Kultura je institucionalno zacementirana

Na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu, na poziv kustoskoga kolektiva WHW, hrvatsku će umjetnost uz radove preminulog Tomislava Gotovca predstavljati kolaborativna izvedbena skupina BADco. Tim smo povodom razgovarali s njenim članovima Tomislavom Medakom i Zrinkom Užbinec.

– Mi izvedbu vidimo kao problemsko polje, pokušaj da se otvore problemi, a ne da se ponude odgovori. Ovdje je teatarski prostor eksperimentiranja vrlo ograničen i u smislu izvedbene forme, komunikacijskog čina i uloge gledatelja vlada jednoobraznost očekivanja.  Naše je polazište probiti to programirano iskustvo gledanja – objašnjava Tomislav Medak.

Koje su vaše sličnosti s Tomom Gotovcem, odnosno Antoniom G. Lauerom?

Tomislav: Na konceptualnoj razini, kao što je Gotovac mislio da postoji kontinuitet između onoga u oku i onoga u slici, života i umjetnosti, kod nas postoji kreativni kontinuitet između rada gledanja i rada izvedbe. Zajedničko je i to da nas zanima unutarnja organizacija umjetničke zbilje, njeni organizacijski principi, ono što je Gotovac nazivao “čeličnom mrežom”, i kako iz te matrice proizvesti novu situaciju.

Suradnički pristup

Kakva je vaša pozicija na društveno-umjetničkoj sceni? Gotovac je bio anarhičan, dosljedan i tvrdoglav u stavu da nema razdvajanja života i umjetnosti.

Tomislav: U tom smislu ne dijelimo isti habitus, u teatru smo uvjetovani kompleksnom i diferenciranom organizacijom rada. U likovnim je umjetnostima mogućnost približavanja umjetničke prakse i životne discipline puno veća. Mi djelujemo kao kolektiv i naš prostor slobode prostor je međusobnog uvjetovanja.

Zrinka: Razlika je u činjenici da mi radu pristupamo suradnički, kao kolektiv. Ne postoji jedan autor ili individualna umjetnička pozicija koja obilježava rad naše skupine, rukopisi i inputi se mijenjaju ovisno o prilikama, interesima, prethodnom znanju i iskustvu. Stvaralački proces pokreće onaj tko predloži inicijalnu temu, ali ta se tema gradi, nadograđuje i razgrađuje, testira na drugim temama, kroz koreografske situacije, one pak na dramaturškim idejama i tako sve dok ne dođe nužda da se zaključi predstava. Često inicijator teme preuzme i finalizaciju, završnu montažu. Predstava “1 siromašan i 1 nula”, primjerice, krenula je od teme umora i Becketta, a završila na reinscenaciji filma “Izlazak radnika iz tvornice”, ispreplitanju povijesti suvremenog plesa, industrijskog rada i kina, umjetnosti kao deaktivacije itd.

Dio ste nezavisne scene koja muku muči s financiranjem projekata, ali je vani prepoznata. Kako komentirate nagli interes Ministarstva kulture, koje vas odjednom šalje na jednu mainstream smotru?

Tomislav: U sistemu kulturne proizvodnje postoji velik deficit u segmentu kulturne politike. Devedesetih je profesionalno urušen i dokinut prostor eksperimenta i avangarde. Kultura je svedena na reprezentativne institucije upregnute u politički projekt izgradnje i pročišćavanja nacionalnog identiteta, na čelu kojih su politički podobnici bez profesionalne pretpovijesti. Kad je taj politički projekt izdahnuo, kulturni je sistem ostao zacementiran i taj cementni blok prijeti da potopi svu neinstitucionalnu proizvodnju koja ionako funkcionira u poluuvjetima, na margini. Vrednovanje nema veze s kvalitetom proizvodnje. Kad ste čuli da je zagrebački HNK napravio neku vani zapaženu predstavu? A ipak košta porezne obveznike sto milijuna kuna! Za to vrijeme, neinstitucionalna kultura ostaje bez 40 do 70 posto sredstava. A HNK je samo jedan od mnoštva deficita sistema koji primarno priznaje klijentelističko-interesne odnose i godinama ne razvija nove institucionalne mehanizme. Tek povremeno kulturna politika prepoznaje nešto novo i razvojno. U tom je smislu i naš odlazak u Veneciju sporadičan. Trebamo pritiskati da se izgrade mehanizmi koji će omogućiti rad i razvoj nezavisnima: višegodišnje financiranje, veća sredstva, adekvatno opremljeni prostori…

Teatar drugim sredstvima

Kako će izgledati vaš nastup u Veneciji?

Tomislav: Format će biti intervencijski i instalacijski; intervencijski u smislu vremena (izložba traje šest mjeseci, a mi ćemo u Veneciji biti kratko), a instalacijski u smislu malog prostora, ne većeg od 55 kvadrata. Rad će biti prostorno i vremensko izmještanje situacije u kojoj će se naći posjetitelj paviljona. U taj ćemo prostor uvesti “negativni prostor”, izvan zidova paviljona, imaginarni prostor. Sadržaj će biti vezan uz pokretne slike i poticanje gledatelja na odgovornost prema samoj prisutnosti i svjedočenju o slikama slika koje mu se pokazuju, uz potencijal slika da mobiliziraju kolektivnu imaginaciju. Posjetitelj će gledati samog sebe i druge gledatelje, moći će se angažirati i prepoznati svoju ulogu gledanja.

Zrinka: Izvedbena smo skupina, pa nam nije interesantno misliti kroz polje u kojem inače ne operiramo, ali nam je izazov pronaći sredstva prevođenja našeg rada u taj drugi sustav. Činilo nam se da bi mogao funkcionirati kao svojevrsni teatar drugim sredstvima.

Dobivate li od svoje publike ono što želite?

Tomislav: Ne vjerujemo da postoji generička publika, ali svojim djelima, koja su uvijek kompleksna i idu na više kolosijeka, pokušavamo dati prostor za izlazak iz programirane matrice gledanja. Jedinstvena gledateljska iskustva uvijek se pokažu kao tema za daljnji razgovor. Naš rad uvijek omogućuje distancu i ne vodi u uživljavanje, pa ni kad se bavi povišenim emotivnim registrima.

Zrinka: Interesantno nam je postaviti gledatelja u aktivnu situaciju, u kojoj zajedno s nama razmišlja o predstavljenom. Dio svakog našeg kreativnog procesa je kako se konstruira gledateljev pogled. Često je najaktivnija publika ona koja ne gleda profesionalnim očima.

Često sve sami radite, čistite podove, nosite opremu… Frustrira li vas taj nedostatak novca i mogućnosti?

Zrinka: Teško je kreativno misliti i raditi s minimalnim sredstvima. Kontinuirana proizvodnja, bez adekvatne i sustavne prezentacije, ne dopušta sazrijevanje radova. Grozno je što nemamo priliku učiti o radu nakon prezentacije, što nema vremena i sredstava za refleksiju i istraživanje.