Samovolja i ambicije druge violine

Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy nametnuo se kao najžešći zagovornik vojne intervencije u Libiji i time u medijima zavrijedio što ozbiljne a što ironične usporedbe s bivšim predsjednikom Charlesom de Gaulleom i njegovom “politikom veličine” (politique de grandeur), kojoj su ciljevi bili reforma i razvoj ekonomije te dominantna uloga Francuske na međunarodnoj sceni. U želji da sebe i svoju zemlju prikaže kao presudni faktor u međunarodnoj, a naročito europskoj politici, Sarkozy je demonstrirao samovolju donedavno rezerviranu za neke druge zapadne zemlje, zbog čega su brojni analitičari zaključili da je njegov cilj učiniti Francusku najjačom europskom vojnom silom.

Francuska nije samo predvodnica međunarodne intervencije u Libiji, nego je kopnene trupe libijskog diktatora Moamera Gadafija napala još i prije završetka dogovora sa saveznicima. Time je Sarkozy demonstrirao ne samo da Francuska vodi operaciju, nego i da je njegovo shvaćanje mandata međunarodnih snaga u Libiji šire od shvaćanja UN-a i saveznika. Sarkozy je prvi pobunjenike priznao kao službeno vodstvo istočnog dijela Libije i rekao da zona zabrane letenja uključuje i bombardiranje vojnih ciljeva. To se dogodilo dok je njegov ministar vanjskih poslova Alain Juppé u Bruxellesu još pregovarao sa saveznicima, zbog čega je ministar bio zaprijetio ostavkom. Dok Juppé o toj odluci nije bio ni obaviješten, nju je pred Elizejskom palačom objavio Sarkozyjev omiljeni intelektualac Bernard-Henri Lévy, koji je u međuvremenu uspostavio kontakte u libijskom pobunjeničkom kampu. Sarkozy tim potezima nije osramotio samo vlastitog ministra, nego je još jednom demonstrirao da zajednička europska vanjska politika nije ni u povojima.

Gadafi Sarkozyjev donator?

Motivi Sarkozyjeve agresivne kampanje u Libiji tiču se i domaće i unutareuropske politike, tim više što se njegova vlada na početku arapskih revolucija kompromitirala tako što nije podržala tamošnje ustanke nego je, umjesto toga, zaglibila u nekoliko skandala koji su proizašli iz klijentelističkih odnosa sa svrgnutim diktatorima Tunisa i Egipta, Zineom el-Abidineom Ben Alijem i Hosnijem Mubarakom. U vrijeme ustanka u Tunisu, francuska ministrica vanjskih poslova Michele Alliot-Marie ponudila je Ben Aliju policijsku pomoć u gušenju ustanka, a ondje je provela i praznike, putujući privatnim avionom tuniskog biznismena bliskog Ben Aliju, s kojim su njezini roditelji dogovarali posao.

Glavni Sarkozyjevi partneri u sjevernoj Africi bili su upravo Gadafi, marokanski kralj Mohamed VI, zatim Mubarak, čiju je ostavku premijer Francois Fillon nazvao “hrabrom”, i Ben Ali, kojega je sam Sarkozy 2008. pohvalio zbog “društvenih reformi koje provodi”. U vrijeme arapskih ustanaka Sarkozy je bio u Maroku, ministar za parlamentarna pitanja Patrick Ollier u Tunisu se odmarao s partnericom Alliot-Marie, premijer se taman spremao u Egipat, a jedan predsjednikov savjetnik boravio je u Tripoliju.

Uza sve to, Gadafijev sin Saif al-Islam na europskoj je televiziji Euronews izjavio da je Gadafijeva vlada financirala Sarkozyjevu izbornu kampanju 2007, no cijela je stvar ostala nedorečena zahvaljujući francuskom zakonu koji jamči anonimnost donacija. Sarkozy je, inače, bio i inicijator Gadafijeve vanjskopolitičke rehabilitacije, pa je njegov poziv libijskom diktatoru 2007. kritizirala i ministrica za ljudska prava, a mediji su nagađali da je posjet Sarkozyjeva protuusluga za Gadafijevo puštanje bugarskih medicinskih sestara, koje je ovaj bio optužio da su namjerno zarazile HIV-om 400 djece u Bengaziju. Gadafi je tom prilikom sklopio s Francuskom dogovore o kupnji oružja i izgradnji nuklearne elektrane.

