Kap u moru korupcije u zdravstvu

Kao što je dobro poznato, Ivo Sanader je kriv za sve naše pojedinačne nedaće, tako i ukupni hrvatski udes, pa i nemalo toga što će se činiti dugo poslije njegova odlaska iz politike. Po najnovijim medijskim spoznajama, bivši je premijer tako, među ostalim, usred prvog mandata o javnom trošku krstario s društvom po Jadranu, preko Dalekovoda budžetskim novcem financirao Hajduk i, najzanimljivije od svega, utjerao kompletno zdravstvo u pogubno i krajnje bizarno oblikovano tzv. javno-privatno partnerstvo između Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i privatne tvrtke Medikol, a koje se nesmetano održalo, evo, praktički sve do neki dan. Drži se i dalje, doduše, no sad već uz nemale smetnje.

Bivši ministar zdravstva Neven Ljubičić, dakle, prije dva tjedna je u potresnom iskazu – koji je opet nekako iscurio kroz prste USKOK-ovih istražitelja do novinskih naslovnica – priznao da ga je Sanader natjerao da odbije nabavku dijagnostičkog uređaja PET/CT za KBC Rijeka i da potpiše ugovor sa spomenutom privatnom firmom o faktičkom monopolu nad upotrebom takvih aparata za najskuplju vrstu liječničkog pregleda koji plaća HZZO. Povrh svega će Ljubičić prijaviti da mu je Sanader jednom prijetio i smrću, ali to je bilo kasnije te nevezano za ovaj slučaj; nama je sada dosta i ovoliko.

Počelo je davno prije

Na opisani se način, a za koji se znalo i prije negoli je Ljubičić prokazao Sanadera, međutim, prema računu Ivana Rajkovića, vlasnika Medikola, i dalje u neznanom smjeru odlilo oko 250 milijuna kuna, barem koliko se dosad prebrojilo. Umjesto da se taj novac ili makar veći dio njega iskoristio za, recimo, kupnju određenog broja PET/CT uređaja za postojeće javne bolnice u Hrvatskoj koje bi preglede morale obavljati znatno jeftinije.

Andrija Hebrang, pak, koji je pokrenuo čitavu aferu u javnosti kako bi mrskog mu sadašnjeg ministra zdravstva Darka Milinovića diskreditirao ukazivanjem na njegovu odgovornost za odnos s Medikolom u novije doba, nadodao je još i kako su brojni pacijenti ustvari nepotrebno zračeni pregledima na PET/CT aparaturi, samo kako bi se izvuklo što više novca u privatnu korist. Ta strahota nije niti će lako biti potvrđena, ako je uopće istinita, ali lijepo ilustrira politikantsku prirodu interesa u čije se ime javnost tek sad, i to na takav način, obavještava o novim stotinama milijuna štete. Notorni spletkar Hebrang progovorio je iz osobnih zavjereničkih motiva u najobičnijem unutarstranačkom obračunu, a mi se možemo tek sa zebnjom prisjetiti kako tu ionako imamo posla sa samim hrvatskim rodonačelnikom gore navedenog žanra legalne otimačine iza paravana tobožnjeg partnerstva. Štoviše, u slučaju Medikola nije bila riječ o prikladnoj gotovoj ustanovi, nego doslovno izmišljenom subjektu kojem će država u vidu Sanadera u međuvremenu osigurati i radni prostor i jamstva za goleme kredite namijenjene plaćanju opreme, znači, i za PET/CT-uređaje.

– Posrijedi je čisto korupcijska priča – kaže za “Novosti” novinarka Nataša Škaričić, najpomniji medijski kroničar hrvatskog zdravstva.

– To dokazuju objavljeni dokumenti iz 2007. o aranžmanu između Ministarstva zdravstva i Medikola, kojim je za provedbu projekta PET/CT nadležna isključivo ta tvrtka. Nedvojbeno je, dakle, da je Ministarstvo Medikolu osiguralo monopol na tržištu javnog zdravstva, i to pod poslovnim uvjetima koje je u cijelosti dirigirao vlasnik privatne poliklinike.

