Ideje naše, novac vaš

Počelo je opet. Iako zasad stidljivo, neke banke ponovno reklamiraju fondove u kakvima su ulagači, prije samo dvije godine, izgubili golem novac. I mamac je ponovno isti. U fondovima je zarada mnogostruko veća nego na oročenoj štednji. Nema sumnje da će se opet naći i zainteresirani ulagači. “To je nevjerojatno! Koliko god se puta opekli, ljudi nose svoj novac…” To je, u predavanju održanom ovih dana, rekao jedan visoki funkcionar Hrvatske narodne banke.

Motiv banaka je potpuno razumljiv i nimalo naivan. Sustav, naime, funkcionira ovako. Banka se, preko svojih fondova, kocka s novcem ulagača. (To se, naravno, pristojnije zove burzovnim poslovanjem.) Ako dobije, zarada se dijeli. Dobro ulagaču, ali dobro i banci. Ako izgubi, izgubio je ulagač. Banci je opet dobro. Nije, doduše, zaradila, ali nije ni izgubila. Za banku tu nema nikakvog rizika i u tome je bitna razlika prema oročenoj štednji. Dok nisu “izmislile” fondove, banke su morale tražiti dobre investicijske projekte koje će kreditirati i tako zaraditi za kamate štedišama, pokriti svoje troškove i po mogućnosti nešto zaraditi. Pritom im je rizik gubitka stalno visio nad glavom. Zahvaljujući fondovima rizika nema, pa sve postaje lako i jednostavno. “Ideje moje, benzin vaš”, kako je govorio junak kultnog “Zlatnog teleta”, Ostap Bender.

Kako je sve počelo

Zašto su štediše na to pristajali? Njima se uvijek nudila mogućnost izbora, ali odluka nije bila laka. Banke su toliko srušile kamate na oročenu štednju, da joj je mogla konkurirati i legendarna čarapa. Fondovi su, nasuprot tome, nudili dobit i preko 30 posto. Naravno, uvijek se spominjao i rizik, ali ljudi su to shvaćali kao mogućnost manje zarade, a ne velikog gubitka. Konačno, oni nisu poslovali s nekim zelenašima, već s bankom koja je tu oduvijek, s njenim ljubaznim službenicama i svojim osobnim bankarima, u dvoranama obloženim mramorom, mesingom i starom hrastovinom. Sve je to ima samo jednu svrhu: da ulije povjerenje u nježne duše štediša. Jer povjerenje je ono što banke čini bankama.

Ključno je, međutim, pitanje s čim špekuliraju bankarski fondovi kad su se banke povukle iz privrednih investicija. U čije papire one ulažu kad se gospodarstvo ne razvija, a posljednja velika investicija u hrvatsku industriju bila je petrokemija na Krku prije trideset godina? Odgovor na to sadrži i objašnjenje zašto se takvi poslovi urušavaju kao kule od karata.

Još u zoru kapitalizma, oko godine 1700, gospodin John Law iz Edinburgha, inače sjajan matematičar koji se obogatio u kockarnicama širom Europe, predložio je da se počnu izdavati kreditna pisma na zemljišnu hipoteku. Riječ je o receptu kako da se ima i ovce i novce: da se zadrži imovina a istovremeno troši njena protuvrijednost (kreditna pisma su funkcionirala kao novac). Danas bi se to smatralo normalnim bankarskim proizvodom, ali u ono vrijeme Škoti su Lawa smatrali čudakom, a njegov prijedlog bizarnim. On se nije obeshrabrio, već je lansirao novu ideju. Tvrdio je kako banke uživaju toliko povjerenje da mogu emitirati deset puta više novca nego što ga imaju na raspolaganju. To opet nije prošlo u Škotskoj, ali je naišlo na oduševljeni prijem u prezaduženoj Francuskoj rastrošnog Louisa XIV, što potvrđuje pravilo da banke bolje zarađuju na onima koji su u financijskim nevoljama nego na bogatašima. Kralj Sunce je, doduše, ubrzo umro, ali je zamisao prihvatio regent, vojvoda od Orleansa, koji je postavio Lawa za direktora državne banke. Zanesen svojim idejama, Law, koji je za razliku od današnjih menedžera osobno bio skroman čovjek, odmah je počeo emitirati obveznice.