Sarkozyjeva reakcija na libijski građanski rat, uključujući i brzinsku smjenu Alliot-Marie iskusnim Juppéom, stoga se tumači kao njegov pokušaj da se opere od blamaže u prvim danima arapskih revolucija, tim više što Francuska ima milijunsku arapsku manjinu, čije se mlađe generacije identificiraju s onim što se u Africi događa. Štoviše, predsjednički izbori u Francuskoj zakazani su za proljeće iduće godine, a Sarkozyjeva podrška mjesecima se vrti oko niskih 20 posto, pri čemu on kotira niže i od nekoliko socijalističkih kandidata i od nove predsjednice krajnje desnog Nacionalnog fronta Marine Le Pen, prema čijoj stranci gravitira sve više birača Sarkozyjevog UMP-a.

Apologija kolonijalizma

Iako je libijska intervencija najradikalniji primjer, Sarkozyju ovo nije prvi put da se koristi agresivnom vanjskom politikom kako bi stekao popularnost u zemlji. Tako se u ljeto 2008. umiješao u rusko-gruzijski sukob oko odmetnute Južne Osetije i uspješno ispregovarao primirje. Odmah po izbijanju financijske krize, pokušao je zavrtjeti inicijativu o osnivanju “novog Bretton Woodsa”, odnosno novog globalnog financijskog ustroja, a 2008. inaugurirao je Mediteransku uniju, svojevrsni paralelni mehanizam već postojećeg europskog mehanizma o suradnji s mediteranskim arapskim zemljama, Izraelom i Turskom. Iako iz te inicijative nije proizašlo ništa konkretno, i ona je bila pljuska zajedničkoj europskoj vanjskoj politici zato što je Unija takvu suradnju već imala definiranu Barcelonskim procesom, kao i stoga što je njezin idejni tvorac bio Sarkozyjev specijalni savjetnik, eurofob Henri Guaino. Sarkozy o inicijativi, dakako, druge vodeće europske zemlje nije ni obavijestio.

Unatoč takvoj proaktivnosti, mnogi analitičari, primjerice francuski novinar Patrice de Beer, smatraju da za Sarkozyja arapski svijet “nije ništa više od dodatka domaćoj politici”, s obzirom na “posvemašnje odsustvo strateškog razmišljanja”. De Beer piše da je Sarkozy na vanjsku politiku samo transferirao svoj imidž iz vremena kad je bio ministar vanjskih poslova i borio se protiv kriminala i imigracije, pa su mu sada jedini ciljevi “spriječiti dolaske imigranata iz sjeverne Afrike i od zaljevskih država ishoditi poslove za francuske kompanije”. De Beer citira Dominiquea Moisija iz Francuskog instituta za međunarodne odnose, koji kaže da promašenost njegove politike ilustrira i izbor ministara vanjskih poslova, “koje bira više po ograničenjima nego po zaslugama” te napominje da je sam Sarkozy na koncu bio prisiljen javno priznati da “ne razumije tunisku revoluciju” i čitati otvoreno pismo francuskih diplomata koji su u “Le Mondeu” kritizirali njegovu vanjsku politiku.

James Dougall, povjesničar s londonske Škole za orijentalne i afričke studije, piše kako je za Sarkozyjevu politiku prema afričkom kontinentu simptomatičan govor koji je 2007. održao  studentima u Dakaru. Govor je također napisao specijalni savjetnik Henri Guaino, a on je u njemu rekao kako je “tragedija Afrike u tome što afrički čovjek nikada nije dovoljno ušao u povijest”, nego je, “zbog svog ideala da bude u harmoniji s prirodom”, zaglavio u tom “imaginariju u kojemu sve uvijek počinje iznova i gdje nema mjesta za avanturu ljudskog duha niti za ideju napretka”. U tom govoru Sarkozy, odnosno Guaino, iznosi i apologiju kolonijalizma i kaže da je on “uzimao, ali i davao”, pa je tako “kolonizator izgradio mostove, ceste, bolnice i škole, djevičansko tlo učinio plodnim te dao svoj trud, rad i znanje”. Ustvrdio je i da “kolonizacija nije odgovorna za sve nedaće današnje Afrike” te da se od “novih generacija ne može tražiti da plaćaju za greške prošlih”.

