20 godina loše (kapitalističke) politike

Ako novinarska kolumnistika, to proizvođenje tekstova s potpisima “imena” kao brendiranim garancijama kvalitete pisanog proizvoda, još jedini smisao ima u prostoru osobnog doživljaja svijeta od strane potpisanog, dozvoliti ću si i ja, prije no što se ispišem iz tog društva, jednu ekskluzivu. Naime, moj doživljaj djelovanja haških presuda hrvatskim generalima za zločine počinjene u vojno-redarstvenoj akciji “Oluja” jest, suprotno većini komentatora u mainstreamu, da je Haški sud, što se Hrvatske tiče, napokon postigao svoju svrhu. Ako se u svrhe kažnjavanja, osim odmazde, po svim pravnim sustavima još uvijek računa i opća i specijalna prevencija, tj. utjecaj na društvo i pojedinca da se inkriminirana djela ne ponove – taj utjecaj počinje se ostvarivati. Evo, otkada su nepravomoćne presude tema sviju, ja se osjećam mučno, no bolje – što je opis svakog rada na traumi. Sada se još manje bojim Hrvata i Srba no do sada, a najviše sam ih se bojao baš u vrijeme zločina za koje sud tereti generale. Gledajući društvo na mikrorazini svoje amaterske sociologije promatranja života ulice, mogu reći da je prijenos izricanja osude na zagrebačkom Trgu zaboravljene republike, kao i po kafićima koje sam u to vrijeme obilazio, izazvao začinjanje procesa katarze, koji se kao poželjan reklamirao samo dok nije stvarno zaprijetio svojom realizacijom.

Kako ta katarza počinje? Kao muk i nevjerica, kao šutnja pred suočenjem, ne s istinom – istinu znaju svi koji su je htjeli znati – već s odgovornošću, ako ne i krivnjom. Građani Hrvatske znaju da su svi odgovorni, a neki su i krivi za zločine koji su se dogodili. Ja o krvnim zločinima više i ne pišem – ima tko će ih žvakati – mene zanima odgovornost. I to koja odgovornost? Ne za tako krupne prijestupe koji dovode do suđenja za ratne zločine, već za naoko puno manje. Zanima me politička odgovornost stanovništva. Da ne kažem slobodnih građana i birača, koji uporno desetljećima biraju politike koje ne mogu biti provedene bez krvi, znoja i suza, što liberalizam, u različitim svojim varijantama vladajuća ideologija ovih krajeva, uostalom otvoreno i govori.

No ne pristanem li i sam na ideologiju slobode političkog izbora, koja da uvijek postoji, iako su sve političke odluke i naknadno reklamirane kao one donesene sudbinski BEZ ALTERNATIVE, moram se za početak zapitati (zajedno s klasičnom veličinom pred-samostalne Hrvatske Miroslavom Krležom i ostraciranom veličinom 1990-ih Borisom Budenom): ne boli li više od svih žrtava palih u “Oluji” i nakon nje, i to na obje strane sukoba, politička glupost koja ovom zemljom desetljećima vlada i nikako da iz nje ode? Nije li Krležin opis “misaonog našeg rodoljuba”, hrvatskog i srpskog – ne misliti ništa, izvrtati činjenice, krivo tumačiti najosnovnije istine, širiti laži, obnavljati kult praznih fraza, ukratko raditi sve ono što se protivi i najprimitivnijem ukusu zdrave pameti – ona koprena, veo, burka i nikab koje euroatlantski svijet ne samo da ne zabranjuje, već upravo svojim “integracijama” i širi ovim nekada emancipiranim krajevima? Ili u toj “gluposti” ima puno više sistema no što smo to 1990-ih imali snage vidjeti?

Ali, da i postoji oprost sljepilu u samoskrivljenom i nametnutom izvanrednom stanju u kojem se uspostavljao kapitalizam katastrofe u nas 1990-ih (za mase onih koji nisu počinili nikakve zločine, već su često bili žrtvama zločinaca koji NISU uvijek pitali za vjeru i naciju), kako opravdati 00 političke godine? One od 2000. do 2010? One u kojima nas više nije bilo strah za goli život, već odjednom “samo” za to kako idu naši preskromni ili megalomanski poslovi? Pročitah nedavno u novinama, u suočenju sa zadnjim ciklusom globalne kapitalističke krize, da su to navodno bile sretne godine kada krediti, ne samo bankarski, već i vojno-redarstveni (to je u puno tješnjoj vezi no što se u nas obično razmatra), još nisu bili došli na naplatu. O sreći kakvih političkih ljudi mi tu govorimo?

