Povratak je najvažniji kriterij

Povodom rasprave o poglavlju 23, u okviru kojeg se pretresa i ocjenjuje stanje u pravosuđu i zaštiti temeljnih ljudskih prava u Hrvatskoj, iznijet ću neke stavove i ocjene koje se na to odnose. One se temelje na neposrednom učešću u raspravama i analizama o stanju u pravosuđu i poštivanju temeljnih prava, uvidu u neke konkretne slučajeve, brojnim iskustvima pojedinaca i javnim zapažanjima onih koji prate stanje u ovoj oblasti. Naglasak je na položaju pripadnika nacionalnih manjina, a posebno na položaju pripadnika srpske zajednice.

Pravosuđe

U ukupnom sistemu pravosuđa treba izdvojiti tri glavna problema: (1) sporost u rješavanju; (2) nepristrano suđenje i jednakost pred sudovima; (3) postupci i suđenja za ratne zločine.

Sabor se odlučio za reformu pravosuđa, ali se to u pretežnoj mjeri svelo na organizacijske promjene sudova i sudovanja. Iza nove organizacije ključni problemi ostaju. Unatoč javnim obećanjima i nadanjima, broj neriješenih predmeta je prevelik. Ljudi godinama čekaju na sudsku odluku, u nekim predmetima i na nekim sudovima naročito. Evropski sud i Ustavni sud su prisiljeni kažnjavati državu radi te sporosti. U brojnim primjerima, ako ste tužili državu i još ako ste kao tužitelj srpske nacionalnosti, onda ste izrazito hendikepirani.

Jednakost pred sudovima je kompromitirana nekim zakonskim rješenjima, a još više konkretnim odlukama u kojima su stranke srpske nacionalnosti. Zakon o naknadi štete uslijed terorističkih akata svojim odredbama uglavnom onemogućava naknadu. Zakon o naknadi nematerijalne štete ne garantira naknadu za ubojstvo oca, majke ili kćeri. Presude se izvrću u svoju suprotnost, jer radi traženja naknade za ubojstvo najbližih, kao za kaznu dosuđuje im se obveza plaćanja parničnog troška. Država, kao najgori lihvar, zarađuje na tragediji koju je sama bila dužna spriječiti, pa je time za nju i odgovorna. Od tužitelja se traži da sam dokaže činjenice i okolnosti smrti, iako su spisi o tome kod državnog odvjetništva, policije i istražnog suca, jer je izvršen službeni uviđaj i svi oni su bili na licu mjesta. Očituju se da “toga nema” ili da “ne smiju dati”.

U poznatom “slučaju Varivode”, sud je u obrazloženju presude tužitelja kojem su ubijeni otac i majka “poučio” kako “nije učinio vjerojatnim da su mu roditelji stradali u zločinu”, iako su istražne radnje ukazale drukčije. Rugalica upućena tužitelju, bez obzira na to čime se formalno može pravdati, ruganje je pravosuđu.

Sudske odluke o naknadi za ulaganje u privremeno korištenu imovinu iskazuju se u više stotima hiljada kuna, koje vlasnici moraju isplatiti korisnicima. Sudovi se ne upuštaju u okolnost da je korištenje imovine i bilo kakvo ulaganje uvijek bilo protivno volji i interesu vlasnika, a on nije ničim mogao to suzbiti. Ne istražuje se kako je korisnik dobio imovinu u posjed, s kojom svrhom, u kakvom stanju, pod kakvim propozicijama. Ne ispituje se što je država smjela i morala učiniti s imovinom. Ne polazi se od općih pravila koje utvrđuje Zakon o obveznim odnosima. Zaboravlja se načelo zaštite vlasništva kao prvog prioriteta. Čak je i Vlada imala više osjećaja za pravdu od samih sudova, pa je donosila odluke kako će sama, na teret državnog proračuna, preuzeti isplatu ulaganja.

U progonu za ratne zločine utvrdi se da je netko počinio ratni zločin iako ključni svjedok, uz to i jedini, kaže kako “nije sto posto siguran da je baš optuženi počinitelj”. U konkretnoj atmosferi koja je navijački obojena, to stvarno znači: “Ne tvrdim da je dotični kriv.”

