Traume se lako zarade, a teško potroše

Foto: Jovica Drobnjak

O srpskim žrtvama devedesetih u Hrvatskoj, koje su puno propatile, o njihovoj djeci, članovima njihovih obitelji, o nevidljivim ljudima i njihovim nevidljivim patnjama, identitetu, snovima, frustracijama i željama, pričali smo s psihologinjom Zdenkom Pantić, koja je dobar dio svoje karijere posvetila temama rata i ratnih žrtva, te svemu onome što rat, na prvoj liniji ali i kilometrima iza nje, radi u glavama ljudi.

Kako definirate pojam žrtve?

– U psihološkom smislu, žrtva je osoba koja je doživjela nešto što predstavlja prijetnju za njen integritet ili život, događaj tolike snage da bi od njega svi imali neke posljedice. To je najkraća definicija. Ja sam govorila o žrtvama mučenja i torture, onako kako o tome govori Konvencija UN-a protiv mučenja i svake vrste degradirajućeg ponašanja, ponižavanja ljudi u svrhu iznude dokaza ili zato što su se suprotstavili nekom režimu, ali i ako su progonjeni po bilo kojoj drugoj osnovi.

Pate u tišini

Kada se u Hrvatskoj spomenu žrtve srpske nacionalnosti, uglavnom se pomisli na smrtno stradale osobe. Što je s ostalima, s ljudima koji su doživjeli otkaze, deložacije, ponižavanja?

– Jako je važno naglasiti kako žrtva nije samo osoba koja je nešto ružno proživjela ili koja je direktno stradala. Žrtva je i član obitelji takve osobe. Ako netko doživi traumu, to utječe na njegovu obitelj, ali i okolinu. Mi smo emocionalna bića. Ako se netko u obitelji promijeni, postane depresivan, alkoholiziran, ima flashbackove, iznova “vidi” proživljene traume, njegovo ponašanje utječe na sve i vraća se njemu. Kada živimo s nekim tko je proživio traumu, kada mu pomažemo na bilo koji način, to nas mijenja. I mala djeca, koja nisu bila u ratu, mogu imati sindrome dječjeg PTSP-a, ali i profesionalci koji prate žrtve. Isto tako, neki se obrasci, neke tajne i ponašanja prenose kroz generacije i onda to djeluje na potomke, koji također mogu imati posljedice.

Zašto emocije žrtava iz tog drugog plana o kojem govorite nisu institucionalno prepoznate u hrvatskom društvu, posebno ako su žrtve srpske nacionalnosti?

– Nakon velikih društvenih trauma, a tako je i u obitelji, društvo iz raznih razloga odbija prepoznati i definirati žrtve i o njima govoriti. Kada bi se o tome govorilo, to bi značilo da se u vezi s tim mora nešto poduzeti, pa se radije šuti. Tako da sve ove žrtve, direktne ili indirektne, postaju žrtvama, jer je to uvjetovano društvenim okolnostima, a ne njihovom slabošću ili nestabilnošću. Stoga je odgovornost društva još veća, pogotovo odgovornost profesionalaca, koji šute i ignoriraju ih. Te žrtve pate u tišini, one ne traže pomoć, njima treba prići.

Zašto ti ljudi ne traže pomoć?

– Radili smo puno s građanima srpske nacionalnosti. Mnogi od njih žive izolirano, ili zbog godina ili zbog mjesta u kojem žive. Mnogi se boje otići i liječniku, neki nemaju dokumente, jer se nesvjesno povlače u sebe, samoizolaciju, a imaju velike potrebe. Nažalost, i posljedice takvog odnosa bit će velike.

Trauma bez kraja

Koliko na njihove današnje traume utječe potpuni izostanak pijeteta prema njihovoj žrtvi i pravne satisfakcije za ubojstva, šikaniranja i pljačke?

– Imala sam priliku pratiti direktne žrtve i njihovu djecu. Ono što je njima najvažnije, jest priznanje! Priznanje da je netko mučen, ubijen, da je nestao… Njima je jako važno da to mogu negdje i nekome reći, unatoč strahu koji osjećaju i danas. Boje se, jer traumu proživljavaju i danas, a ona se katkad sakrije i čeka, pa se naglo javi, a ovo što ljudi proživljavaju kroz institucije, poput sudova, nije dobro.