Promašene politike u ovim su krajevima na vlasti u kontinuitetu duljem od tzv. samostalne Hrvatske, a podijelimo li vladavine po desetljećima, možemo govoriti o promašajima u suočenju s krizom tržišnog socijalizma 1980-ih, o katastrofama prouzročenim postfašističkim uništavanjem zajedničke države 1990-ih, te o pripremi za katastrofu neoliberalnog uništavanja ostataka socijalne države 00-ih. Što je minimalni zajednički nazivnik svim tim, naoko tako različitim politikama, u kojima dekadenciju samoupravnog socijalizma smjenjuje pokušaj zasnivanja nekog pseudo-korporativnog stališkog društva te, nakon i te propasti, izgradnja rubnog kapitalizma u supsidijarnoj državi? Uz pucanje i pjevanje kontrarevolucionarnih pjesama cijelim putem. Minimalni zajednički nazivnik je odstranjenje socijalističke alternative i kontinuitet neoliberalnih zahvata u društvo i državu. Pitanje “Koliko fašizma?” koje smo si 1990-ih, zgroženi iluzijom reprize četnika i ustaša, opravdano postavljali, zakrilo je činjenicu da se iza većine “uvjerenih ustaša i četnika” skrivao “poslovni čovjek”, puno sličniji onom tipu poslovnosti koje su u današnjoj EU simboli Berlusconi i Sarkozy. A čega su oni ime, kakvih sve zločinačkih poslovnih običaja – možemo se informirati npr. u Badiouovoj knjizi “Čega ime je Sarkozy?”

Nasilje je u ovim krajevima došlo na zao glas. Zločini su u ovim krajevima došli na zao glas. Zašto? Zato što ti fenomeni nemaju vjere i nacije? A moral svih ljudi ih beziznimno osuđuje? Ne sasvim. Već zato što se radi o beziznimno kontrarevolucionarnom nasilju i zločinima. Moćni i vladajući zatiru nemoćne i potčinjene. To je sada već shvaćeno. Pa se ipak počinje događati da pokoji pobunjeni radnik, opljačkan i ponižen od svih sistema i svih vojski, fizički napadne svoga poslodavca. Teško je zamisliti budućnost ovih krajeva bez nasilne klasne borbe, koju će započeti oni koji više neće imati što izgubiti – do svojih okova. A to je opis proleterske situacije u klasika, zar ne? Da tome bude tako pobrinut će se “objektivne okolnosti” i bolni rezovi koje “svojim” narodima pripremaju pripadnici “političkih elita”, grupa na vlasti, koje se ne odriču niti jednog od opisanih desetljeća svoje katastrofalne političke prošlosti.

U svojoj “Kritici ciničnog uma” njemački filozof Peter Sloterdijk, prije no što je i sam regresirao u jeftinog zabavljača na filozofskoj sceni, tamo gdje ona, kao u Njemačkoj, postoji, opisao je susret starog i novog disidenta iz SSSR-a, koji se odigrava u Berlinu, uoči pada zida 1989. Stari sovjetski disident govori novom (slobodno prepričano): “Ti sada, kada mu se kraj približava, govoriš kako je SSSR sranje i kako tu državu treba srušiti. A ja to govorim već 20 godina.” Sloterdijk takav razgovor uzima za tipični primjer ciničnog političkog uma, koji ne može donijeti pozitivnih političkih posljedica. Pa ipak je teško, danas kada svi komentiraju haške presude generalima iz Hrvatske, ne ponoviti, lokalno prilagođeno, ovu ciničnu gestu: “Haški sud sada priča kako je Hrvatska trula država u kojoj su mogući i udruženi zločinački pothvati vlasti protiv dijelova svoga stanovništva. A ja to govorim već 20 godina.”