Jovo Kapičić, general i narodni heroj

Jovo Kapičić, general i narodni heroj, danas ima 91 godinu. Visok, elegantan, uspravan i mentalno potpuno svjež, djeluje puno, puno mlađe. Sjedili smo u kafeu njegovog sina Dragana, košarkaškoga asa iz sedamdesetih godina prošloga vijeka, a danas predsjednika Košarkaškoga saveza Srbije, pripadnika generacije u kojoj su igrali Ćosić, Šolman i Plećaš, koja je donijela naslov svjetskoga prvaka u Ljubljani 1970. Uz espreso, pričali smo o knjizi “Svi moji Goli otoci”, nastaloj na osnovu iskaza koje je Jovo Kapičić dao crnogorskoj novinarki Tamari Nikčević.

Za njega slobodno možemo reći da je svjedok prošlog vijeka, učesnik najdramatičnijih događaja na Balkanu, partizanski borac koji je prošao sve najstrašnije bitke Drugog svjetskog rata: prešao sa Prvom proleterskom Igman, među prvima forsirao Neretvu preko tek srušenog mosta, probijao njemački obruč na Sutjesci… Bio je šef beogradske Udbe, crnogorski ministar unutrašnjih poslova, pomoćnik saveznog ministra unutrašnjih poslova direktno zadužen za unutrašnju bezbijednost države, koordinirao grčki ustanak, hapsio Dražu Mihailovića 1946. godine u bespuću istočne Bosne, bio ambasador u Švedskoj i Mađarskoj.

Rođen je 1919. godine u Gaeti, u Italiji, gdje je njegova porodica morala u izbjeglištvo s hiljadama crnogorskih pristalica kralja Nikole, zbog učešća u neuspjelom ustanku koji su podigli protiv tek formirane države i dinastije Karađorđevića. Nešto kasnije, kad su ustanici dobili amnestiju, s porodicom se vraća na Cetinje. Njegov otac Milo bio je profesor bogoslovije u cetinjskoj gimnaziji, koju je Jovo kasnije pohađao i gdje se uključio u KPJ. Nakon gimnazije upisuje medicinu na Beogradskom univerzitetu gdje ga zatiče rat. Vraća se na Cetinje i tu je jedan od organizatora trinaestojulskog ustanka protiv italijanske okupacije.

Bio sam čovjek zadatka, operativac

Kako danas gledate na proteklo vrijeme, sve ono što se događalo i u čemu ste učestvovali?

– Prošlo je sve nevjerovatno brzo i kad danas o tome razmišljam, izdvajam neke stvari koje su bile najbitnije, stvari na koje sam ponosan, posebno borbu protiv strane okupacije i domaće izdaje, koju smo vodili na čelu sa Titom i koja je zaista bila herojska. Ustanak, Igman, Neretva, Sutjeska, veličanstvena oslobodilačka borba… Sjećam se detalja sa Donjih Bara, bio sam tada u Drugoj dalmatinskoj, kad jedan od mojih boraca dolazi do teško ranjenog brata, plačući ga poljubi, pokrije šatorskim krilom i kaže: “Ja sad moram ići.” A ovaj mu odgovara: “Idi, spašavaj se…” Nije bilo nikakvih izgleda da izvučemo ranjenike. Druga stvar koju bih izdvojio je antifašizam, gdje smo civilizacijski i na svaki drugi način stali rame uz rame sa najprogresivnijim snagama svijeta i dali velik doprinos slamanju zla. Antifašizam i njegove vrijednosti osnov su savremenog demokratskoga svijeta. Treća stvar vrijedna svakog poštovanja je Titovo “ne” koje je kazao Staljinu. Ta odluka je bila ključna u čuvanju naše nezavisnosti i dostojanstva. Za nju se trebalo boriti sa istim žarom kao tokom Narodnooslobodilačkog rata.

A što smatrate greškama i na šta niste ponosni?