Kako se nositi s tim, dva desetljeća dugim procesom?

– Izuzetno je važno da žrtve dočekaju pravdu, da se dovrše sudski procesi u kojima će se definirati krivnja i odgovornost. Njima treba pravednost, a toga često na sudovima nema.

Što reći ljudima koji su tražili odštetu od države za zločine ili neke druge traume koje su proživjeli, a danas moraju plaćati sudske troškove?

– Želim gledati pozitivno, ali to je slučaj koji pokazuje da trauma traje dugo i stalno se ponavlja. Odluka da se odustane od kompenzacije žrtvi, koja se onda naplatom sudskih troškova dodatno egzistencijalno ugrožava, stvarno je neprihvatljiva i sa stajališta žrtve i sa stajališta običnog čovjeka. Riječ je uglavnom o siromašnim ljudima koji su se nadali pravdi, a sada primaju zadnju pljusku i financijski se dodatno iscrpljuju. U emocionalnom smislu, to je trauma kojoj se ne vidi kraja.

Izgubljeni identitet

Posljedice devedesetih jako se dobro vide i u polemikama oko popisa stanovništva. Što je tome uzrok?

– Treba se samo prisjetiti devedesetih. Kada se jedna nacionalna zajednica u društvu definira kao napadačka i, pod navodnicima, zla i zločesta, ne čudi pojedinačni strah nekoga da se izjasni kao Srbin. To je mnogima problem i time i oni postaju žrtve. Ispričat ću vam anegdotu iz ranih devedesetih. Jedan uplašeni dječak dolazi doma i kaže mami: “Mama, moj prijatelj ima tatu Srbina!” Za njega je to nešto nepoznato, ali naslućuje da je vrlo neugodno imati tatu srpske nacionalnosti. Pritom taj dečko, poput mnogih drugih u to vrijeme, jer je to bila vrlo česta pojava, nije znao da je njegova mama, kojoj sve to priča, Srpkinja. Tako on na taj traumatičan način doznaje i svoje porijeklo i dobiva neočekivan i neželjen zadatak da se s time nosi u svom razvoju tijekom najosjetljivije dobi…

Je li ta priča izuzetak ili pravilo?

– Pitanje nacionalnosti u posljednjih je dvadeset godina gotovo presudno. Mi smo radili malo istraživanje u kojem smo pratili razvoj djece koja su imala miješani ili dominantno srpski identitet i rezultati su pokazali da su neki identitet sakrivali, a neki previše naglašavali. Za nas je najvažnije pitanje tog istraživanja bilo kako se ta obitelj osjeća, kako se osjećaju roditelji i koliko imaju snage da odgovore na te vanjske prijetnje. Djeci je to posebno važno kada izlaze iz kuće i kada se pitaju kako će biti prihvaćena. Mnogi su tu imali problema, a imat će ih i dalje. Traume se lako zarade, a teško potroše.

Naglašavate kako traume mogu biti nasljedne. Što mislite o tezi da su se početkom devedesetih srpski nacionalisti poigrali s kolektivnom memorijom ljudi koji su preživjeli genocid u NDH kako bi svoje sunarodnjake lakše motivirali na pobunu?

– Kada se takve stvari pripremaju, uvijek ima pojedinaca ili grupa koji dobro poznaju psihologiju i koji znaju kako homogenizirati masu na osjećajima ugroženosti i prijetnje od onih drugih. Nakon “Bljeska” sam razgovarala sa ženom koja mi je rekla da se u trenutku ulaska Hrvatske vojske u njeno selo osjećala kao da ponovno ima 12 godina, da je opet 1941. i da će se dogoditi isto. Traume imaju tu kvalitetu da traju i zato je važno da se o njima priča.  Nažalost, odnos struke prema tim problemima doživljavam kao zavjeru šutnje, jer sve žrtve zaslužuju pažnju.