Čovjek koji je odbio poslati avione na Zagreb i Ljubljanu

Pukovnik JNA Marijan Vratović (iz razumljivih razloga nije se želio fotografirati) na vlastitoj je koži u nekoliko navrata iskusio surovost raspada Jugoslavije i beskrupuloznost ljudi koji su, u civilu ili uniformi, vedrili i oblačili tih godina, bez obzira na pripadnost naciji ili vojsci. U ta kritična vremena bio je komandant avijacijskog puka i pulske avio baze, dakle vojnog aerodroma – pod njegovom su nadležnošću bili ljudi, moćno oružje i vojni avioni u Puli. U dogovoru s gradskim civilnim vlastima, a u to doba gradonačelnik je bio Luciano Delbianco, odlučio je ostati u JNA i na takav način doprinijeti iznalaženju mirnog rješenja, odnosno oduprijeti se realnoj mogućnosti razaranja grada. I svom je podređenom kadru sugerirao da ne skida uniformu i ne odlazi iz vojske, već da pod kontrolom drži avione i naoružanje.

Pusti bombe na Velesajam

– Sasvim je izgledno bilo da bi se svega toga našim odlaskom dočepao netko tko bi na prvi znak počeo bombardirati Pulu, neki ekstremist. Za grad i građane ovako je bilo sigurnije, pa smo odlučili izdržati koliko god možemo. I stvarno, vrlo brzo počela su stizati naređenja. Najprije da bombardiramo Hotel “I” u Zagrebu, pa da pustimo bombe na neke od paviljona na Zagrebačkom velesajmu gdje su formirane postrojbe hrvatske vojske, pa nam je naređeno da uništimo civilnu avijaciju na ljubljanskom aerodromu Brnik jer se znalo da se tamo zračnim putem doprema naoružanje za Sloveniju i Hrvatsku… Sve to uspio sam nekako eskivirati, ali nikada izravno ne odbijajući naređenja. Jednostavno, postojali su načini da se u strogoj konspiraciji sve to nekako odigra – kaže Vratović.

Ipak, njegova igra nije mogla trajati vječno. Osmog listopada 1991. u lokalu na pulskom nogometnom stadionu odradio je još jedan sastanak s pulskim civilnim vlastima i članovima tadašnjeg Kriznog štaba. Požalio se tom zgodom da situacija postaje sve nepodnošljivija jer su u bazu stigli niški specijalci kojima je, istina, izričito zabranio bilo kakvo vojno djelovanje ili iznošenje oružja, ali su se oni, u dogovoru s Vratovićevim zamjenikom, sve više otimali kontroli.

– Po povratku su me na kapiji dočekala dva specijalca i inzistirali da sa mnom odu do trpezarije. Kako sam bio u civilu, morao sam se presvući u uniformu, pa sam otišao u svoju kancelariju, ali su odjednom unutra upala tri specijalca s kalašnjikovima u rukama i viknuli: “Daj ruke! Uhapšen si!” Pokušao sam ih urazumiti i reći da ne mogu tako razgovarati s komandantom, ali su samo osorno odvratili da “oni sada komanduju”. Stavili su mi lisičine na ruke i tako me pred očima mojih kolega vodili duž cijelog garnizona dok nismo stigli do helikoptera u koji smo se ukrcali – ispričao je početak svoje kalvarije Vratović, koji tada nije znao gdje će “Gazela” odletjeti. A doletjela je u Bihać u kojemu se nalazio Ljubomir Bajić, jedan od Vratovićevih nadređenih koji je mu i izdavao zapovijedi o bombardiranju Zagreba i Ljubljane.

Očekivao likvidaciju

– Iskreno, očekivao sam da će me likvidirati po kratkom postupku, a naš susret je odmah i krenuo u tom pravcu. Odmah me počeo nazivati ustašom, ustaškim govnom i optuživati me da se po Puli sastajem s ustašama umjesto da se borim. Odlučio sam mu reći da je on četnik, ako sam ja ustaša. Tada je izvadio pištolj i repetirao ga, spreman da me ubije. Srećom, tu je bilo još nekoliko ljudi, a dva oficira, Šovagović i Imamović, skočili su između nas i spriječili ubojstvo. Savjetovali su Bajića da me se otpremi u Beograd gdje će mi biti suđeno. Neko sam vrijeme zatim bio vezan za radijator, poslije su me odveli u neku sobu, a sutradan me stvarno avionom prebacili do Beograda – priča Vratović.

