“Pravda” traži pravdu za vlasnike miniranih kuća

Foto: Jovica Drobnjak

Kada je za jedne saborske rasprave Damir Kajin rekao da je u okolici Bjelovara, koji je bio izvan zone ratnih djelovanja, u terorističkim činovima srušeno najmanje 600 srpskih kuća, koje se ni danas ne obnavljaju, HDZ-ovci su se smijali, a Bjelovarka Karmela Caparin otvoreno mu je replicirala da ništa od toga nije točno. Iako je saborska prepirka brzo zaboravljena, pamtit će je žrtve spomenutog terora, jer je IDS-ov zastupnik jedan od rijetkih koji ih se sjetio. Brojke sve govore: rat je u Bjelovaru i okolici dočekalo oko 15.000 Srba, a danas se pripadnicima te manjine izjašnjava tek njih 3.000.

Mine za bivšega kolegu

Obitelj Jovice Brkića stoljećima živi u bjelovarskom kraju. Brkić je uspostavu Hrvatske dočekao kao policajac, inspektor za pirotehniku. Kuća stručnjaka za eksplozive, koji je upravo bio dobio otkaz, našla se na udaru već u srpnju 1991.

– Bila je noć, oko pola dva, i svi smo spavali: supruga, njeni roditelji i naša 19-godišnja kći. Kada je grunulo, popucali su prozori, staklo je prštalo na sve strane. Srećom, nitko nije izletio vidjeti što se događa, jer je nakon eksplozije počela pucnjava, izbrojio sam kasnije 150 pogodaka. Pucala su najmanje trojica, vidio sam ih dok su mijenjali šaržere. Za desetak minuta grunulo je u garaži, pod novim “mercedesom” – sjeća se Brkić.

Njegovi dojučerašnji kolege došli su nakon eksplozije auta, u pratnji uniformiranih osoba. Jovica se ne sjeća o čemu je s njima pričao, ali jedan detalj ne zaboravlja: nogavice su im bile vlažne od mokre trave, onakve kakva je tih dana bila oko minirane kuće… Nitko ga, dakako, nije zvao u policiju niti je bilo istrage.

Unatoč teškim vremenima za bjelovarske Srbe, koji su masovno odlazili, nije ni pomislio napustiti rodni grad. Krajem veljače 1994. ponovno su napali: projektil je uništio krov kuće i narušio statiku, a on je bio među prvima koji su od države tražili odštetu. Sve je parnice izgubio, pa sada čeka pravdu iz Strasbourga.

Kinez, eto što sam!

Duško Zorić bio je do rata rukovodilac u robnoj kući. U zrak mu je prvo odletjela vikendica.

– Petnaest dana kasnije spavao sam sa 7-godišnjom i 14-godišnjom kćeri u potkrovlju kuće, što nam je spasilo život. Jer, u eksploziji koja nas je probudila oko pola četiri uništeno je cijelo prizemlje. Bila je jaka kiša, izletio sam van i vidio policijski “landrover” kako prolazi… Malo kasnije, nekoliko me policajaca došlo ispitivati. Jedno od najvažnijih pitanja bilo je koje sam nacionalnosti. Kinez, eto što sam! Bilo je baš ponižavajuće – kaže Zorić. Iako u eksploziji nitko nije stradao, posljedice se i danas vide na razne načine: starija ga je kćer lani pitala zašto ju je upisao kao Srpkinju, a mlađa se sama upisuje kao Hrvatica.

Zorić je 2003. podnio tužbu za nadoknadu štete. Procijenjeno je da ostvaruje pravo na obnovu kuće i to po Zakonu o obnovi, kao da je riječ o ratnoj šteti a ne o terorističkom činu. Za uništeni automobil i vikendicu nije dobio ništa, a imena počinitelja ostala su nepoznata.

U Bjelovaru živi i obitelj Gunjević – Mladen, Milanka i njihove dvije kćeri bili su krajem osamdesetih podstanari, pa su podigli kredit i sagradili kuću u Maloj Prespi. Svečano useljenje planirali su za početak listopada 1991, no u noći 14. rujna snovi su im razoreni eksplozijom.

– Kada sam došao na poziv susjede, sve je bilo uništeno. Policija je bila na uviđaju, no poslije me nisu zvali. Tužba mi je odbijena, jer u Prespi nisam bio prijavljen. Kredit sam vraćao do 2002. Uselili smo u staru puničinu kuću i digli još 30.000 eura da je osposobimo za život – kaže Mladen Gunjević, danas radnik u Hidroregulaciji.

Premda mu i danas zasuze oči dok priča o kući u koju obitelj nikada nije uselila, zna da je mogao i gore proći. Samo dvjestotinjak metara dalje niz cestu, napuknuta je i nenaseljena prizemnica, u kojoj su do kolovoza 1991. živjeli Blagojevići: u podmetnutoj eksploziji poginuo je Nikola, kaže nam Mladen; što mu se dogodilo sa suprugom, nije znao.

Inertna gradonačelnica

U Klokočevcu živi obitelj Pržić. Zoran je bio mesar, ali je lani proglašen tehnološkim viškom. Žive teško, jer mu stalni posao nema ni supruga ni troje djece. Rat su dočekali u staroj prizemnici suprugine obitelji, pored koje su podigli katnicu u koju bi bili uselili da nije srušena u eksploziji. Zoran kaže da mu nitko nikada nije prijetio, svi bi ga zvali u vrijeme kolinja ili za neku drugu pomoć. Danas ga mnogi izbjegavaju.

Jovica Brkić i Duško Zorić danas su među najaktivnijim članovima Udruge “Pravda”, osnovane da štiti ljudska prava. Prvi predsjednik bio je pokojni Ivan Srnec, Hrvat čija je kuća minirana jer je kao zamjenik načelnika PU Bjelovar počeo tražiti krivce za eksplozije. Isto je prošao i sadašnji predsjednik Zvonimir Iveković, kada je javno počeo pitati zašto se zlostavlja Srbe. I Josip Matak je kažnjen za dizanje glasa protiv terora.

Bjelovarom su od početka devedesetih do prije nekog vremena vladali HSLS-ovci, s Đurđom Adlešič na čelu.

– U Udruzi smo godinama pokušavali doći do gradonačelnice, no bezuspješno. Primila nas je tek prije sedam godina, na nagovor Josipa Mataka, koji je privatno poznaje, no na sastanku je bilo očito da je naša muka ne zanima, iako je rekla da će naše zahtjeve proslijediti dalje. Dok je bila gradonačelnica, nismo dobili ni kune iz proračuna niti bilo kakvu drugu pomoć – kaže Brkić.

Udruga nema točnih podataka o tome koliko je Bjelovarčana terorizirano devedesetih; prije nekoliko godina, zamjenik županijskog državnog odvjetnika izjavio je za lokalne novine da je ovdje minirano oko 650 obiteljskih kuća i gospodarskih objekata, no u “Pravdi” smatraju da je razoreno i više. Smjelu tvrdnju da je riječ o organiziranom državnom teroru potkrepljuje i to što policija nikada nije nikoga uhapsila, kao što nije bilo ni istraga ni informativnih razgovora. Uostalom, o svemu govori i ponašanje ondašnje (a dobrim dijelom i sadašnje) vlasti, koja terorizam i kršenje prava pripadnika srpske zajednice jednostavno gura pod tepih.