Bez zarona u srce tame

“Zimska kost” jedan je od najistaknutijih američkih nezavisnih filmova posljednjih godina. Zablistao je ne samo na indie sceni – trijumfiravši na Sundanceu i okitivši se mnoštvom nominacija za nagradu Nezavisni duh – nego su ga obasjala i moćna svjetla holivudske Akademije, dodijelivši mu oskarovske nominacije za najbolji film, glavnu glumicu, sporednog glumca i scenarističku adaptaciju.

Sve je počelo kad je nezavisna autorica Debra Granik za svoj drugi dugometražni projekt (njezin cjelovečernji debi “Down to the Bone” u nas nije distribuiran) izabrala adaptaciju tzv. country-noir romana “Winter’s Bone” Daniela Woodrella, pisca čiji je roman “Woe to Live On” iz doba američkog građanskog rata Ang Lee svojedobno pretočio u iznimno dojmljiv film “Zajahati s vragom”.

Gorštački egzistencijalizam

Sukladno predlošku kojeg se, po vlastitim riječima, striktno držala, osobito u sferi vokabulara i dijaloga likova,             Debra Granik film je realizirala kao oporu naturalističku egzistencijalnu dramu s elementima trilernoga krimića, što otprilike opisuje termin “noir”, a onaj “country” iz (pod)žanrovske sintagme odnosi se na smještaj radnje u brdsko-planinsko područje Ozark središnje Amerike, nastanjeno grubim gorštacima (tzv. hillibillies), često međusobno rodno povezanima u svojevrsne klanove, nepovjerljive prema zakonu i njegovim predstavnicima.

Film u središte postavlja 17-godišnju Ree, na čija pleća se svaljuje teret održanja obitelji – katatonične majke i mlađeg brata i sestre – jer je otac, koji se kao i mnogi u tom kraju bavi ilegalnom proizvodnjom amfetamina, nestao, prethodno založivši obiteljsku kuću i imanje za uvjetno puštanje iz zatvora do početka predviđenog mu suđenja. Ako se ne pojavi do prvog ročišta, imanje će otići na bubanj, a obitelj, koja ionako živi u vrlo oskudnim uvjetima (a od očeva se nestanka suočava s glađu), naći će se u potpunom rasulu. Inteligentna i odlučna Ree poduzet će sve što je u njezinoj moći da se to ne dogodi, isprva ne shvaćajući da potragom za ocem riskira i vlastiti život, no goli život ionako je jedino što joj je ostalo.

Sve je tu, ali…

Redateljica je napravila, barem naizgled, sve kako treba. Film je snimala na izvornim lokacijama, sugestivno koristeći ruralni ambijent u gradnji atmosfere i nijednog trena ne podlegnuvši sentimentalizmu koji zna bojiti i naturalistička indie-ostvarenja. Čvrsto je držala grubu liniju naturalističke poetike, dopuštajući pritom samo spontane tračke lirike, kroz pojavu nježnih dječjih psihofizionomija ili pripuštajući u narativ prizor skromne zabave s autentičnim muzičkim prinosom i ponešto ocvalim, ali još plemenitim licem lokalne femme fatale (Lynchova nekadašnja muza Sheryl Lee). I glumački je zabilježila pun pogodak – Jennifer Lawrence je nakon Arriagine “Ravnice u plamenu” iznova dokazala da je vjerojatno najsnažnija glumica svoje generacije.

Pa ipak, uz sve valjane sastojke i neospornu vrsnoću izvedbe u izabranom modusu, “Zimska kost” ne doima se ostvarenjem doista vrhunskih dometa. Nije lako odgonetnuti što je tomu razlog. Možda odluka da se u primjeni naturalističkog prosedea ne ode preko krajnjih granica, da se ne zaroni do kraja u samo srce tame, a možda jednostavna činjenica da je naturalizam kao jedna od (pre)često korištenih kreativnih strategija nezavisnih autora u Americi i izvan nje izgubio svježinu. Kako god bilo, riječ je o neprijeporno vrijednom uratku čija se iznimna reputacija, međutim, ipak čini ponešto pretjeranom.