Prva tri beogradska dana bio je smješten u zgradi Komande organa bezbednosti gdje je ispitivan, a kada je sastavljen optužni prijedlog, utamničen je u vojnom zatvoru na Banjici. Šest je mjeseci u zatvoru čekao početak suđenja i pripremao vlastitu obranu, a u međuvremenu su iz Pule Delbianco i suradnici generalu HV-a Imri Agotiću poslali pismo sa zahtjevom da Vratović bude uvršten na listu za razmjenu zarobljenika. Međutim, do razmjene nikada nije došlo, ali je zato poslije šest mjeseci počelo trodnevno suđenje. Na njemu su se iz Pule pojavili i neki svjedoci, redom Srbi i Crnogorci, oficiri koji su surađivali s optuženim i svi su oni svjedočili u njegovu korist. Tako je na koncu, zbog nedostatka dokaza, oslobođen svake krivnje.

– Po izlasku sam otišao javiti se u vojnu komandu u Beogradu gdje su mi ponuđeni visoka funkcija i ostanak u Beogradu. Nisam želio prihvatiti takvu ponudu, već sam se sa suprugom, koja je stigla po mene, vratio u Hrvatsku i odmah se stavio na raspolaganje Imri Agotiću odnosno HV-u. Međutim, umjesto odgovora, za otprilike mjesec dana na vrata mi je pokucala hrvatska policija i zatvorila me, pa sam se opet našao iza rešetaka. Vjerojatno je bilo sumnjivo što sam toliko dugo ostao u uniformi JNA, ali je ipak na kraju dokazano da sam kao komandant čuvao Pulu i Hrvatsku. Bez optužnice, nakon mjesec i pol, pušten sam iz zatvora – sjeća se Vratović, koji je opet odlučio pristupiti HV-u. Ovaj put, međutim, “viši državni interesi” odigrali su ključnu ulogu.

Neprežaljena “Plava vrpca”

– Ministar obrane već je postao Gojko Šušak, a svi znamo koliko se on zalagao da u kadru, a posebno onom zapovjednom, bude što manje “došljaka” iz JNA. A ja sam bio i visoko školovan, pa sam kao takav bio još nepotrebniji.

Tako se čovjek koji se odupro rušenju Hrvatske i Slovenije, kojeg je zbog “izdaje” skoro smaknuo nadređeni i koji je zbog svog pacifizma i čvrste odluke da ne razara i ne ubija bio zatvaran i u Srbiji i u Hrvatskoj, na kraju ostao – nigdje. Srećom, sa svojom obitelji, ali bez posla i ikakvih prihoda.

– Nije bilo lako, trebalo se nekako snaći. Prvo vrijeme prodavao sam kao akviziter posuđe, onda sam sam počeo izrađivati istarske suvenire i prodavati ih. Ni to nije išlo bog zna kako, pa sam počeo raditi u agenciji za podaju nekretnina. Poslije sam položio ispit i postao vozač autobusa u “Pulaprometu”, a na kraju radio kao žbuker i zidar. Dvije sam se godine snalazio na sve moguće načine kako bih prehranio obitelj, da bih potom dao zahtjev za odlazak u mirovinu. Eto, država ga je prihvatila pa sam tako postao penzioner – priča nekadašnji pukovnik JNA, kojemu je danas ponajviše žao činjenice da je 1991. godine ostao bez “Vjesnikove” “Plave vrpce” koja se dodjeljuje zaslužnima za spašavanje na moru. On je, naime, u veljači te godine, unatoč nemogućim vremenskim uvjetima, osobno helikopterom spasio petero austrijskih turista stradalih u moru. Nažalost, događaji koji su uslijedili onemogućili da Vratović danas u vitrini čuva uspomenu na taj dan. Poslije svega što mu se u životu desilo, tek je taj događaj ostao njegova nikada završena priča.