– Nisam ponosan na jednoumlje koje je dominiralo u našem političkom životu. Jednoumlje nikada nije dobro. Za sebe mogu reći da nikada nisam bio istaknuti partijski čovjek, da nisam bio onaj ko je donosio političke odluke. Kao partijac nisam vrijedio za nekog mnogo disciplinovanog člana. Partijski staž sam zaključio tako što sam imao mjeru posljednje opomene pred isključenje. Bio sam čovjek zadatka, operativac, terenac, što bi se reklo. Štitio sam državu, prije svega. Bilo da sam radio u Udbi, diplomatiji ili imao neki drugi zadatak. Ako je zadatak uhvatiti Dražu Mihailovića, ja to izvršim, sarađivati sa grčkim ustanicima, isto tako. Boriti se protiv zaostalih odmetnika ili kasnije protiv informbiroovaca – moje sposobnosti su bile na raspolaganju državi.

Nisam ponosan ni na činjenicu da je po kasnijim nalazima državne komisije na Golom otoku bila jedna trećina ljudi koji nisu imali istinske krivice, koji su tamo završili zbog kleveta ili nekih ličnih osveta. Isto tako, ne ponosim se činjenicom da je i sa naše, partizanske strane bilo u završnim operacijama likvidacije zarobljenih neprijateljskih vojnika. No treba imati u vidu kontekst u kome se sve to događalo. Vrlo je teško o tome raspravljati van konteksta, pa na sve to gledati mjerilima nekog drugog vremena i kasnije uspostavljenim standardima. Ne vodi nas ta metodologija ka punoj istini.

U posljednjih 20 godina vaši oponenti, najviše iz Crne Gore, baš su na vas uprli prstom kao na nekoga ko je za to najkrivlji. Ne pominje se niko drugi, ako ne računamo Rankovića koji je bio ministar unutrašnjih poslova i vaš direktno nadređeni. Kako to tumačite?

– Goli otok je nastao u jednom specifičnom istorijskom trenutku. Nakon Titovog “ne” Staljinu došlo je u zemlji do teških lomova. Značajan broj važnih ljudi u državnoj hijerarhiji opredijelio se za Staljina. Skoro čitav armijski vrh, na čelu sa načelnikom generalštaba Arsom Jovanovićem, značajan broj generala, šef političke uprave Vlado Dapčević, skoro sve Crnogorci, istaknuti članovi NOP-a i moji bivši drugovi. Zamjenik komandanta avijacije general Popović, također Crnogorac, avionom je pobjegao u Rumuniju. Prijetila je opasnost da se JNA destabilizuje do raspadanja, da dođe do pobune koju bi Staljin jedva dočekao, i većina tereta je bila na Udbi koja je ostala vjerna Titu i nezavisnoj Jugoslaviji. Vjerna sto posto. Kad je vojni vrh, predvođen Arsom Jovanovićem, generalom Kađom Petričevićem i pukovnikom Vladom Dapčevićem, krenuo ka Rumuniji da se tamo stavi Rusima na raspolaganje, mi smo morali blokirati pančevački most, da slučajno ne podignu tenkovsku brigadu u Vršcu, upute je u Beograd i počnu pucati, što bi Staljinu bio povod da odmah upadne u zemlju. Komandant te jedinice je bio isto Crnogorac, Vukotić, i strah od takvog scenarija bio je opravdan. A na našim granicama Staljin je imao 30 divizija koje su čekale zapovijed za intervenciju.