Država mu je istodobno dala i monopol na neke, u ono vrijeme vrlo popularne prekomorske poslove, ali i na duhan i kovanje novca, što je povećalo njegovu kredibilnost i potražnju za obveznicama. Zlato i srebro ubrzano se pretvaralo u Lawove papire s kojima se počelo trgovati i špekulirati, pa je tako stvorena i pariška burza. Sve je bilo sjajno, dok neki nisu ipak zaključili da tome mora doći kraj, pa su počeli pretvarati svoje obveznice natrag u zlato i srebro. To je bio znak za juriš na banke. I da ne dužimo. Obveznica koju su ljudi kupovali po nominalnoj vrijednosti od 20.000 livri, prodavala se na kraju za samo jednu livru.

Preživjela je pariška burza, ali i zamisao gospodina Lawa da banke, ako im se za to pruži prilika, mogu stvarati golem novac ni iz čega. Tako su u američkim filmovima iz vremena velike depresije tridesetih godina prošlog stoljeća, neizbježne scene u kojima očajni štediše razbijaju stakla na vratima banaka. Provodeći New Deal, vlada novog predsjednika Roosevelta povukla je ključni potez. Podijelila je banke na investicijske i komercijalne, s tim da su samo drugima bile dozvoljene burzovne špekulacije. Tako je lopta spuštena na zemlju, a banke su se opet počele baviti svojim normalnim poslom.

Papiri kolaju svijetom

Nova prilika pojavila se u vrijeme predsjednika Billa Clintona, kad su nakon završetka hladnog rata i nestanka sovjetske prijetnje, počele popuštati sve stege koje su čuvale stabilnost sistema. Malo pomalo ukinuta su ograničenja uvedena u Rooseveltovo doba, što je još jednom omogućilo oživljavanja stare ideje gospodina Johna Lawa. Na tom temelju suvremene su banke razradile golem sustav svojih novih “proizvoda”, odnosno proizvodnje papira bez realnog pokrića. Dalje se sve događalo po već provjerenom obrascu. Pomama špekulacija u Francuskoj vojvode od Orleansa, zatim lude dvadesete prošlog stoljeća i veseli kraj povijesti na suvremenom zapadu, sve je to imalo istu posljedicu. Depresiju i bijedu, a i teške političke deformacije. Zapadni ekonomisti sad za sve to optužuju pohlepu bankara. To je, naravno, previše jednostavno. U najmanju ruku treba se pitati što je omogućilo da ta pohlepa postane dominantna sila na financijskom tržištu. I John Law bio je samo proizvod jednog sistema.

Mali su ljudi opet izgubili golem novac, u Americi i u drugim zapadnim zemljama, ali i kod nas. Time se ipak nije mogao pokriti cijeli zastrašujući iznos bankarskih papira, koji još uvijek kolaju svijetom. Danas ih je pet i pol puta više od bruto domaćeg proizvoda svih zemalja svijeta zajedno. Ne treba puno mudrosti da bi se znalo kako je riječ o tempiranoj bombi napravljenoj od lažnog novca.

U mamurluku depresije, u Americi je obnovljena ideja o razdvajanju komercijalnih i investicijskih banaka, ali do danas to nije provedeno. Kod nas tako nešto nije nikome ni palo na pamet, iako golema nezaposlenost dramatično upozorava da se nacionalna štednja mora usmjeriti u investicije, a ne u špekulacije. Zato neke banke, koje bi morale kreditirati gospodarstvo i preuzeti svoj dio odgovornosti za razvoj i zapošljavanje, mogu ponovno reklamirati fondove. Stara je istina da je sve prolazno, samo su interesi vječni. Ali kako smo došli do toga, da su njihovi interesi važniji od interesa naroda i zemlje u kojoj posluju?