Problem je i kvalifikacija ratnog zločina. S istim sadržajem (ne)djela, pucanjem po tuđoj kući, jedan je pucajući po kući u kojoj je vlasnik s familijom vršio “općeopasnu radnju”, a drugi je, pucajući po tuđoj kući u kojoj nije bilo ljudi, “počinio ratni zločin”. Razlika nastaje samo prema tome tko je počinitelj a tko je žrtva.

Takvo pravosuđe ne može štititi ljude i njihova prava pouzdano i nepristrano, što mu je glavna društvena zadaća. Pouzdano i nepristrano pravosuđe mora imati suce s integritetom, mora imati pozitivnu i pravednu društvenu atmosferu i ne smije podlijegati nikakvim pritiscima, javnim ili prikrivenim. To, nažalost, sada nemamo, niti se to može steći za šest mjeseci.

Povratak kao proces i cilj

Povratak izbjeglica je najvažnije pitanje za srpsku zajednicu u Hrvatskoj, a trebalo bi biti i pitanje izrazito važno za Hrvatsku i mora biti odlučujući kriterij za zatvaranje poglavlja 23. Na temelju mnogih reakcija i poruka, moglo bi se zaključiti da Hrvatskoj nije do povratka, već do toga da se to zatvori kao državno pitanje, tako što će se na to staviti točka ili uskličnik. Tome ide na ruku i stav, otvoren ili prešutan, svih država, svih vlada, svih crkava…, koje bi radije preseljenje nego povratak.

To je izrazito protivno interesu Srba u Hrvatskoj i Srba izbjeglica. To je najgore kršenje ljudskih prava a, ironično, u kontekstu govorenja o elementarnim ljudskim pravima. Ističe se stav kako je prošlo puno vremena, kako ljudi nisu pokazali volju, kako je to njihov izbor, do krajnje ciničnog kako su upravo to željeli. Kako tu stoje stvari?

Povratak izbjeglica nije moguć bez stvaranja barem minimalnih uvjeta za opstanak, bez obzira na javne pozive, iskrene ili neiskrene, da se ljudi vrate. Kao da je povratak tek kupovina autobusne karte i prijevoz do nekog mjesta. Uostalom, stvaranje ozbiljnijih uvjeta i mogućnosti za povratak ljudi počeo je tek 2004. godine. Sve prije toga bile su humanitarne samilosti, koje nisu stimulirale već obeshrabrivale. Devet godina prije toga povratak je bio onemogućen državnim stavom, zakonskim rješenjima i političkim porukama.

Važna pitanja koja treba riješiti kao pretpostavke za povratak su:

Prvo, obnova kuća koja je ozbiljno započela upravo 2004. Na tome je urađeno najviše i to je, uz neke repove, u završnoj fazi. Ali i ovdje postoji detalj koji karakterizira javnu volju i (ne)moć. Dio obitelji još nema struju i više od deset godina žive s petrolejkama, iako su ranije imali priključak. Umjesto da se to svrsta iznad svih prioriteta, mudruje se o skupoći radova, o neekonomičnosti mreža, o racionalnosti ovoj ili onoj, a zaboravlja se da je to “racionalno rušeno” pod državnim pokroviteljstvom. Sada državni HEP ucjenjuje Vladu takvim racionalnostima. Vratite se iako nećete imati struju, cinična je poruka.

Drugo, stambeno zbrinjavanje bivših nositelja stanarskog prava, koje je neko rješenje iako nepravedno, nastupilo je iza 2007. godine, nakon što su sve stambene jedinice u kojima su ljudi stanovali i ostavili značajnu pokretnu imovinu date drugim ljudima, ne pitajući ih ni za zasluge niti za imetak. Teško je reći dokle je to stiglo, ali jasno je da se mnogi nisu javili i pitanje je hoće li im to biti omogućeno, a već se, pod izrazitim povećalom, gleda da li su se uselili, pojavljuju li se na stubištu, plaćaju li režije i pričuvu, jesu li potpisali ugovor o najmu…, s prijetnjom da im stan treba oduzeti. Nikoga nije briga što se radi o sirotinji koja je dobila stan, a nema za krevet i šporet. Najnovije je mudrovanje o dopuštanju prava na otkup. To se, međutim, ne dotiče brojnih drugih koji su stan ili kuću dobili na dar, postali vlasnici i iznajmljuju jer im ne treba. Jer, ne govorimo o biznisu, već o povratku kao ostvarenju ljudskog prava, humanosti i, u krajnjem, kao državnoj obvezi.

