Briga Amerikance za libijski narod

Zašto nevladine organizacije i lijevo orijentirani političari u Hrvatskoj, s izuzetkom bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, nisu jasnije artikulirali stavove o vojnoj intervenciji u Libiji?

– Iako nismo javno osudili imperijalističku intervenciju u Libiji, to ne znači da je podupiremo ili da nećemo podržati akcije koje će biti usmjerene protiv nje – kaže Domagoj Delač, tajnik Mladih antifašista grada Zagreba.

Za razliku od ove organizacije, Crvena akcija je svoj sud o pukovniku Gadafiju i o intervenciji, u kome osuđuje obje strane, iznijela na svojoj veb-stranici.

– Nismo primijetili da je Mesić istupio protiv intervencije. On je samo tipično kalkulantski pokušao obraniti Gadafija, bez ulaska u konflikt s imperijalizmom – smatraju u Crvenoj akciji.

– Istina je da se Centar za mirovne studije kao nevladina organizacija nije oglasila službenom izjavom, iako su pojedini naši članovi i članice javno govorili o sukobu. To bi bilo pranje savjesti u trenutku kada ne možete ništa konkretnije i pametnije učiniti. Treba se fokusirati na spašavanje života i prekid vatre, ali i monitorirati ponašanje Hrvatske kao NATO saveznice i nadgledati da se naše vojne snage ne nađu i u tom sukobu – kaže programski voditelj Centra Gordan Bosanac.

UN kao sluškinja

– Koliko sam uspio shvatiti iz Mesićevih izjava, on je bio za intervenciju, ali se založio da mora stati onog trenutka kada je uspostavljena zona zabrane leta nad Libijom. Svako protivljenje ratu je važno, ali osim načelne kritike potrebno je učiniti i konkretne korake. U neformalnom razgovoru s Mesićem prije međunarodne intervencije, apelirao sam na njegove kontakte s Gadafijem da pokuša posrednički smiriti situaciju. Nažalost, njihov odnos nije bio takav da bi bivši predsjednik mogao tu nešto konstruktivno učiniti. S druge strane, SRP kao stranka ljevice u Hrvatskoj profiliran je kao oponent imperijalističkom militarizmu i posve je logično da je osudio ovu intervenciju s te pozicije – ističe Gordan Bosanac.

– Nas je vodio naš antiimperijalistički instinkt, jer prepoznajemo američku Strategiju nacionalne sigurnosti, kojom kontrolira svjetske strateške resurse i svjetski kapitalistički poredak i pod raznim izgovorima vojno intervenira mimo međunarodnog prava i bez objave rata. SAD pretvara UN u svoju sluškinju, a kada u tome ne uspijeva, djeluje mimo UN-a. Prema toj nebuloznoj strategiji, Obama ne ratuje ni kada u Libiji baca bombe i ubija civile, već prosvjećuje i demokratizira. Po Amerikancima ratuje Gadafi, iako se on legitimno brani u svojoj zemlji. Uostalom, ako je narod nezadovoljan svojim vođama, njegova je stvar da to rješava. Za Mesića mislimo da se radi o principijelnom stavu na osnovu poznavanja činjenica – ističe predsjednik SRP-a Ivan Plješa, koji smatra da osim SRP-a u Hrvatskoj nema lijevih stranaka.

– Njih na ljevici zapravo drže samo novinarska retorika i općepoznate predrasude javnosti. Stranke koje ne vide imperijalistički karakter NATO-a ili Evropsku uniju kao licemjernu i brutalnu asocijaciju multinacionalnih korporacija, banaka i njihovog tržišta, ili sve to vide ali misle da to i nije tako loše, ne mogu nositi epitet ljevice – kaže Plješa.

Izostanak protesta

Drugo pitanje jest zašto je, za razliku od intervencije u Iraku, intervencija u Libiji prošla bez protivljenja međunarodne zajednice.

– Važna razlika je u tome da se napad na Irak desio bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a. Tom prilikom došlo je do katastrofalne povrede međunarodnog prava i degradacije ljudskih prava, od koje se čitava paradigma ljudskih prava još dugo neće oporaviti. S druge strane, intervencija u Libiji ima formalno-pravni legitimitet, a ne treba zaboraviti ni da su ljudi ginuli od samog početka nemira. I dalje vjerujem da je bilo moguće izbjeći ubijanje za vrijeme građanskih prosvjeda, čime bi se izbjegao i nastavak ubijanja od strane međunarodnih snaga – kaže Gordan Bosanac.

– Nažalost, Hrvatska trenutno nema antiimperijalističku ljevicu koja bi mogla pokrenuti neku takvu kampanju, a akteri “civilnog društva” često su vezani uz donacije iz SAD-a ili, češće, iz onih evropskih zemalja koje će se najviše okoristiti napadom na Libiju – ističu u Crvenoj akciji.

Izostanak protesta Plješa obrazlaže izvjesnom zbunjenošću.

– Ljudi su sa simpatijama primili lančanu pobunu naroda protiv despotizma svojih vođa u arapskim zemljama. Taj nastup masa bio je toliko eruptivan da Amerikanci nisu stigli obraniti svoje interese, recimo Mubaraka, ali su pokrenuli akciju svrgavanja Gadafija. Kada su već nešto morali izgubiti, pobrinuli su se da barem nešto dobiju. Uslijed kontroliranih informacija, taj lov u mutnom javnost nije mogla odmah prepoznati i zato je reakcija izostala. U Iraku, pak, sve je bilo jasno. To je bila prljavija i podlija agresija Amerikanaca i Engleza nego napad Hitlera na Poljsku – smatra Plješa.

Jemen i Bahrein

Mnogi su postavili pitanje zašto SAD i NATO ne interveniraju u zemljama gdje su ljudska prava još ugroženija i gdje režimi, poput onih u Jemenu ili Bahreinu, nemilosrdno ubijaju goloruke demonstrante.

– To pitanje trebamo postaviti samo ukoliko smo dovoljno naivni da vjerujemo u to kako u evropskim i američkim intervencijama doista postoji motiv koji nije čista pljačka. Opravdanja rata kao zaštite ljudskih prava samo su beskrajno cinične laži u službi imperijalizma – kažu kratko u Crvenoj akciji.

– Amerikanci ne rade ono što govore, dakle ne brane narod, već svoje postojeće interese ili nameću nove. Njihov interes, a ne interesi pojedinih arapskih naroda, kriterij je njihovog djelovanja. Tako u Libiji tobože brane narod, a ustvari udaraju na Gadafija, koji im smeta u ostvarenju njihovih interesa, dok u Bahreinu i Jemenu brane vođe koji im pomažu u ostvarivanju njihovih interesa. To je vidljivo s Marsa, kada već nije s Pantovčaka i iz Banskih dvora. E, zato treba galamiti iz sveg glasa – zaključuje Ivan Plješa.