Lice i naličje politike intervencionizma

Neometani tijek “arapskih revolucija” prošlog su tjedna prekinule brutalne reakcije režima u Bahreinu i Libiji, te posljedični upadi stranih vojski u te dvije zemlje, iako sa sasvim suprotnim ciljevima. Dok su vlade Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata dvije tisuće kopnenih vojnika poslale u Bahrein da skrše proteste i zaštite tamošnji režim, avijacije zapadnih zemalja pod mandatom Ujedinjenih naroda započele su zračne napade na vojne ciljeve libijskog diktatora Moamera Gadafija kako bi učvrstile zonu zabrane letenja i “zaštitile civilno stanovništvo”. Obje intervencije, a naročito libijska, prva velika međunarodna intervencija nakon napada na Irak 2003. godine, izazvale su u svjetskoj javnosti polemike o opravdanosti politike intervencionizma, unatoč činjenici da su napadi na Libiju jedna od rijetkih međunarodnih intervencija koja je uopće dobila odobrenje Vijeća sigurnosti UN-a.

Kontroverzama je doprinijela i činjenica da se upad strane vojske u Bahrein dogodio samo dva dana nakon posjeta američkog ministra obrane Roberta Gatesa toj otočnoj kraljevini, pri čemu se on, kako javljaju mediji, odbio susresti s tamošnjom opozicijom. Zato se saudijsko-emiratska intervencija uglavnom tumači kao prikrivena operacija Sjedinjenih Država koje žele očuvati bahreinski režim jer on podržava njihove strateške interese. To tumačenje koristi se i kao argument antiintervencionista o dvostrukim standardima Zapada koji, kako kažu, s jedne strane bombardira Libiju, a s druge ne sankcionira savezničke režime Jemena i Bahreina, čije vlade također nastoje brutalno ugušiti prosvjede.

Američki interesi u Bahreinu

Amerika u Bahreinu ima višestruke interese koje bi nestabilnost režima mogla ugroziti: prosvjedi šijita mogli bi se masovnije preliti u Saudijsku Arabiju koja leži na nafti i također ugnjetava svoju šijitsku manjinu. U Bahreinu je smještena Peta flota američke mornarice, a njezina vojska praktički kontrolira jednu petinu te malene države. Bahrein je i zemlja koja se najviše približila konceptu ekonomije slobodnog tržišta, a kao kruna geostrateških interesa, Bahrein i Saudijska Arabija tvore snažnu protutežu agresivnom iranskom režimu koji uz pomoć tamošnjih šijita želi ugroziti njihove sunitske režime i uspostaviti regionalnu dominaciju.

Štoviše, neki komentatori smatraju da su sukobi u Bahreinu manifestacija “saudijsko-iranskog hladnog rata”, te da su Saudijci, iako inače neskloni otvorenim upletanjima, nakon konzultiranja s Amerikancima reagirali jer su shvatili da su šijitski prosvjedi u Bahreinu i njihova egzistencijalna prijetnja, budući da na naftonosnom istoku zemlje imaju diskriminiranu šijitsku manjinu. S druge strane, bahreinski šijiti, koji su obespravljeni unatoč 70-postotnom udjelu u tamošnjem stanovništvu, tvrde da nisu iranske marionete, te da se, kao i dio sunita, zalažu za reformu sustava, a ne za iransku dominaciju. Unatoč tome, bahreinski prosvjedi u regiji se uglavnom tumače kao sektaški, a upad saudijskih vojnika u tu zemlju osudili su brojni šijitski vođe, od šefa Hezbolaha Hassana Nasrallaha i iračkog premijera Nourija al-Malikija do iranskog ajatolaha Alija al-Sistanija, zbog čega se strahuje od porasta sektaškog nasilja u drugim arapskim zemljama.

