila toliko po sebi pogubna da ne povlači za sobom i sve one žive, ali anonimne ili češće mrtve muškarce i žene, koji su sav svoj život uložili u socijalistički projekt. Pa makar bili i njegovi najžešći kritičari, kao što su to bili filozofi i znanstvenici okupljeni oko časopisa “Praxis”. Teza da je svaka lijeva kritika tadašnje vlasti objektivno radila za stvar građanske restauracije, a čega je najveći dokaz da se ta restauracija realno i dogodila, spada u korpus bazičnih ideologema “kapitalističkog realizma”, čiju intelektualno tugaljivu, a životno tragičnu vulgarnu svakodnevicu moramo podnositi.
No, sada kad se prave prve srednjoročne inventure dvije posljednje “demokratske” dekade naših života, a koje su u nas sve odreda sofistički dvosmislene (da li je taj razvoj bio crni ili bijeli pokazat će vrijeme), nije moguće izbjeći i pitanje: a do čega nas je dovela disidencija spram nacionalističke vlasti u tom razdoblju?
Ni liberalizam ni sloboda od identitetskog nasilja
Naravno, štreberski prigovor glasi da u demokraciji nema disidencije. No, istina je baš obrnuta. Disidencije nije bilo u našem samoupravnom socijalizmu. Postojala je naravno šačica neprijatelja, uglavnom radikalno nedemokratske provinijencije. No, da mase obrazovanih ljudi u stvaralačkoj snazi traže politički ili barem ekonomski azil, da prežive sreću usrećivanja demokracijom, to nije opis razdoblja od 60-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća. To je opis vremena nakon demokratskih promjena, a ustvari mračnog raspada. No, i u toj situaciji su pametnije izbjeglice (vanjske i unutarnje emigracije), a izbjegli su uglavnom takvi, izbjegavale svoju identifikaciju s disidentsvom. Disidentima su ih uporno pravili domoroci kad su, kao aparatčici novih poredaka, osjetili potrebu da se i s takvima javno pomire i zavedu ih pod svoj poredak.
Nešto drugo je tu bitno. Bitno je da je zajednički nazivnik najvećeg dijela otpora novim vlastima u posljednja dva desetljeća ideološki čitljiv kao neka od varijanti liberalnog antinacionalizma. Naravno, on nije bio u svih protagonista našega političkog života – nekad u opoziciji a sada na poziciji – isti. Za pokušaj znanstvene snimke stanja svijesti nas domorodaca, pobunjenih prvenstveno protiv svojih krivih proroka i lažnih careva, interesantno se informirati u knjizi Stefa Jansena “Antinacionalizam, Etnografija otpora u Beogradu i Zagrebu” (Biblioteka XX vek, Beograd, 2005.). No, bio je to gotovo beziznimno baš liberalni antinacionalizam. U druge Hrvatske, u ljudsko-pravnih, mirovnih, ekoloških, ženskih aktivista civilnog društva, u opozicijskih medija (na lijevo artikuliraniji način u “Arkzinu” i “Bastardu”, više intuitivno u “Feralu”). Svi oni, ovo je i samokritika, htjeli su više prave demokracije, pravog višestranačja, pravog civilnog društva, prave, čitaj liberalne, slobode.
A što su, naravno ne sami, već zajedno sa surom desnicom, makar u opoziciji, realno proizveli? To da nemamo ni liberalizma ni slobode od nacionalizma. Uz rizik da samo ponovimo vulgarnost liberalnog “materijalizma”, ovaj put protiv njega samog, zaključujemo: proizveli su puku isporuku svoga stanovništva i teritorija špekulativnom svjetskom kapitalu. Uz smokvin list krajnje reducirano shvaćene pravne države. Koja je, načelno, ali ne i stvarno, odgovorna ako je netko manjinski diskriminiran rodno, etnički itd., ali to nije, ni načelno, ako netko umire od neimaštine, gladi i neprilagođenosti prilikama rubnog kapitalizma.
Za socijalistički patriotizam
Što onda ne valja s liberalnim antinacionalizmom? Da kritika nacionalizma, a ustvari rasističkih i šovinističkih ispada identitetskog nasilja, nije po sebi dovoljna, o tome smo već govorili. Možemo samo još jednom ponoviti riječi njemačkog sociologa i filozofa Maxa Horkheimera koji je, nakon iskustva fašističkog rata, izjavio da bolje neka šute oni koji bi da radikalno osuđuju fašističke pojave a da pritom neće govoriti o kapitalizmu!
A što se tiče tranzicijske vrste liberalizma, u svim strankama, a još više u kulturnom pogonu: ogavno u našem liberalizmu jest to što je baštinik vlasti koju su mu u krilo stavile preventivne kontrarevolucije 90-ih. Bez da je barem nakon toga smogao snage da se politički relevantno suoči s ratnim i mirnodopskim zločinima u svojoj zajednici. Dodatnu otegotnu okolnost takvoj liberalnoj poziciji, koja je po potrebi nacionalistička i antinacionalistička, naizmjence, čini nova situacija u kojoj “nacionalizam” može postati i polako postaje način otpora globalnim centrima kapitalske moći.
Zato nam umjesto liberalnog antinacionalizma treba neki novi socijalistički patriotizam. Takav paradoksalni patriotizam koji sigurno nije solidaran sa svim klasama, slojevima i grupama u svojoj domovini. Pa čak ni s ijednom posebnom klasom, slojem ili grupom, bezuvjetno.