Treće, stanje osnovne infrastrukture na područjima povratka preduvjet je bez kojeg nema normalnog života. Na područjima povratka preovlađuje stanje svakovrsne zapuštenosti. Takvo je stanje putne (ne)povezanosti, opskrbe strujom i vodom, lokacija za odlaganje smeća… Kako bi se drukčije dogodilo da netko, radi privatne koristi, otrovni otpad iz TEF-a Šibenik dovozi u centar mjesta Biljane Donje, a da to nikoga nije briga. Biljane su mjesto povratka, u koje bi se trebali vratiti Srbi, dakle, za to nas mjesto “nije briga”, tu može i otrovni otpad.

Četvrto, nikakav povratak nije moguć bez da se stvore uvjeti za preživljavanje i opstanak. Jako dugo se upotrebljava pojam “održivi povratak”, ali više kao simbolično objašnjenje nego kao stvarne mjere koje se planiraju i provode. Oživljavanje prostora povratka može se i treba vidjeti kao dugoročan interes Hrvatske. Pusti prostori, dugi i široki kilometrima, bez ljudi i gospodarske aktivnosti, nesreća su, a ne nacionalni interes Hrvatske. To je sada neodrživo, a u skoroj budućnosti može postati nepopravljivo. Zdrava logika, ekonomska i politička, nalagala bi da se izbjeglice zamoli da se vrate i da ih se stimulira višestrukim mjerama. Pritom se mora iskoračiti iz šablona “svi su agresori, a agresori tu ne smiju biti”, što se nerijetko čuje i poručuje.

Hrvatska je nominirala područja od posebne državne skrbi, sad se govori o potpomognutim područjima, ali od toga nema ništa bez jasne strategije, dobrih planova i konkretnih ulaganja.

Čak i da zanemarimo dugoročni interes Hrvatske, ostaje činjenica da nije ni približno bilo ulaganja u stvaranje uvjeta za opstanak povratnika.

Provođenje Ustavnog zakona

Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina utvrđena je obveza poštivanja nekih konkretnih manjinskih prava, preko kojih se može ocijeniti status i položaj manjinskih zajednica. Važno pitanje je zapošljavanje u državnoj upravi i javnim institucijama po kriteriju učešća u broju stanovnika. Za povratnike je to bitno radi konkretnog zapošljavanja u državnoj službi, ali i kao pozitivna poruka o tretmanu pripadnika manjina i doprinos stvaranju pozitivne atmosfere prema pripadnicima manjina. Za pripadnike srpske zajednice to je dodatno važno zbog razbijanja rigidnog odnosa prema toj populaciji.

U političkoj javnosti uporno se ocjenjuje da je Hrvatska to normativno dobro riješila, zaboravljajući na pitanje da li se to poštuje. Brojna su i raznovrsna izbjegavanja da se odredbe zakona poštuju i provedu. Uostalom, Vlada je morala donositi posebne akcijske planove kako bi se poštivao zakon. No, nema organizirane akcije i javne poruke svim nadležnim organima da se Ustavni zakon mora provoditi. Zapošljavanje pripadnika nacionalnih manjina u sudstvu, policiji, državnim organima… dobiva počesto karikaturalne oblike tipa “napisao si da si srpske nacionalnosti, ali nisi napisao da pripadaš manjini” (?!).

Svježi primjeri se odnose na mogućnost nacionalnog izjašnjavanja povodom predstojećeg popisa stanovništva. Ljudi provjeravaju upis manjinske pripadnosti u matične knjige i žele ispraviti, odnosno promijeniti upis, želeći ostati pripadnici manjine. Nailaze na brojne činovničke zapreke, kojima im se namjera onemogućava.