Medikol je kroz četiri posljednje godine narastao u veliku firmu s ukupno šest centara u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Čakovcu, no bit problema koji se ovdje ukazuje nipošto se ne nalazi samo u tom poduzeću; do boli predvidljivo, istinski problem je u tretmanu javnog interesa u zdravstvu općenito, a zatim i još šire. Nataša Škaričić je o tome podsjetila čitatelje u jednom od svojih posljednjih tekstova na T-portalu, napominjući da je upravo Hebrang 1994. godine donio pravilnik koji je liječnicima omogućio paralelni rad – naime, tezgarenje – u privatnim zdravstvenim ustanovama, pored redovnog rada u matičnim javnim bolnicama, a bez ikakve djelotvorne kontrole i ograničenja.

S time je počelo istjecanje javnih vrijednosti iz sustava; nije posebno trebalo čekati da se Hebrangovi mezimci Ljubičić i Većeslav Bergman, donedavni ravnatelj HZZO-a, angažiraju oko prosperiteta Sanaderovog igrača Rajkovića. O tome je ovih dana progovorio i Nikica Gabrić, vlasnik oftalmološke klinike Svjetlost u Zagrebu, koji uopće ne želi surađivati s HZZO-om, što znači da ne prima pacijente na račun osiguranja, nego radi isključivo na otvorenom tržištu.

Vrag (ni)je u privatnom

Gabrić, koji očito dobro tržišno funkcionira i koji ne angažira liječnike iz javnih ustanova za rad u fušu, međutim, istodobno registrira kako se liječnici iz javnog sektora nerado odlučuju na prelazak u Svjetlost, čak i za osjetno veću plaću. Nije tajna zbog čega je tomu tako, dakle – u javnim ustanovama mogu nesmetano zanemarivati svoje redovne dužnosti, uslijed nedostatka efikasne kontrole, a dodatnu zaradu će već realizirati kod privatnika malo fleksibilnijih od Gabrića.

– Nipošto nije vrag prvenstveno u aspektu privatnog – upozorio nas je Nikica Gabrić na početku kratkog razgovora.

– Trebamo podržati sam trend u zdravstvu da privatnici obavljaju javni servis za državu, odnosno da država kupuje usluge od privatnika, jer su oni motivirani da ponude više i bolje. Ali, potrebna nam je konkurencija, a ne monopolisti koji se na poslovanje s državnim budžetom navuku kao narkomani na iglu. Uostalom, to je problem ukupnoga hrvatskog gospodarstva – tvrdi Gabrić.

Na potpitanje o tome ne bi li država mogla sebi kupiti dijagnostičke aparate i tako se postaviti kao uvjerljiva konkurencija privatnicima – da malo okrenemo tezu naglavce – odgovara kako je taj stav obična podvala određenih liječnika iz javnih ustanova.

– Radi se o kolegama kojima itekako odgovara postojeće stanje i nikada nisu zainteresirani da u javnim bolnicama rade više. Imali oni deset ili 15 PET/CT uređaja, svejedno im je, uvijek će napraviti svega onih svojih osam pregleda dnevno, a zatim otići k privatniku da tamo zarade dodatnu plaću. Nitko im ništa ne može i neće, jer se država pokazuje najgorim vlasnikom – mišljenja je Gabrić.

No, tu smo se već morali raspraviti oko uopćavanja stvari, premda nam je ugledni naš oftalmolog dao šlagvort za fokusiranje na meritum: da, točno je kako je sve to problem ukupnog hrvatskog gospodarstva i kako se država spram javnih dobara postavlja maćehinski, ali to je tako samo zato što je namjerno izvedeno baš tako. Kao da ne bi mogla država provoditi kvalitetan nadzor javne potrošnje i učinka javnih sustava poput onoga zdravstvenog. Tako je, naime, izvedeno sa zdravstvom, ali i sa školstvom i energetikom, da ne govorimo o cestama, vodama i šumama. Sve je to hotimično zapušteno, iz svega je toga sistemski isisana vrijednost na privatne račune, e da bi se naknadno još moglo i nesmetano privatizirati sve te velike javne sustave, pod izlikom državnog vlasništva kao najgoreg mogućeg.