Dolazak Euroafrike

Sarkozy je tada rekao i to da “Francuska Africi želi da se pripremi za dolazak Euroafrike, velike sudbine koja čeka i Europu i Afriku”. Dougall piše kako je “Eurafrique” bila “posljednje geostrateško utočište francuskog carstva”, cilj kojim se “opravdavalo gušenje afričkih ustanaka tijekom 40-ih i 50-ih godina prošlog stoljeća, u svrhu očuvanja francuskih trgovinskih, financijskih i političkih interesa”. Kritičari francusko-afričkih odnosa taj su koncept kasnije prekrstili u “Frankoafriku”, politiku koja se nakon osamostaljenja afričkih kolonija manifestirala u zadovoljavanju francuskih ekonomskih interesa te podršci tamošnjim diktatorima i isplativim građanskim ratovima.

Mnogi analitičari stoga smatraju da Sarkozyjeva politika u Africi od govora u Dakaru prije četiri godine nije postala naročito suvislija i manje apologetska prema kolonijalnoj prošlosti, pri čemu se intervencija u Libiji uklapa kao njezin logičan nastavak. No, intervencija u Libiji prije svega je njegov pokušaj skupljanja podrške za izbore u Francuskoj te pokušaj da se nametanjem Francuske kao najjače europske vojne sile suprotstavi političkoj dominaciji Njemačke. Iako se, naime, tamošnja kancelarka Angela Merkel sa Sarkozyjem konzultira oko svake važne europske odluke, Njemačka ipak u svemu ima zadnju riječ, zbog čega Sarkozyja jedan dio francuskih građana percipira kao drugu violinu. Uspostava vojne dominacije u Europi stoga za svrhu ima i vraćanje osjećaja veličine francuskim građanima, na što Sarkozy, čini se, računa na idućim predsjedničkim izborima.

Prijetnja s desnice

Marine Le Pen najmlađa je kći bivšeg predsjednika Nacionalnog fronta Jean-Mariea Le Pena, kojega je Sarkozy teško porazio na izborima 2007, privukavši velik broj njegovih birača žestokom retorikom o borbi protiv kriminala i imigracije. Marine, koja je na unutarstranačkim izborima dobila dvotrećinsku podršku, sada pokušava oprati neofašistički imidž stranke liberalnijim stavovima o homoseksualnosti i pobačaju, zbog čega je stara garda optužuje da je prodala stranku. No, njezina je retorika i dalje nacionalistička, antieuropska, antiimigracijska i antimuslimanska, a njezinu usporedbu muslimanske molitve na francuskim ulicama s “nacističkom okupacijom” prema nekim anketama dijeli 39 posto Francuza.

Sarkozy je Nacionalnom frontu pokušao parirati ksenofobnim potezima, kao što su deportacije Roma i zabrana nošenja muslimanske marame, a anketa agencije TNS Sofres pokazala je da 40 posto članova njegove stranke UMP priželjkuje neku vrstu koalicije s Nacionalnim frontom.

Vojna sila u usponu

Otkako je 2004. godine EU ukinula embargo na prodaju oružja Libiji, Gadafi je od europskih zemalja kupio oružja u vrijednosti 1,1 milijardu eura, od čega samo od Francuske pola milijarde. Italija je prije pobune bila u pregovorima za još jednu milijardu, a Francuska o prodaji 14 novih borbenih aviona. Francuska je i članica Europske amfibijske inicijative (EAI) s Italijom, Nizozemskom, Velikom Britanijom i Španjolskom, kojoj je cilj “suradnja i razvoj interoperabilnosti kopnenih i pomorskih vojski”.

Francuska i Velika Britanija krajem prošle godine sklopile su vojni savez koji se tumači kao pokušaj vojnog pariranja ekonomskoj i političkoj dominaciji Njemačke, koja vojno zaostaje za tim zemljama. Francuski komandosi jedni su od rijetkih europskih koji sudjeluju u kopnenim operacijama diljem Afrike, od hvatanja somalijskih pirata do čuvanja rudnika urana u Nigeru. Francuska je, uz Veliku Britaniju, i jedina zapadnoeuropska članica NATO saveza koja u obranu ulaže više od dva posto BDP-a.