Bosanska kvaka 22

Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine formirana je kako bi se zaštitio hrvatski narod u BiH. Sa mjesta predsjednika HDZ-a BiH smijenjen je Stjepan Kljujić – čiji bosanski identitet nije bio u koliziji sa nacionalnom pripadnošću – kako bi se zaštitio hrvatski narod u BiH. I Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i Hrvatska Republika Herceg-Bosna nastale su kako bi se zaštitio hrvatski narod u BiH. Stari most u Mostaru je srušen kako bi se zaštitio hrvatski narod u BiH. Dretelj, Heliodrom, Koštana… neki su od koncentracionih logora za Bošnjake i Srbe, oformljeni kako bi se zaštitio hrvatski narod u BiH. Pokolj u Ahmićima nije bilo moguće izbjeći, kako bi se zaštitio hrvatski narod u BiH. Od 1996. godine i prvih poratnih izbora, pa do prošle, 2010. godine, u dijelovima Bosne i naročito Hercegovine, u kojima su Hrvati dominantni, politička alternativa je gušena na svaki način – kako bi se zaštitio hrvatski narod u BiH. Uz HDZ, postoji i HDZ 1990, stranka nastala kako bi se zaštitio hrvatski narod u BiH. Nigdje, baš nigdje, gdje se višestranačje mjeri prvenstveno postojanjem dva HDZ-a, nije nastao niti jedan profesionalni, neovisni medij – kako bi se zaštitio hrvatski narod u BiH.

Hrvata u BiH nikada nije bilo manje, niti je njihova politička pozicija bila gora.

Forma zadovoljena

I HDZ BiH i HDZ 1990. kao njeno umiveno naličje, odnosno udruga odmetnutih, srednje važnih hercegbosanskih funkcionera, činjenicu da su u federalnoj opoziciji uopće ne bi trebale shvatati tragično. No, kako logika prestaje tamo gdje počinje Bosna i Hercegovina, tako ni HDZ u opoziciju nisu poslali iznevjereni birači, niti su ih iza granice vlasti povukli odmetnuti stranački drugovi, sa kojima ponovo imaju, kako kaže predsjednik starije demokratske zajednice, Dragan Čović, veze jake kao beton. Inače, Hrvatska demokratska zajednica je, uz SDP BiH i SDA, zapravo pobijedila na posljednjim, prije pola godine održanim izborima, ali je završila tamo gdje i HDZ 1990. – izvan entitetske vlasti.

Nakon natezanja i pregovora, Federacija BiH je dobila Vladu. Izborni pobjednik, Socijaldemokratska partija BiH, u koaliciji sa Strankom demokratske akcije kao i dalje najvećom bošnjačkom partijom, formirala je vlast ponašajući se kao da je Sarajevo glavni grad Danske. Dvije stranke, koje su izbori odredili kao najveće, dogovorile su se sa dvije manje, Hrvatskom strankom prava i Narodnom strankom Radom za boljitak. Novi su ministri, predvođeni mandatarom Nerminom Nikšićem, položili zakletvu, održavši prvu sjednicu za kamere i foto-aparate. Usput je Federacija dobila i predsjednika te dva dopredsjednika, i vašingtonsko-dejtonska forma je zadovoljena: Hrvat je predsjednik Federacije BiH, njegovi zamjenici Bošnjak i Srbin, takozvana hrvatska ministarska mjesta podijelili su HSP i NSRZB i problem implementiranja izbornih rezultata ne samo da nije riješen, već je dobio novu dimenziju, podcrtavši aktuelnu političku krizu kao najveću od Daytona; učinivši usput formiranje državne vlasti, vrlo vjerovatno, nemogućim.