Na redu DORH i USKOK

– Da, zadesila nas je kriza svih vrijednosti, ponajviše odnosa prema javnima – složio se Gabrić – pa i nemamo više gotovo ništa zajedničko, postoji samo osobna dobit koja se često prodaje pod javni interes. Ali, takva nam je vlast, i ne znam kako bismo si osigurali bolju. Oni su posrednici u toj rasprodaji, oni zapravo žive od posredovanja. A nemaju nikakvu odgovornost za upravljanje državom, osim što su nekompetentni da sagledaju prioritete. Svi bi samo muljali, čitav sistem je pokvaren, zdravstvo je samo mali dio toga.

Tako bi se moglo odgovoriti i na poticaj vladajućih kojim smo započeli ovaj tekst: Sanader je samo mali dio toga, koliko god velik bio lupež. Sistem nedvojbeno dobro funkcionira i bez njega, pa je Sanader u ovom trenutku, imobiliziran u Austriji te podvrgnut mnogostrukim istragama, kudikamo manje značajan faktor od, primjerice, Darka Milinovića.

Doista, ukoliko je jedna posada započela čitavu tu gadost oko Medikola, tim lakše upada u oko kako su je njihovi nasljednici, oni koji su ionako mahom sudjelovali u pljački širih razmjera, uporno gurali dalje. Medikol je samo pretprošle godine, one usred koje je Sanader abdicirao, utržio preko deset milijuna javnih eura iscijeđenih kroz HZZO, a što je ministru zdravstva bila jedna od krupnijih te uočljivijih pojedinačnih stavki u rashodima. No, sadašnji ministar zdravstva nema razloga ćutjeti se odgovornim, jer je uza nj vezano biračko tijelo HDZ-a, nalik npr. slučaju drugara mu Kalmete, predragocjeno za stranku. Daleko vrjednije od općeg javnog interesa.

– Postavlja se pitanje hoće li DORH i USKOK pravilno naciljati metu svojih istraga, tako da se traži odgovornost vrha zdravstvene administracije, i to od 2007. godine do danas, ili će ići na manje važne ljude koji se vrte oko privatnog poduzetnika. A ako i budu temeljiti, to opet neće biti dovoljno da spase svoj obraz, jer je ova priča doslovno kap u moru korupcije u zdravstvu – zaključuje Nataša Škaričić.

Rajko Ostojić, potpredsjednik saborskog Odbora za zdravstvo

Nitko od aktera nije nevin

– Očito je da nitko od ključnih aktera ove afere nije nevin, dakle, to se odnosi na bivšeg ministra zdravstva Nevena Ljubičića i bivšeg ravnatelja HZZO-a Većeslava Bergmana, kao i na sadašnjeg ministra Darka Milinovića. Pritom je zacijelo vjerodostojan iskaz bivšeg ministra po kojem je bivši premijer omogućio monopol privatnoj tvrtki Medikol, ali nameće se pitanje zašto aktualni ministar Milinović i aktualni ravnatelj HZZO-a Tihomir Strizirep nisu reagirali, a imali su za to priliku toliko puta u posljednje dvije godine otkako je otišao Ivo Sanader. Ako su Sanader, Ljubičić i Bergman to osigurali Medikolu, znači, zašto Milinović i Strizirep nisu zaustavili daljnju štetu? Uostalom, ministar je bio upozoren od povjerenstva na tako nedopustivu praksu koja predstavlja presedan u Europi. Kako objasniti činjenicu da je 2009. negativno odgovoreno riječkom KBC-u čije stručno i upravno vijeće traži nabavku PET/CT uređaja? Kako objasniti činjenicu da štetni ugovor s Medikolom obnovljen i krajem 2009. godine, nakon isteka prvog, trogodišnjeg? Zašto bar nisu snižene enormno, nerealno visoke cijene pregleda, kome je odgovaralo da se to na isti način nastavi?

Kao saborski zastupnik SDP-a, zahtijevam objašnjenje svega toga na saborskom Odboru za zdravstvo. Čim USKOK završi svoj dio posla, inicirat ću i osnivanje saborskog istražnog povjerenstva da odgovori na sva ta i mnoga druga pitanja o ovome slučaju. Naravno, svima nam je jasno da je posrijedi tek jedan krupni simptom i da je riječ o segmentu ukupne politike HDZ-a, no moramo započeti od nečega konkretnog pri raščišćavanju ovako katastrofalnog općeg stanja.