Intervencija u Libiji uslijedila je, pak, nakon eskalacije nasilja koje Gadafijeva vojska provodi protiv pobunjenika, ali i lobističkih nastojanja predstavnika tih pobunjenika koji su od zapadnih zemalja zatražili uspostavu zone zabrane letenja, ali ne i slanje kopnene vojske i okupaciju. Nakon konzultacija koje su se održale u Parizu, kojima se prisustvovao i predsjednik Arapske lige u ostavci i predsjednički kandidat u Egiptu Amr Musa, na hitnoj sjednici Vijeća sigurnost usvojena je rezolucija koja dozvoljava “sve potrebne mjere za zaštitu civilnog stanovništva”. Rezoluciju je podržalo deset zemalja, među kojima i Libanon i tri afričke države, dok su stalne članice Rusija i Kina, te privremene Brazil, Njemačka i Indija bile suzdržane. Unatoč inicijalnim obećanjima, sve arapske zemlje osim Katara odbile su sudjelovati u uspostavi zone zabrane letenja, pa su se izjalovile nade zapadnih zemalja da će njihovo prisustvo ukloniti percepciju napada kao kolonijalne intervencije. Ipak, na novinskoj konferenciji u Kairu, Musa je rekao da Arapska liga “poštuje rezoluciju i nije s njom u kontradikciji”.

Cinizam europskih saveznika

Nakon vojnih uspjeha tijekom vikenda, početkom tjedna došlo je do nesuglasica među NATO saveznicama koje su se pokušale dogovoriti o preuzimanju kontrole nad operacijom. Do neslaganja je došlo zbog nesudjelovanja Njemačke, nevoljkosti Francuske da kontrolu nad operacijama prepusti alijansi, ali i zbog apela Turske da se hitno prekine s napadima. Na sastanu NATO saveza u srijedu ujutro ipak je dogovoreno da će on nadgledati embargo na trgovinu oružjem, a vjerojatno i zabranu zone letenja, ali neće sudjelovati u zračnim napadima. “Politički nadzor” neće biti u rukama Sjevernoatlantskog vijeća, već članica koalicije u kojoj bi trebale sudjelovati i arapske zemlje i one koje nisu u NATO savezu.

Intervencija u Libiji izazvala je polemike u SAD-u, pri čemu su većina medija, stručnjaka i političara, ali i sam Pentagon bili protiv uplitanja. Štoviše, administracija predsjednika Baracka Obame sve donedavno bila je izrazito protiv toga, no stvari su se promijenile nakon eskalacije nasilja, uvjeravanja od strane Francuske i Velike Britanije, te podrške Arapske lige i mlitavog protivljenja Kine i Rusije. Unatoč otporu Pentagona zbog preopterećenih resursa u Iraku i Afganistanu, Obama je popustio “demokratima jastrebovima”, državnoj tajnici Hillary Clinton i potpredsjedniku Josephu Bidenu, i autorizirao akciju, ali bez rasprave u Kongresu i uz, većini javnosti, nezadovoljavajuće obrazloženje.

Najčešće zamjerke svode se na spomenute dvostruke standarde, pa se brojni komentatori pitaju zašto se reagira u Libiji, ali ne u Jemenu i Bahreinu ili, primjerice, Burmi i Kongu, gdje se također događa ili se događalo “nasilje koje destabilizira regiju ili prijeti svjetskom miru”, kako je to objasnio Obama i kako zahtijeva povelja UN-a. Britanski politolog i stručnjak za globalnu sigurnost Paul Rogers smatra da je naročiti cinizam prisutan kod europskih saveznika, Francuske, čiji su tehničari krajem veljače još radili na unaprjeđivanju libijskih vojnih aviona francuske proizvodnje, te Italije čije obrambene kompanije još imaju važeće ugovore s libijskom vojskom.

Buđenje “Powellove doktrine”

Zamjera se i da Libija nije strateški interes Amerike, te da će se, ukoliko zona zabrane letenja ne uspije, neminovno pojaviti potreba slanja kopnene vojske. Protivljenje intervenciji izrazio je i zapovjednik NATO-ove intervencije na Kosovu Wesley Clark, a neki intervencionisti zabrinuti su da je nevoljkost tamošnjeg vojnog establišmenta pokazatelj ponovnog buđenja “Powellove doktrine”, stava državnog tajnika Colina Powella u administraciji Georgea W. Busha da svako uključivanje treba “jake snage, jaku međunarodnu podršku i jasnu izlaznu strategiju”.