Objekte na Golom realizovale su kolege iz Hrvatske

U tim dramatičnim okolnostima bilo je malo prostora za finese. Trebalo je preduzimati mjere za umanjivanje opasnosti, pogotovo unutra. Kroz tu 1948. godinu imali smo pristalice Informbiroa u više zatvora. Kako se opasnost od Staljinove intervencije povećavala, donijeta je politička odluka da se svi informbiroovci drže na jednom mjestu, što dalje od mjesta mogućeg upada, dakle što zapadnije, i tako je odabran Goli otok. Ja sam kao savezni ministar unutrašnjih poslova stupio u kontakt sa hrvatskim kolegama. Potom smo otišli u Rijeku gdje nam je načelnik tamošnje Udbe dao na raspolaganje neke ribarske brodice i sa njima smo se odvezli do otoka. Napravljen je plan kako bi otok trebao izgledati, sa koje strane da bude pristanište, gdje objekti za smještaj, gdje ambulanta i kuhinja. Sve objekte po tom planu su realizovale kolege iz Hrvatske. Kad je Goli otok otvoren, negdje u julu 1949. godine, mi smo tamo poslali najbolju ljekarsku ekipu iz bolnice “Dragiša Mišović”. Lično sam otišao, obišao sve i jedan objekat za smještaj i u svakom sam se informbiroovcima obratio istim riječima, nazvavši ih bivšim drugovima koji su tu bez presude, a koliko će ostati zavisi od njih samih. Oni koji shvate da su izdali i pokažu spremnost da promijene mišljenje, izići će prije.

Da li ste posjećivali Goli otok i lično imali uvid u to što se tamo događa?

– Ja sam na Golom otoku bio tri puta, u ukupnom trajanju od pet dana. Mogu reći da nije bilo sistemskih uputa za mučenje, što ne znači da nije bilo slučajeva torture. Dolazili su tamo i drugi funkcioneri. Evo, u ime države dolazio je i Dobrica Ćosić, koga moji oponenti naročito poštuju, pa nikada nije napisao ili kazao nešto alarmantno vezano za Goli otok. Istina je da je kasnije državna komisija ustanovila da je jedna trećina zatočenika tamo boravila neopravdano. Ti ljudi su bili prokazani, bili su žrtve ličnih osveta i to svakako jeste grijeh. No, mi tada nismo imali vremena ulaziti u svaki pojedinačni slučaj, što nije bilo dobro.

A kako je došlo do toga da se uglavnom u mene upire prstom kad je Goli otok u pitanju? Pa kroz osamdesete godine, kad se uveliko pripremao raspad SFRJ, nacionalističke, prosrpske snage u Crnoj Gori otvorile su tu priču. Kako sam ja bio njihov otvoreni i veliki protivnik – čak sam jednom javno izrazio želju da se ponovo aktiviram, da ih pohapsim i predam sudu za procesuiranje zbog antidržavne djelatnosti – time sam ih još više usmjerio na sebe. Volim Crnu Goru, osjećam se Crnogorcem i vezan sam za njenu istoriju, tradiciju i podneblje. Čitav život sam radio za njenu dobrobit, ne pomislivši da mi za to nešto posebno treba pripasti. No moram reći da tamo egzistira čudan politički mentalitet, mnogo zavisti, čak komšijske zlobe, sračunate na negiranje i opanjkavanje. Taj mentalitet je proizvodio tu pizmu usmjerenu na mene, ali i sa tim se valja boriti.

Ranković nije rekao ni riječ protiv Tita

Koliko je ljudi prošlo kroz Goli otok? U opticaju su različite brojke, zavisno ko o tome govori.

– Da, pojavljuju se različite brojke. Čak pominju nevjerovatnih 40 do 60 hiljada. Ja odgovorno tvrdim da nije bilo više od 15, najviše 16 hiljada informbiroovaca. Ni to nije malo. Kažem, još jednom, žao mi je one trećine koja je tamo boravila neopravdano. Oni zaslužuju izvinjenje i kompenzaciju. Isto tako, manipuliše se sa brojkom umrlih na Golom otoku. Neću reći da je tamo bilo ugodno i dobro, mi smo bili strogi, ali nije bilo ubijanja. Bilo je starijih ljudi koji su tamo završili život, bilo je umiranja od dizenterije ili kakve druge bolesti.

Vi ste bili pomoćnik Aleksandra Rankovića koji je slovio za najmoćnijeg čovjeka u Titovoj vlasti sve do smjene na Brionskom plenumu 1966. godine. Kako ste ga doživljavali i šta je prethodilo njegovoj smjeni?

