U naše vrijeme sve je bilo lakše

Foto: Sandro Lendler

Šezdeset i šest stripaških godina je iza Borivoja Dovnikovića Borde, umjetnika koji je domaćem crtanom filmu dao još i više nego domaćem stripu. Ipak, u Galeriji ULUPUH u toku je izložba stripa ovog rodom Osječanina, koji je s devetom umjetnošću otpočeo 1945. Međutim, Bordu smo iskoristili da nam u kratkom razgovoru, kao svojevrsni svjedok vremena, kaže ponešto i o crtanom filmu, kao doajen zagrebačke škole crtanog filma i svjetsko ime animacije.

Koji je prvi strip koji ste nacrtali?

– S devet godina u školskoj sam teci nacrtao strip o borbi Engleza i Indijanaca. I te table, kao i ostale, možete vidjeti na mojoj retrospektivnoj izložbi u ULUPUH-ovoj Galeriji u zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici, koja je upravo u toku. Onda dolazi čitav niz, koji počinje s “Udarnikom Ratkom”, “Emilom i detektivima”, nogometnim stripovima, završno s “Čipkom i djedom Filipom” koji i dalje crtam u “Bijeloj pčeli”.

Kao kompletnog autora, mogu vas upitati koja je razlika između stripa i crtanog filma?

– Jednostavno rečeno, crtani film je oživljeni strip. Strip je svojevrsna knjiga snimanja. Međutim, bitna je razlika između sedme i devete umjetnosti u tome što film stripu dodaje pokret i novu dimenziju – vrijeme. Tajming, baratanje vremenom, u animiranom filmu je osnovno.

Radio sam s najboljima

Jeste li kad imali situaciju da ste najprije nacrtali strip, a onda po njemu radili film?

– Zanimljivo, dogodilo mi se upravo obrnuto. Najprije sam s Norbertom Neugebauerom napravio scenarij za naš film “Goool”, da bih zatim prema tome napravio karikaturalni strip “Velika utakmica”.

Dobili ste ove godine novouspostavljenu stripašku nagradu “Andrija Maurović”. Što vam je Maurović značio?

– Maurović je bio genijalan crtač. Pripadao je generaciji prije mene i tek sam ga nekoliko puta sreo pedesetih godina. On je u (realistički) strip uveo vrhunsku likovnost i autohtonost, pa se može reći da jedini nije podlijegao stranim uzorima, u prvom redu američkim.

Koji vam je vaš strip najdraži?

– U časopisu “Oko” osamdesetih sam objavljivao autorski satirični strip “Susreti treće vrste”. Izlazio je, čini mi se, dvije godine. U njemu sam se zezao s recentnom društvenom stvarnošću. Urednik Goran Babić davao mi je potpunu slobodu. Bilo bi zgodno danas strip ponovo objaviti kao dokument jednog vremena.

Znači li to da ste imali i loših iskustava s urednicima?

– Osim Gorana, odličan je bio i moj prvi urednik Fadil Hadžić. Uostalom, on me je odmah 1949. uveo u profesionalizam i poklonio mi puno povjerenje, baš kao i godinu ranije kad iz Titograda stiže izraziti talent, mladi Dušan Vukotić Vud, u kojem Fadil prepoznaje  karikaturista i filmskog režisera. Odličan je bio i Veljko Barbieri, glavni urednik VUS-a. Za njegovog nasljednika na tom mjestu, Josipa Vrhovca, to se ne bi moglo reći. Zbog nekog nesporazuma krajem pedesetih dao mi je čak otkaz, što me nije mnogo smetalo, jer sam tada ionako planirao kao animator prijeći u slobodne filmske radnike.

Bijeg od Disneyja

Po čemu je škola zagrebačkog crtanog filma bila nova, po čemu ste odskočili u svjetskim razmjerima?

– Zagrebačka škola je, zapravo, rezultat želje da se u animaciji eksperimentalno krene novim putem – u stilizaciji crteža, u pokretu, u načinu mišljenja, u nastojanju da se animirani film iz sfere isključive zabave za djecu okrene i ozbiljnom gledaocu, tj. da se film ravnopravno uvrsti u ostale umjetnosti. Radilo se o jasnom otklonu od diznijevskog stila, kojem su bile podložne sve tadašnje produkcije animiranog filma u svijetu. Novi pokret pedesetih godina, nakon američkih nezavisnih autora, počeo se širiti u Evropi, i zagrebačka animacija bila je među prvima.

