Razvijene civilizacije kriju se u crnim rupama?

Ideja o svemirskim tijelima koja su toliko masivna da svojom gravitacijom zarobljavaju čak i svjetlost prvi put se pojavila 1783. godine u pismu koje je geolog John Michell napisao engleskom Kraljevskom astronomskom društvu. Tokom sljedećih stoljeća različita svemirska istraživanja potvrdila su opravdanost Michellovih pretpostavki i potakla astronome da uvedu pojam crnih rupa. U široj javnosti crne rupe su vrlo brzo došle na loš glas. Naime, stvorilo se mišljenje o njima kao o velikim grabežljivcima koji proždiru ostatak svemira. Iz razloga što je gravitacijskoj sili crnih rupa nemoguće odoljeti, većina astronoma je smatrala kako bilo koja zvijezda ili planet koji se nađu u njihovoj blizini po kratkom postupku budu usisani.

Za razliku od dosadašnjih mračnih pogleda na crne rupe, nova teorija upućuje na to da bi unutar njihovih granica mogli postojati planeti s naprednim životom. Na osnovu ranijih zapažanja da subatomske čestice poput fotona unutar strukture crnih rupa imaju stabilne putanje, ta teorija tvrdi kako bi planeti isto tako mogli naći stabilne putanje unutar okrećućih, super-masivnih crnih rupa i sigurno nastaniti ovo ljudima nepoznato područje. Spomenuta ideja, koju je postavio Vjačeslav Dokučajev, fizičar s Instituta za nuklearna istraživanja na Ruskoj akademiji znanosti u Moskvi, odnosi se na planete koji putuju kroz horizont crne rupe, zamišljenu gravitacijsku liniju razgraničenja, iza koje ništa, čak ni svjetlost, ne može pobjeći. To bi moglo objasniti “veliku svemirsku tišinu”, izjavio je Dokučajev, paradoks koji pita ako izvanzemaljske civilizacije postoje, zašto ih nikada ne čujemo i ne vidimo.

Unutar hipotetske strukture rotirajuće crne rupe, postoje dvije obzorne granice koje nadslojavaju jedna drugu. Prelazeći planet, trebale bi proći kroz oba obzora i potom se smjestiti u stabilnu periodičnu putanju bez sudaranja u središnji singularitet. Taj singularitet je jezgra u obliku prstena rotirajuće crne rupe, gdje se potpuno slamaju svi zakoni vremena i prostora. Ako išta udari o tu zonu, rezultirajuća plimna sila znači trenutnu “špagetifikaciju” – proces u kojem objekt prolazi izrazito okomito istezanje i horizontalnu kompresiju. Prema dokumentu, objavljenom na stranici Arhiva fizike, unutarnja domena crne rupe teoretski je dovoljno prostrana da bi udomila planete, a ima i dovoljno energije da bi podržala život.

Napredne civilizacije mogle bi postojati unutar crnih rupa i biti nevidljive za izvanjski svemir. Goli singularitet – ili jezgra – osvjetljavao bi planet i osiguravao konstantan izvor energije, dok bi dodatna energija dolazila iz vječno kružećih fotona.

Charley Lineweaver, astrofizičar iz australskog Nacionalnog sveučilišta u Canberri, odmah je osjetio potrebu da kritizira utemeljenost razmišljanja svog ruskog kolege. On je izjavio kako je boravak u rotirajućoj crnoj rupi kompliciran zbog prisutnosti drugog horizonta, koji je neophodan za stabilne putanje. “Najveći problem s ovom teorijom je taj što to nije teorija. To je vrlo dobra ideja, ali ništa više od nagađanja”, izjavio je Lineweaver. Sviđalo se to ostalim znanstvenicima ili ne, ideje Vjačeslava Dokučajeva su izuzetno važne jer konačno mijenjaju uobičajeno poimanje crnih rupa. U tom novom kontekstu one bi mogle postati puno više od faktora posvemašnje svemirske destrukcije.

Teorija o crnim rupama kao mjestima gdje se od ostatka svemira kriju najrazvijenije civilizacije potiče na dalekosežna razmišljanja i još više približava modernu znanost takozvanim ezoterijskim učenjima. Ako se jednom potvrde pretpostavke ruskog znanstvenika, tada bi crne rupe bila mjesta najveće koncentracije svjesnosti i ujedno igrale ulogu kapija u nematerijalne dimenzije postojanja. Veći dio astronoma smatra da u blizini ovih neobičnih svemirskih tijela prestaju važiti sve postojeće zakonitosti prostora i vremena. Ezoterijska učenja pridodala bi kako to nije nimalo čudno, jer prostor i vrijeme ionako postoje samo u našem umu.