– Cijenio sam Aleksandra Rankovića. Bio je odan Jugoslaviji i Titu, odgovoran i posvećen svom poslu. Imao sam sa njim dobre odnose. Njegova moć je bila proizvod njegovog rada i posebno činjenice da je bio glavni kadrovik, da su se kod njega slijevale sve bitne informacije. Prije Brionskog plenuma, na kome je smijenjen i prije nego se o tome čulo bilo šta u javnosti, zvao me Tito da dođem kod njega. Došao sam i čim sam sjeo saopštio mi je da Ranković želi izvršiti državni udar. Zapanjio sam se i kazao da je to nevjerovatno, da je Ranković baš kao i ja čovjek koji bi za njega poginuo. Tito mi je onda predložio da odem sa njim do njegove spavaće sobe gdje je, pored ostalog, instalirana oprema za njegovo prisluškivanje. Odbio sam to na fin način, da ne bi ispalo da baš toliko sumnjam, ali sam kazao Titu da sa tim treba biti pažljiv, da Ranković u Srbiji uživa veliko povjerenje i politički ugled, da su mu mnogi ljudi u vlasti odani i da će to biti veliki lom u državi. Rekao sam da su to stvari koje na adekvatan način treba postaviti na partijska tijela i njima nakon rasprave prepustiti odluku. I zaista, nakon toga je zakazao četvrti plenum na kome je Ranković smijenjen. Uvjeren sam da je to sa državnim udarom i prisluškivanjem bila namještaljka, da Ranković sa tim nije imao nikakve veze. Koji su bili stvarni razlozi za tu namještaljku mogu samo spekulirati, a mogli su biti jedino u političkoj sferi. Uostalom, Ranković je živio još 16 godina nakon smjene. Nikada nije rekao ni jednu riječ protiv Tita.

U Srbiji je trenutno aktuelno tzv. nacionalno pomirenje. Državne strukture su angažovane oko traženja posmrtnih ostataka Draže Mihailovića, pa se i sa te strane prema vama upućuju mnoge otrovne strijele. Šta mislite o tome?

– Istina je da sam kao pomoćnik saveznog ministra unutrašnjih poslova koordinirao na terenu akciju hapšenja Draže Mihailovića. Ja i ljudi sa kojima sam radio profesionalno smo i efikasno obavili taj zadatak, uhapsili ga i doveli u Beograd i tu ga predali Udbi Srbije u Đušinoj ulici u Beogradu. Sve dalje nije bio moj posao. Što se tiče tzv. nacionalnog pomirenja, mogu kazati da to ne ide dekretima. Ne može se nekim zakonom nešto takvo uspostaviti. Za to trebaju vrijeme i istorijska istina, a ne propis koji garantuje penzije još malom broj živih učesnika tih zbivanja. Moje je da branim istinu i dostojanstvo antifašističke borbe i sa te strane nema mjesta za kompromise.

Teško ste doživjeli raspad Jugoslavije. Bili ste ogorčen protivnik Miloševića i njegovog režima i javno govorili o sramoti koju je rat donio, pogotovo o sramotnom razaranju Vukovara i Dubrovnika, o zločinima u BiH. Kako danas gledate na odnose među državama bivše Jugoslavije?

– Teško mi je pao raspad Jugoslavije, zemlje za koju sam se sa svojim drugovima borio i za koju je izginulo mnogo divnih ljudi. Razbili su je nacionalisti, među kojima najodgovornijim smatram srpske nacionaliste. Na čelu tog nacionalističkoga talasa politički je stajao Slobodan Milošević. I nije mu došao kraj sve dok najmoćnije sile svijeta nisu odlučile da ga bombarduju. Mnogi mi zamjeraju na tome što javno tvrdim, a ja tvrdim da te 1999. godine nije bombardovan narod u Srbiji i Crnoj Gori, nego režim koji je sobom nosio mnogo zla. Lično sam se, kad je raspad počeo, angažovao oko sticanja nezavisnosti Crne Gore i njenom okretanju modernizaciji i budućnosti. Takva Crna Gora je sada realnost i to mi je drago. Što se tiče odnosa među državama i narodima bivše Jugoslavije, volio bih da budu najbolji mogući. Imamo mnogo toga što nas veže, a jedna od najvažnijih poveznica je zajednička borba koju smo vodili protiv fašizma i strane okupacije.