U našem studiju, mora se reći, u bježanju od “diznijevštine”, nova stilizacija nekoliko godina vladala je kao novi kanon, tako da se, u nastojanju da se bude nov u svakom pogledu, prelazilo u krajnost koja je, po mom mišljenju, siromašila vezu s gledaocem. Nedavno sam pročitao kako je tada jedan američki kritičar napisao da Jugoslaveni pretjeruju u stilizaciji, u želji da se bude nov. Čuvena “Premijera” Nikole Kostelca i crtača Vjekoslava Kostanjšeka (1957) dobar je primjer takvog pristupa u našoj animaciji. Vatroslav Mimica s crtačem Aleksandrom Marksom i animatorom Vladimirom Jutrišom u mjeri je koristio vrijednosti nove animacije. Genijalni Duško Vukotić nikad nije zapuštao vezu s gledaocima. Odmah do njega je stvaralački vulkan Vlado Kristl, koji je sa svojim filmovima ušao u sam vrh svjetskih autora, ali je buntovno otišao u inostranstvo i tamo, u animaciji, više nije dostigao svoje domete iz “Zagreb filma”. Zatim su tu i jedinstveni Nedeljko Dragić, pa Zlatko Grgić, Zlatko Bourek, Ante Zaninović… Svi ovi autori, s nama ostalima, napustili su brzo ekstremnu stilizaciju i nastavili stvarati svaki u svom stilu, kao slikari ili kao karikaturisti. I te različitosti postale su karakteristika tzv. zagrebačke škole. Na kraju, ne treba zaboraviti i da su nam republika i grad davali financijska sredstva, vrijeme i – puno povjerenje.

Koji je vaš najbolji film?

– Tehnički, ali i u svakom drugom pogledu, najbolja je “Znatiželja”. Pobrala je i puno nagrada. Prije nekoliko godina izabrana je među 88 najboljih svjetskih animiranih filmova svih vremena. Unutra je najbolje što sam mogao dati, s najmanje grešaka.

Kako biste opisali to što ste dali zagrebačkoj školi animiranog filma?

– Mislim da sam dao prilog psihološkoj animaciji, važno je da sam sve svoje filmove lično animirao. U svojim sam filmovima bio kompletan autor. Samo crtati ili samo režirati, nije me  zanimalo.

Najbolji Ub Iwerks

Kad biste trebali usporediti ono vrijeme s današnjim na polju crtanog filma, što biste rekli?

– Ne da se to usporediti. Mi smo tada obrađivali velike teme – alijenaciju, atomsku opasnost, socijalne, humane sadržaje i sl. Znali smo uvijek što filmom želimo reći. Danas mi se čini da tehnika uništava sadržaj, ideju. A produkcijski su uvjeti onda bili puno komotniji. Nikad nismo bili egzistencijalno ugroženi. Čim bih završio jedan film, već bi me u “Zagreb filmu” dočekivali s pitanjem jesam li pripremio novi projekt. Danas su tu stvari puno grublje.

Koji vam je najbolji svjetski animator?

– Ub Iwerks, i ne samo meni. Američki autor koji je od Disneyja prešao u nezavisne. To je onaj koji je animirao vuka kojemu se, kad vidi zgodnu Crvenkapicu, donja laloka odvali tako da probije stol. Sjajno.

Sigurno vas stalno pitaju zašto ste prestali raditi filmove. Pa evo, i ja pitam.

– Prije svega, zbog godina – animacija je težak posao, i fizički. Drugo, nova me kompjuterska animacija ne zanima. Ne želim to sada učiti. Moj zadnji film “Tišina” rađen je na stari način, ali je muzika stavljana kompjuterski, što me dosta namučilo. Kako rekoh, danas je sve ubrzano: traže da zvuk filma završiš u dvije sesije po dva sata, bez studioznog rada s montažerom. To nije moje stvaralaštvo!