Američki politolog George Friedman piše da je najslabija točka ove akcije činjenica da njezina namjera nije sasvim jasna, ali isto tako i da zaštita civila na istoku u kombinaciji s napadima na Gadafijevu infrastrukturu logično dovodi do zaključka da je cilj smjena režima. On smatra i da je pogrešno vjerovanje zapada da sve arapske zemlje u kojima se događaju revolucije podjednako žele liberalnu demokraciju. Dapače, prema Friedmanu u Libiji se ne događa masovni liberalno-demokratski ustanak, već rivalska plemena na istoku nastoje ugrabiti moć. Budući da se ovdje očigledno radi o “ratu zbog ideologije”, ta bi ideologija trebala biti jasna, baš kao i situacija na terenu, no umjesto toga “ideologija je rastrgana između koncepta suvereniteta i obaveze interveniranja, dok je situacija na terenu još nejasnija”. Zbog toga, piše Friedman, “intervencija može uspjeti, ali nije sigurno da će ishod dovesti do moralno superiorne države”. On smatra i da je za Gadafija ova borba egzistencijalno pitanje, zbog čega je izvjesno da će se on boriti do kraja. Zbog toga bi moglo doći do potrebe za produbljivanjem intervencije, na koju saveznici, međutim, nisu spremni, niti za nju imaju strategiju.

Libijska opozicija

Prvi obrisi novog libijskog vodstva počeli su se nazirati krajem veljače, kada su Gadafija napustili veleposlanik u Indiji Ali al-Essawi, te ministri pravosuđa Mustafa Abdel-Jalil i unutarnjih poslova Abdel Fatta Younis, koji je sada šef pobunjeničke vojske. Oni predstavljaju Prijelazno narodno vijeće koje je lobiralo za podršku zapadnih zemalja. Abdel-Jalil rano je došao u sukob s odvjetnikom iz Bengazija Abdelom Hafidhom Ghogom oko ovlasti i pozicija u Vijeću, no sukob je uskoro saniran, pa je odvjetnik postao glasnogovornik, dok je Abdel-Jalil izabran za predsjednika Vijeća. Neki analitičari ovu razmiricu tumače kao izraz plemenske osnove libijskog društva i argument protiv podržavanja opozicije o kojoj se zna malo ili ništa. No, Vijeće tvrdi da legitimitet crpi iz niza gradskih vijeća na pobunjeničkom teritoriju, koja su se brzo formirala upravo zahvaljujući decentraliziranosti državnog ustroja. Vijeće tvrdi da nema secesionističkih pobuda, a kao službeno vodstvo opozicije prva ga je priznala Francuska.

Za i protiv intervencije

Richard Falk, američki pravni stručnjak i bivši izvjestitelj UN-a za palestinska područja, javnost koja u Americi diskutira o intervenciji u Libiji dijeli u četiri tabora: na realiste, koji se protive intervenciji iz praktičnih razloga kao što su nesiguran ishod, veliki troškovi, preopterećenost američke vojske i nedostatak strateškog interesa. Moralni intervencionisti, u koje spadaju Clinton i Biden, prevladali su nad antiintervencionistima koji su uvijek isključivo za upotrebu diplomatskih pritisaka. Legalistički antiintervencionisti smatraju da intervencija u Libiji, iako legalna, nije legitimna, jer je rezolucija jedva dobila potrebnu podršku, a pet članica koje su bile protiv ponijele su se “neodgovorno” i bile suzdržane. Iako UN ima ovlasti intervenirati u slučaju prijetnje međunarodnoj sigurnosti i miru, Falk smatra da toga u ovom slučaju nije bilo. Urednik portala Alternet Joshua Holland piše, pak, kako je set UN-ovih normi pod nazivom responsibility to protect oslabio primat državnog suvereniteta nad zaštitom ljudskih prava, no da je problem s tim “dobro postavljenim principima taj što institucije koje bi ga trebale provoditi nisu dobre”. Smisao principa je “dati prioritet ljudskim pravima pred ekonomskim i političkim interesima, no u stvarnosti je moć u rukama pet stalnih članica Vijeća sigurnosti koje nikada ne odlučuju na takav način”.