Javna atmosfera je deklarativno prepuna slobode i demokracije, a životna praksa broji svakojake zapreke, pa i netrpeljivosti. To je znakoviti hrvatski raskorak.

Mogućnosti za političko djelovanje

Sam znam koliko je teško baviti se manjinskim položajem, stavljati na dnevni red i gurati probleme i potrebe manjinskih zajednica. Opet, naročito je teško hrvati se s problemima srpske zajednice u Hrvatskoj.

U tom smo poslu uvijek bili unaprijed hendikepirani nespremnošću društva i politike da se s tim suoče kao s hrvatskim pitanjem. Ako se to ne uredi na zadovoljavajući način, Hrvatska ne može biti uređena država ili će, kako je netko napisao, ostati “nedovršena država”. Dakle, ne radi se samo o sudbini manjinskih zajednica, radi se jednako ili još i više o Hrvatskoj.

Zastupnici manjina u Saboru, više nego neki drugi, razumijevali su i isticali upravo tu potrebu da Hrvatska što skorije postane uređeno društvo. Najlakše je to postići tako da se zakoni provode bez kalkulacija i jednako prema svima. U to još nismo ušli na iskren način.

Politička i društvena atmosfera

Povremene turbulencije koje se u društvu događaju, na neki način suspendiraju dobru volju i pozitivnu atmosferu, a negativni naboj se usmjerava prema manjinama, srpskoj posebno. To uvijek predstavlja korak natrag. Kad dolazi do javnog negodovanja, Srbi u Hrvatskoj su prvi na redu, uvijek i svi “kao takvi”. Nezadovoljnicima služimo kao odušni ventil, a političkoj vlasti kao amortizer. Za činjenice, istine, krivnje, dokaze i objašnjenja nitko ne pita, jer to javnosti nije važno, a zreli kreatori javnosti to ne propituju. Pamti se samo predstava.

Jasno je da hrvatsko društvo ne može biti bitno drukčije do ljeta 2011. i tu treba imati realna očekivanja, pa i mi, pripadnici manjina. To čak i nije prvi problem. Problem nastaje na pitanju možemo li, zrelo i odgovorno, sagledati što moramo činiti da bismo i nakon ljeta nastavili učvršćivati autoritet zakona i pravde, uspostavljati društvena pravila koja demokratsko društvo traži, stvarati atmosferu tolerancije i solidarnosti, bez animoziteta koji se navodno podrazumijevaju. Jer, u javnom se prostoru prolijeva suviše otvorene mržnje (npr. prema Srbima) zato što se to “podrazumijeva”, a protagonisti su uglavnom mladi ljudi koji nemaju nikakav iskustveni razlog za to. Tu se, dakle, ne radi primarno o “omraženima”, nego o tome da se to “podrazumijeva”.

Zabrinjava što na javnoj sceni nema suprotstavljanja takvom sindromu, iako je ta scena puna razboritih, racionalnih, realnih i poštenih ljudi. Nešto slično bi se moglo reći i za političke stranke, ali one, bit će, imaju svoje prioritete i kalkulacije.

Vraćam se poglavlju 23: vrijeme i događaji nisu pogodni za ozbiljan razgovor o toj temi, pogotovo ne za ozbiljan dogovor u koji se možemo pouzdati i za čvrsto uvjerenje kako će se proces pozitivno nastaviti. Previše toga takav optimizam dovodi u pitanje. Ni hrvatske institucije nisu se dobro postavile, teškoće su često podcijenjene, puno je olakog očekivanja, kao da se i ovdje sve “podrazumijeva”.

Kad se govori o zatvaranju poglavlja 23, pregovori se ne bi smjeli zatvoriti bez drukčijeg stvarnog odnosa prema navedenim problemima, kako bismo imali garancije da ćemo stvarno napredovati. Posebno treba istaći da se proces povratka ne smije zatvoriti, jer bi to bilo direktno upereno protiv velikog broja ljudi koji svoju dramu nisu prouzročili, ali i stoga što on nikad nije bio iskreno i dobrovoljno otvoren, nikad nije imao nepodijeljenu političku i društvenu podršku i nikad nije kvalificiran kao interes i obveza Republike Hrvatske.

(Autor je zastupnik u Saboru)