Sudski okvir za dinamitiranje

Poput mnogih drugih gastarbajtera s ovih prostora, Gojko Čizmić i njegova supruga Biserka mirovinu su željeli provesti u Hrvatskoj. Iako su porijeklom iz zapadne Slavonije, još prije rata kupili su kuću u vikend-naselju Zukvama kraj Zadra, između Nina i Vrsi, uložili nešto novca i obnovili kupljeni objekt. Kako Biserka nije zaposlena, cijelo se ljeto u toj kući brinula o gostima, jer su se Čizmići bavili i iznajmljivanjem. Gojko radi u “Mercedesovoj” tvornici u Stuttgartu. Imaju jednog sina.

Početkom rata, do njih su počele dolaziti ružne vijesti o uništavanju imovine hrvatskih građana čiji je jedini krimen bio taj što su bili Srbi, pa su se i oni prepali. Stoga su malo prije svog dolaska u ljeto 1992. nazvali susjede, koji su im rekli da se nemaju čega bojati i da slobodno mogu doći na kupanje. Samo dan kasnije, dok su Čizmići u Njemačkoj pakirali kofere, najveći zločinac rata 1991-1995, Nepoznati Počinitelj, postavio je eksploziv i u njihov dom. Eksplozija je potpuno uništila plod njihovog dugogodišnjeg truda i sve snove o mirnoj starosti u pitomom dalmatinskom krajoliku. Nikakva im utjeha nije bila činjenica da su postali dijelom minerske statistike Nepoznatog Počinitelja, onog istog koji je u Zadru i okolici uništio stotine, a u cijeloj Hrvatskoj tisuće kuća, gospodarskih objekata, automobila i strojeva. Uništeni snovi nisu se evidentirali. U spomenutom naselju, gotovo sve kuće vlasnika iz Srbije, kojih je bilo mnogo, srušene su, a pokradene su i one vlasnika hrvatske nacionalnosti.

Nepoželjni u domovini

Preplašeni i poniženi, Čizmići u tom trenutku nisu podnijeli nikakvu tužbu. Živjeli su Njemačkoj, a poruku koja im je miniranjem poslana razumjeli su savršeno: u svojoj domovini više nisu bili poželjni! Ipak, kako su godine prolazile, Gojko Čizmić odlučio se na pravnu bitku. Vjerovao je da su se stvari promijenile, da se promijenila politika, da se promijenilo pravosuđe i da će na sudu ostvariti svoja prava. Stoga je 2004. podnio zahtjev za naknadu štete. Nažalost, hrvatski su sudovi njegov zahtjev odbili i još mu naložili plaćanje sudskih troškova. Čizmić se žalio, ali je njegova žalba odbijena. Za kraj, umjesto pravde i pravedne odštete, dobio je rješenje kojim će se država, zbog toga što je odbio platiti sudske troškove, namiriti prodajom druge njegove imovine na javnoj dražbi. Naime, Čizmić je zajedno sa sestrom naslijedio derutnu obiteljsku kućicu, u kojoj su rođeni, u Gornjoj Kovačici kraj Grubišnog Polja, i nešto malo zemlje oko nje.

Propao je i pokušaj odgađanja javne dražbe. Kako je ovaj tekst pisan prije njenog održavanja, a ona je zakazana za 17. ožujka u zgradi suda u Grubišnom Polju, nije nam poznato je li Čizmić ostao bez svoje polovice rodne kuće niti kako je uopće podijeljena neetažirana kuća od pedesetak četvornih metara. Njegova sestra Nevenka Čizmić, koja nas je dočekala ispred kuće u Gornjoj Kovačici, zgranuta je ovakvim raspletom.

– Ne razumijem kako je to moguće niti kako netko može kupiti polovinu ove kuće. Kako se ona može podijeliti? Uopće nemam snage o tome govoriti, ovo je kuća u kojoj smo odrasli, s našim roditeljima Aleksom i Jovankom. Ne mogu shvatiti da bi je brat mogao izgubiti samo zato što je tražio pravdu za svoju drugu kuću. Nažalost, mislim da je jedini razlog zbog čega mu se ovo događa to što je Srbin, jer nikome ništa nije skrivio – kaže Nevenka.

Odgovor na pitanje kako je moguće da građanin ostane ne samo bez odštete za uništenu imovinu, nego i bez ostale imovine koju posjeduje, izuzetno je kompliciran, kao što je kompliciran bio i proces etničkog čišćenja Srba u Hrvatskoj, kojeg su ovakve situacije rezultat. Miniranje objekata bio je specifičan oblik državnog terora.

Jedan od najboljih primjera za to je Bjelovar s okolicom, gdje je za vrijeme rata minirano oko 800 stambenih i gospodarskih objekata, a da nitko za to nije odgovarao. Prošle godine o tim je zločinima u Saboru govorio IDS-ovac Damir Kajin, ali bez reakcije nadležnih tijela. Postoje stotine svjedoka u cijeloj Hrvatskoj koji kažu da su miniranja organizirali lokalni politički i policijski dužnosnici.

