Ubojita jednostavnost pred-glazbe

Marinada: “Ultramarinada” (Slušaj najglasnije, 2010)

Kada se John Huston razvodio od pete žene – a peti je put, po vlastitim riječima, bio u braku s krokodilom – najveća mu je briga bila da ne ostane bez svoje kolekcije predkolumbovske umjetnosti, one koju povjesničari umjetnosti obično nazivaju primitivnom. Pogledate li, međutim, radove prvih Amerikanaca, mogli biste ostati u lijepome čudu, o tako se rafiniranim “proizvodima” radi. Montaigne je, citirajući u svojim “Esejima” sjevernoameričke Indijance, ustvrdio da je riječ o poeziji rafiniranoj poput one starogrčke.

Marinada radi takvu jednu vrstu pred-glazbe, ako se tako što može reći, što zvuči kao da je nastala “prije” glazbe same, kada je stvar bila puno ozbiljnija, pa se tonovima liječilo život ili prizivalo kojekakve sile. Kao u Cherokee bajalici, za stjecanje prijeko nam potrebnih ljubavnih moći: Gde svi ostali ljudi žive – tu vlada samoća/ Oni su gadni./ Tvor ih je napravio sebi nalik.

Beskrajni niz slika

Marinada je ponovno napravila album (kao i onaj trostruki “Drvo života/ Mikroklima/ Za žene i muškarce”) na kojemu su stvar toliko pojednostavili da bi je vjerojatno bilo nemoguće ponoviti ili još više razložiti, jer bi – nestala. Melankolija na sintiću, električnoj te bas gitari, s melodijama koje vas bacaju u paralelnu budućnost, pokazuju što ste mogli biti da ste se svojedobno odlučili za šturost nauštrb baroka, koji vas je bacao na sve strane. Pjesma “Hajde” zvuči kao da je sačuvana još iz 1979. kao tajna ostavština grupe dovoljno moćne da napravi pjesmu za prebroditi noć, za krenuti ispočetka, ali ovaj put bez lažne nade. “Jedinstvo” također ima tu neku novovalnu ikonografiju, SF i ubojitu jednostavnost: Još je zemlja ravna ploha, materijal, lavinat/ ugašeno Sunce visi – plavi luster iznad nas./ Naše mjesto je u tmini osvijetljeno očima/ s pogledom na bijeli svod...

Marinada tako spokojno niže slike, u jednom tako ujednačenom, gotovo beskrajnom nizu: imat ćete osjećaj da ste na svemirskom brodu na kojemu je Hal treće, četvrte generacije. Računalu ovaj put nije na kraj pameti nadmudrivati se s vama po hladnim hodnicima svemirskog plovila, nego vam pjeva, pjeva, pjeva, dok ispod kaplju, kaplju, kaplju tonovi. Podsjećaju na Kraftwerk, ali s dušom, ima tu i nekoliko zrnaca prašine s albuma Popol Vuha, a istovremeno su pitki kao da prave one najrigidnije pop pjesmuljke zbog kojih se ne vučete po svatovima.

U svom svijetu

Radi se o malom bendu, jedva da ćete moći nabaviti njihov album – osim ako ne okrenete Franjića – pod uvjetom da se sjećate ovog gerilca. Osama Bin Laden nezavisnoga rocka još sve radi sam. Ostalo potražite na netu.

Marinada je riječki sastav osnovan 2003. u sastavu: Josip Maršić i Nenad Tubin (od nastanka benda do 2006) te Moris Mateljan, Damir Tomić, da bi sezonu 2006/07. radili kao duo Robert Merlak i Marin Alvir, kojima se 2007. pridružuju Marko Čavrak i Morana Komljenović. Marina Alvira znate: Zona Industriale, Glasshopper, Gori Ussi Winnetou. Radi se o grupi ljudi koja ima svoj, a ne tuđi svijet. Repetitivni i sugestivni kao Suicide (vidim i tako da ih svi uspoređuju s njima), ali bez suicidalnosti istih (valjda moraju opravdati ime), nego svoji: Onaj tko ne ide unatrag, ne ide naprijed, stih je koji me podsjetio na jedan davni intervju s Dušanom Kojićem Kojom na Radio Novom Sadu.

Spiker je bio neka podrugljiva, prepotentna kanta i pitao je Koju: “Mora da ste se silno namučili pišući tekst ‘Ja imam šarene oči/ Novac neće doći?'” “Bome jesam”, odgovori Koja, “pisao sam ga celo jedno leto!” Slušajte Marinadu. To vam je isto kao nekada slušati Koju. Hajd’ dobro, skoro isto.