Stranac u noći
U svom najvoljenijem i najboljem filmu “Izgubljeni u prijevodu”, Sofia Coppola bavila se usamljenošću i osjećajem praznine koji se može prevladati upoznavanjem nekog osobitog, tko će kao zvijezda na nebu zasjati u vašem srcu. Bio je to njezin drugi film, a u četvrtom, nazvanom “Negdje”, opet je riječ o usamljenosti i praznini koje u nekom trenutku bivaju dokinute, no ovaj put to dokidanje ne rezultira trajnim dragocjenim tragovima u duši ispražnjenog usamljenika, jer ti se tragovi sada tope kao suze na kiši.
Opet je popularni glumac u središtu, samo bitno mlađi i privlačniji, tu je ponovo i mlada djevojka, sada još djevojčica na samom pragu puberteta, koja neće postati protagonistova erotska čežnja jer mu je kći (situacija može podsjetiti na Wendersov dragulj “Alice u gradovima”), a umjesto Japana dio radnje odvija se u Italiji. No tek mali dio, i to je velika razlika između dva filma: dok je u “Izgubljenima u prijevodu” zapadnjački doživljaj japanske (medijske) kulture bio paralelna tema, u “Negdje” je američki susret sa specifičnostima talijanske show kulture tek sočan motiv.
Indie-atmosfera
Ali postoji i ogromna razlika između dvojice protagonista. Bill Murray kao Bob Harris bio je lik s obiteljskim zaleđem i jasnom duševnom toplinom, dok Stephen Dorff kao Johnny Marco iza sebe ima samo propali brak i kćer koju povremeno viđa, a osobno je tek ljuštura od čovjeka, prava figura ultimativnog egzistencijalističkog stranca, otuđenog i opustošenog do mjere usporedive s Camusovim ikonskim Meursaultom (povezuje ih i minimum potrebe za govorom, a udaljuje odsustvo eksplicitne smrtnosti, ali i svake filozofičnosti u glumčevu svijetu).
Redateljica je “Negdje” osmislila kao oskudan film o oskudnom protagonistu (njegova oskudnost nije samo duševna i duhovna, nego se na jednoj razini manifestira i materijalno – iako sasvim sigurno imućan čovjek, o čemu svjedoči i “ferrari” koji vozi, živi u nimalo glamuroznom hotelu čiji apartmani djeluju pomalo besprizorno, odijeva se nemarno, gotovo kao kakva ulična protuha, kosa mu redovno djeluje nepočešljano). Pritom se filmska oskudnost manifestira prožimanjem niskobudžetne produkcije u službi stvaranja osobite realističke indie-atmosfere i, također realistički motivirane, dramaturgije s minimumom zbivanja, odnosno naracije svedene na bilježenje protagonistovih stanja ilustriranih izravno ponavljajućim ili srodnim prizorima, pri čemu i uporaba dugih kadrova, često sa statičnom kamerom, igra značajnu ulogu.
Zrno humora
Sofia Coppola, naravno, ne bi bila Sofia Coppola da u sve ne ubaci i zrno humora, ponajprije u erotski obilježenim scenama, odnosno da sav taj egzistencijalni smiraj ne oživi vitalizmom i dražesnošću djevojčice (odlična Ella Fanning), ne izbjegavajući ni njezin nježni erotizam (u sceni klizanja on se čak potencira).
Međutim, u drugoj polovici filma redateljica počinje gubiti ritam i posezati za problematičnim rješenjima. Ako je patetičnost važnog Johnnyjevog iskaza kćeri (“Žao mi je što nisam bio češće s tobom”) neutralizirala bukom helikopterske elise, nije uspjela pobjeći od potpuno nepotrebne, plačne eksplikacije Johnnyjeve spoznaje o vlastitoj ništavnosti, niti od artificijelno simboličnog svršetka, neprimjerenog dotadašnjem realističkom duhu filma.
Srećom, “Negdje” ne završava poput svog protagonista – nigdje; to je izrazito solidno ostvarenje kojim je Sofia Coppola još jednom pokazala znatan dar, no i nedostatnu zrelost da cjelinu zaokruži na optimalan način.