Obesmišljavanje izbora

Teško je objasniti višemjesečni proces obesmišljavanja izbora kao načina izražavanja građanske političke volje u Bosni. Predsjednik SDP-a BiH Zlatko Lagumdžija najavio je da njegova stranka, u slučaju pobjede, neće praviti puke matematičke koalicije – po sistemu dva bošnjačka plus dva srpska i dva hrvatska mjesta – već i programske, vodeći računa o zadovoljenju nacionalnog ključa i stvaranju okvira za početak izvlačenja Bosne iz opće propasti. Zbilja, SDP jeste dobio najviše glasova u obje izborne jedinice, ali su i HDZ u Federaciji i SNSD Milorada Dodika u Republici Srpskoj također dobili sasvim dovoljno podrške za učešće u vlasti. Kako, dakle, činjenice nisu išle Lagumdžiji u prilog, odlučio ih je, prosto, ignorirati: zaobišavši dva HDZ-a, za koje je glasala većina Hrvata u Federaciji, a podržan SDA-om Sulejmana Tihića, on sklapa deal sa HSP-om i NSRZB-om (strankom koja je parnim datumima multietnička, a neparnim hrvatska), te na kraju formira vlast koja, sa koje god se strane pogleda, nije odraz biračke volje u zemlji neravnopravne podjele nezadovoljstva.

Svih ovih mirnih godina, od kojih je većinu HDZ bio dio vlasti, važio je i važi isti izborni zakon, koji je Lagumdžiji omogućio da mahom bošnjačkim glasovima osvoji mjesto hrvatskog člana Predsjedništva, te da ne izlazeći iz ustavnog okvira formira Vladu. Samo što je svih tih petnaestak godina Federacija formalno bila jedna izborna jedinica sa (polu)građanskim sistemom biranja i etničkom shemom podjele vlasti, dok je u praksi svaki narod birao svoju političku elitu. Odnosno, bošnjačke stranke, koliko god deklarativno bile za jedinstvenu državu, nisu ni pokušavale preći nevidljivu granicu bivše Herceg-Bosne.

Džentlmensko pravilo prihvatanja nezvanične podjele prvi je, dakle, prekršio Lagumdžija u Federaciji, da bi se sa istom stvari susreo na državnom nivou. Ni Milorad Dodik niti HDZ, naime, ne misle prihvatiti činjenicu da ona stranka koja na izborima dobije najviše mandata daje mandatara savezne Vlade, već i direktor RS-a i čuvari hrvatskog ekskluziviteta traže ustupanje pozicije HDZ-u, partiji čije je biračko tijelo toliko da nikada, ali zvanično nikada – i to govori sve o rezultatu HDZ-ove brige za Hrvate u BiH – ne može osvojiti više od onih partija koje podržavaju Bošnjaci i Srbi.

Nemoguća misija

U zamršenoj shemi unutarbosanskih odnosa otkriva se, sve u svemu, kako etničke partije, ma kakav program imale, uopće ne mogu nadići okvir podjele na tri dijela, ali ni da multietničke, ukoliko ne privuku jednak broj glasača iz svih naroda, ne mogu razbiti okoštale odnose prema kojima je BiH zemlja dva entiteta i tri odvojena, politički suprotstavljena društva. Posljednje formiranje Vlade je tako, ma koliko bilo u skladu sa zakonom, pokazalo kako je svaki put rješavanja bosanskog problema istovremeno i stvaranje novog.

Jer ako je ignoriranje većinske političke volje malobrojnijih naroda moguće spriječiti tako što će svaka etnička skupina isključivo i na svakom nivou vlasti birati svoju političku elitu, multietničke partije će ili biti osuđene na nemoguće – pokušaj privlačenja razjedinjenih nacija čiji pogledi na prošlost, sadašnjost i budućnost nemaju dodirnih tačaka – ili na obraćanje, dakle i podilaženje, brojnijima, čime će po automatizmu gubiti potporu ostalih. Jezikom brojeva rečeno: ako 12 posto Bošnjaka, za razliku od skoro polovine Hrvata, podržava podjelu Federacije na dva dijela, nema te stranke koja i jednima i drugima u isto vrijeme može ponuditi rješenje vrijedno biračke podrške.