Zakonska infrastruktura

U Karlovcu su policajci osiguravali ulice oko kuća koje su bile određene za rušenje, kako ne bi nastradao netko od građana. U drugom dijelu Hrvatske, smrtno je stradao i jedan član obitelji Stjepana Mesića, kojem je kuća minirana greškom: mineri su mislili da je srpska. Paralelno s akcijama miniranja na terenu, obavljen je i finiji dio posla u institucijama. Sudovi, od najnižih općinskih do Ustavnog suda, DORH, Sabor i Vlada stvorili su okvir da tisuće ljudi kojima su kuće minirane ostanu bez svojih prava. Treba naglasiti kako su to sve bili ljudi koji su se oglušili o poziv na pobunu.

Kada je HDZ-ova vlast 1996. shvatila kako je zahtjeva za naknadu štete nastale miniranjem izvan zone ratnog djelovanja naprosto previše i da bi država kada bi obeštetila žrtve bankrotirala, Vladimir Šeks je predložio ukidanje dijela Zakona o obveznim odnosima koji je žrtvama omogućavao odštetu. Pravni vakuum potrajao je sve do 2003, kada je Račanova vlast izglasala Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija. Nažalost, u skladu s nadahnutom izjavom tadašnje ministrice pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović, koja je jednom prigodom pred ovim novinarom izjavila kako “Srbi neće dobiti nikakav novac da ga nose kamo ih je volja, nego će dobiti pržinu, pa neka grade”, novi zakon odštetu predviđa samo za štete nastale smrću i tjelesnim povredama, a odšteta za imovinu je isključena. Građani kojima su minirane kuće upućeni su da svoja prava ostvare temeljem Zakona o obnovi, tako da su mnogi, npr. obitelj Šuša iz Zadra, trebali pristati na obnovu kojom bi dobili kuće od sedamdesetak kvadrata umjesto odštete za nekretninu površine 1.700 kvadrata.

Javni interes?

Ustavni je sud u studenom 2008. ustvrdio kako je intervencija zakonodavca iz 1996, kojom je žrtvama miniranja ukinuto pravo na odštetu – opravdana. Štoviše, smatraju mjerodavni zaštitnici hrvatskog Ustava, ta je odluka imala legitiman cilj usmjeren na ostvarenje javnog ili općeg interesa! S druge strane, nevladine udruge smatraju kako se tom odlukom Ustavni sud upustio u političku ocjenu učinka potencijalno mogućih pozitivnih rješenja nadležnih sudova u korist tužitelja.

Kako bi pokazali da beg nije cicija, istom su prigodom ustavni suci odredili da se tužiteljima ne naplaćuju sudski troškovi i da se ovrhe obustave. Slijedom odluka Ustavnog suda, oglasila se i Vlada, koja je u svibnju 2009. donijela odluku kojom se otpisuju nenaplaćene tražbine troškova parničnog postupka dosuđenih RH pravomoćnim presudama donesenima nakon 31. srpnja 2003, u postupcima pokrenutim temeljem članka 180 ZOO-a. Svi oni koji su, poput obitelji Čizmić, zahtjev za naknadu štete podnijeli iza 2003, prema stavu ministarstva pravosuđa “nisu imali osnove očekivati uspjeh u takvom sporu, jer je Zakonom izrijekom propisano da se šteta na objektima ne nadoknađuje u novčanom obliku, nego da se objekti obnavljaju u skladu sa Zakonom o obnovi”.

Drugim riječima, Gojko Čizmić i brojni drugi danas nemaju druge nego platiti sudske troškove, u iznosima koji se penju i do 200.000 kuna. Mnogima od njih uzima se veći dio mirovine, mnogima je blokirana imovina, a mnogi će, poput Čizmića, možda ostati bez nje. Nevladine udruge Documenta, Pravda iz Bjelovara, GOLJP i mnoge druge, traže od zakonodavca da, bez obzira na postojeće odluke, od plaćanja sudskih troškova oslobodi sve građane, jer kako god Državno odvjetništvo, sudovi i Vlada postavili stvar, ostaje činjenica da su tisuće hrvatskih građana, kojima je minirana imovina, ostali i bez te imovine i bez sigurnosti, a sada su u poziciji da ostanu bez svega što posjeduju. Na problem svojevrsne legalizacije etničkog čišćenja nevladine udruge upozoravaju i međunarodne institucije, pogotovo tijela EU-a, od kojih se nadaju da će u svjetlu ocjenjivanja poglavlja 23 izvršiti pritisak na Hrvatsku da obustavi diskriminaciju jednog dijela građana.